Dostupni linkovi

Tako blizu, a tako daleko od Evrope


Dritan Abazović
Dnevnik za Radio Slobodna Evropa vodio Dritan Abazović, politikolog iz Ulcinja, član nevladine organizacije Forum 2010.

Subota, 19. februar
Od svih dana u nedelji najviše volim petak i subotu, valjda što se tih dana, makar psihološki završava radni ciklus. Radim i subotom, na žalost, takav je kapitalizam, a imamo običaj da kažemo nije dobar državni posao...
Polako, kao i uvjek čitam dnevnu štampu, koju u principu u redakciji donosi direktor. Jedva čekam da sjednem za kompujter da napišem odgovor na sve gluposti koje je ministar Vlade Crne Gore rekao vezano za Valdanos na konferenciji koja je juče održana. Je li moguće da čovjek koji je na tako odgovornoj funkciji može biti toliko neobavješten? Da bih potvrdio svoje teze pitam kolege da li su oni čuli isto što i ja... ma prosto nevjerovatno, čovjek je umislio da u Valdanosu postoji vojna baza!?
Popodnevni časovi su rezevisani za duge šetnje i rekreaciju. Talasi su na Maloj Plaži, sve se uzburkalo baš kao i javna scena nakon što je otišao Đukanović. Svi čekamo neki novi pozitivni pomak ali kako vrijeme odmiče to nam je strpljenje sve više na ivici. Opštinski funkcioneri se, vidjevši što se desilo u Budvi, pribojavaju da neko ne pokuca i na njihova vrata, neki čak i ne izlaze više u grad. Pitam se samo zašto kada su u toku izborne kampanje ubjeđivale građane da je sve u redu i da gradom teče „med, mlijeko i koka-kola“.
Subota kao subota, veče za „provod“. Ulazak u bilo koji lokal, govori Vam da neće ovdje uskoro biti progresa. Naprosto, mladi imaju pogrešan pristup problemima, pa samim tim svako riješenje im je strano. Miran je ovo grad, ali ipak u najprometnijem lokalu zatičem raciju, policiji dosadno pa došli da demonstriraju „snagu države“, i usput pokupe nekog alkosa ili sitnog kriminalca. Kad vidite sve te čizme i kombinezone, pomislite da je počela borba protiv korupcije i organizovanog kriminala, ali vas odmah razočara činjenica kada uvidite da je većina gostiju mlađa od 20 godina, i shvatite da su pogrešili adresu. Tako blizu, a tako daleko...

Nedelja, 20. februar
Nije mi baš omiljeni dan, ali je jedini u kojem imam priliku da se ispavam. Izjutra zove moj prijatelj Mustafa, predlažem dugu šetnju po Velikoj plaži. Kad god odem tamo sjetim se gdje sam zaradio svoje prve plate, „gutajući“ prašinu na jednom od mnogobrojnih parkinga. Sa nostalgijom se sjećam tih vremena.
Ulcinj

Pristupajući obali, tom čudesnom beskraju, čovjek shvata da je zaista mali i beznačajan, i da se mora poistovjetiti sa cjelinom, naročito onoj koja se odnosi na prirodu. Holistička filozofija mi je bila posebno draga oduvjek, pa tako podržavam sve zahtjeve za očuvanjem prirode. Kad se samo sjetim da smo i ovo htjeli da prodamo „Arapima“, i to u kompletu. Zaista mislimo na održivi razvoj, nema što! Drago mi je da na čistom vazduhu, skupljajući školjke srećem neke od svojih učenika (predajem „neke gluposti“ u gimnaziji), pa mi bude drago da je barem neko izabrao da prelijepi dan provede u prirodi umjesto zarobljen u dimu. Iskreno se plašim za njihovu budućnost, kao i za svoju, sa njihovom trenutnom motivacijom, zagarantovana je samo stagnacija, kao i dosada. Naprosto, imamo pogrešne idole! Ali, ipak sam optimističan.
Na javnoj sceni danas ništa novo, kad sam već pomenuo Arape, pratim sve što se dešava kod njih. Ne spojivo je sa zdravim razumom da neko vlada 30 ili 40 godina, i da je i poslije toga spreman da pobije nevine ljude samo da bi i dalje nastavio svoju vladavinu. Kakvi neurotičari! I Crna Gora polako sa stažom vlasti ulazi u tu fazu, pa se šalim sam sa sobom, šteta što su naši domicilni Egipćani na margina društva, toliko su nam potrebni da razvijemo političku kulturu... Objavili su naše reagovanje na ministrove izjave, nadam se da ih je pročitao i da se zacrvenio, iako nam nije bila namjera da čovjeka dovedemo u tu poziciju. Nedelja se meni u posljednjih šest mjeseci završava fudbalom i to ne gledanjem, već igranjem. Večeras sam izgubio, nakon sjajnog početka sve smo upropastili pred kraj. Doživjeli smo sudbinu brojnih crnogorskih političara, koji bi se u teoriji politčke meteorologije nazvali „meteoritima“, zvjezdama koje brzo zasjaju i vinu se u visine, ali se isto tako brzo ugase i nestanu u beskraju.

Ponedeljak, 21. februar
Počinje nova nedelja. Kao i svako jutro jurim na posao. Iako bih rado promjenio radno mjesto, ono je toliko fleksibilno da što se tog aspekta tiče nikad ne bih poželjeo bolje, ali trudim se da budem redovan. Sjutra odlazim na put, pa je red da završim sve obaveze unaprijed kako ne bih kasnije bio u zaostatku. Pripremam komentar za hroniku u utorak. U svojim obraćanjima bavim se prevashodno političkim temama. Danas pišem o istoriji Ulcinja, tačnije o hamamu koji datira iz 1719. godine, a za koga mlađi sugrađani skoro i da neznaju. Nijesu oni krivi već institucije i njihovi roditelji. Ulcinj je zapostavljen stoga svi komentari koji hrabre građane su dobrodošli, ali uvjek se postavlja pitanje koliko smo zaista učinkoviti u tome.
Otvarajući jedan od brojnih web-portala zatičem intervju direktora kompanije koja treba da zakupi Valdanos. Meni je iz naslova jasno o čemu se ra
Balkan je kroz istoriju i kroz „hemiju“ uvjek bio ironično mjesto, a Crna Gora je samo sljedbenik te fabule.
di, prije svega što je namjenjen širokim masama, a glasi „Imamo pare za Valdanos“. Balkan je kroz istoriju i kroz „hemiju“ uvjek bio ironično mjesto, a Crna Gora je samo sljedbenik te fabule. Zamislite kada neko 670 dana nije dostavio bankarske garancije, pa mu je Vlada velikodušno dala još dodatnih 10, a oni izjavili kako će ih sada ipak pronaći. Naslov je „imamo“, a u tekstu govore „da rade na tome da ih obezbjede“, sada je i vama jasno o čemu je riječ. Ne preostaje ništa drugo nego da čekamo da istekne i taj rok, pa da nas Vlada iznenadi sa još nečim.
Popodne sam posvećen pisanju doktorske disertacije, dok sjedim u laboratoriji svoga brata, čiji biznis nadgledam dok je on na specijalizaciji u Beogradu. Svetozar Vukmanović Tempo je davno rekao „čovjek je funkcija“, ja ih imam dosta, mada nijedna od njih nije za zavidjeti, ali važno je da je čovjek lično zadovoljan. Izvršio sam sve pripreme da krenem sa prijateljima na kratku ekskurziju u Italiju. Putujem kolima, ali bez obzira što mislim da sam 100% regularan, ipak se pribojavam graničara sa ex-Ju prostora, naročito zbog činjenice što sam se odlučio za noćnu vožnju. Do sada nikada nisam imao problema i volio bi da mi niko ne naruši mišljenje da smo bratski narodi i da će naše sličnosti nadvladati sve naše „imaginarne razlike“. Dobro, vidjećemo uskoro...

Utorak, 22. februar

Duga noć, nisam spavao ni sekunde, jurili smo autoputem Split-Rijeka. Dok ostali spavaju ja razmišljam zašto mi nemamo ovakve puteve. Vrlo brzo zaključujem da smo jedina zemlja u regionu (izuzimajući Kosovo) koja nema ni jedan kilometar autoputa.
Presjecanje vrpce za Bar-Boljare, Mirko Cvetković, Jadranka Kosor i Milo Đukanović, foto: Savo Prelević
Kako samo iročno zvuči pomisao da su tri premijera presjekli vrpcu za početak radova na onom Bar-Boljare. Makaze, osim frizera, izuzetno su snažan alat u rukama vlastodržaca. No, kad god nešto radite bez strategije, onda ispadne kao ovo, naprosto niko neće da gradi, možda tek Kinezi. Ujutru ulazimo u Evropu. Slovenci se ponašaju korektno, mada smo bili malo skeptični. Tada počinjene neka druga priča, „jezik“ je drugačiji od našeg. Zadnja destinacija, centar svijetske mode, Milano. Čovjek sa Balkana shvata, možda po mentalitetu, ali po svemu ostalom mi smo blizu Evropi. Jednostvno razumije, da nam samo malo treba da budemo ozbiljni. Tako blizu, a tako daleko. Na vjestima ponovo slušam o Libiji, a Italijani imaju istorijske veze sa tom zemljom pa joj pridaju veliki značaj. Počeo je masovni talas svrgavanja diktatora. Moj prijatelj Balša Brković, u svojoj kolumni je znalački opservirao, Crnogorci još nijesu čuli da je prošlo vrijeme faraona! Razmišljam, i nama treba „Egipat“ ali demokratskog tipa, samo ovdje nema ko da „ustane“- svi se lijene da kažu ono što ima je na srcu. Dan završava uz priču o fudbalu, previše je politike za ovoliko umora, sjutra se vraćamo u normalu.

Srijeda, 23. februar

Danas je sve ovdje podređeno fudbalu. Došlo je na hiljade Nijemaca i ispunili su cjelu Piazzu Duomo. Tu se već osjeća velika razlika sa Balkanom. Iako je rivalstvo ogromno, a vazduh strogo naelektrisan, nema sukoba među navijačima, štaviše, slikaju se i pozdravljaju među sobom.
Preko interneta pratim dešavanja u Crnoj Gori, najviše sam naravno zaiteresovan za Vladanos. Sve govori da ćemo dobiti ovu bitku, jer smo kao grupa građana, skoro potpuno demaskirali podle namjere pojedinaca iz crnogorske Vlade. Možete zamisliti koliko su oni u stvari nemoćni pred snagom argumenata, a mi se često pravdamo kako su oni nedodirljivi, što je priznaćemo jako loš alibi.
Popodne teku posljednje pripreme za odlazak na stadion. Oči cjele Evrope uperene su u Milano. Sve je kao bajka, gledano sa distance, multikulturalizam nije propao, šta više potvrdio se. Sa ovim se ne slaže g.Sarkozi i neki drugi lideri, m
Pisao sam nešto o globalnoj pravdi, pa mi sada dođe „da pojedem sam sebe“. Kapitalizam je savršen, sve dok 25 000 djece umire dnevno od neishranjenosti...
ožda samo što on negira politiku podjela, na kojoj parazitiraju brojni moćnici, koji ne mjenjaju svijet na bolje. Tužan sam nakon poraza Intera, ali pozdravljam navijače Bajerna koji su oko mene, upoznali smo se urlajući devedest minuta. Ipak je to Internazionale, klub svih rasa, vjera, nacija i grupa, pa stoga i doliči biti tako tolerantan. Bez obzira na tugu većine gledalaca, nema incidenata i svi sa mirom očekuju revanš, govoreći „sono cose della vita“. Tumačim to kao tipičnu političku poruku, koja snažno upućuje na negaciju stanizacije i diskvalifikacije neistomišljenika. Da li ovo čuje Crna Gora?
Odlazak kući obilježava asocijacija na globalni kapitalizam. McDonalds je prepun gladnih ljudi, koji očekuju obrok. Pisao sam nešto o globalnoj pravdi, pa mi sada dođe „da pojedem sam sebe“. Kapitalizam je savršen, sve dok 25 000 djece umire dnevno od neishranjenosti...

Četvrtak, 24. februar
Dan provodim na putu, nevoljno trčeći u zagrljaj svojoj svakodnevnici. Stajem u Rijeci, jer je ona nekako na pola puta do Ulcinja. U lokalima slušam kako su širom Hrvatske počeli protesti protiv aktuelne vlade. Neki momak je pozvao ljude preko Facebook-a. Mada se ne radi o nekoj pretjeranoj masi, ipak nekolicina nezadovoljnih se ne lijeni iskazati svoje nezadovoljstvo. I dok se u Srbiji mijenjaju ministri, u Alabaniji velike demonstracije, u Crnoj Gori je stanje redovno, čeka se da novi mandatar navrši svojih sto dana, a poslije će početi da se dešava - „ništa“. Dobro, lično nijesam za nikakve revolucije, ali jesam za više građanske hrabrosti. Uvjek me čudilo kako u toliko priče o „junaštvu“, leži toliko malo iskrene želje za iskazivanjem istoga. U kratkome to bi podveli pod hipokritokratsku svijest - vladavinu licemjernih. Zvuči pregrubo, ali nije kritizerstvo, već konstruktivna kritika.
Dubrovnik

Nastavljam dalje prema Dubrovniku, duhovi poršlosti zasjenjuju i takav biser. Svi u kolima ćutimo, a ja ne mogu da se suzdržim pa progovaram „e pa stvarno smo bezobrazni“. Priču ipak usmjeravam na turizam, jer je Ulcinj nekada mogao da se nosi sa Dubrovnikom po broju noćenja, a danas su oni svjetlosnim godinama daleko.
Stižem u Crnu Goru, i nakon psihološke relaksacije, počinjem da se nerviram. Na tridest kilometara od Tivta do Budve, susrećem tri policijske patrole. U prethodnih skoro 3000 km, susreo sam samo jednu, negdje u Hrvatskoj. Poslije se čudimo kada nas zovu „policijska država“. Možda je ipak sve stvar slučajnosti i odlučne borbe za poštovanje zakona, makar u saobraćaju.

Petak, 25. februar
Neko bi pomislio da ću konačno odmoriti, ali ne, rano pravac Podgorica. NVO „Alfa centar“ čiji sam pomoćnik direktora, dodjeljuje nagrade za doprinos promocije evro-atlanskih vrijednosti. Nagrade idu u prave ruke, a okupljanje toliko predstavnika diplomatskog kora na jednom mjestu dokazuje da smo mi u organizaciji odradili dobar posao. Promocija NATO-a, kao najvažnijeg spoljno-političkog prioriteta Crne Gore (uz članstvo u Evropskoj Uniji), najveći su izazovi moderne Crne Gore. Smeta mi što vlast i ovu priču koristi u dnevno-političke svrhe, držeći NATO, kao posljednji kec koji može izvaditi iz svojih već uveliko „kratkih“ rukava. Nadam se da ćemo oba procesa završiti sa uspjehom i da ćemo shvatiti najjednostvniju stvar na svijetu: tamo se ne prima naša Vlada, nego naša država, što je svakako velika razlika, koju građani Crne Gore i dalje ne razumiju.
„Ima svitanja koja još svanula nijesu“, pjevao je divno mladi Ivan Cankar!

Pogledajte komentare (3)

Ovaj forum je zaključen
XS
SM
MD
LG