Dnevnik za Radio Slobodna Evropa vodio Andro Martinović, filmski režiser iz Crne Gore
Subota, 9. oktobar
Budim se uz primljene poruke i propuštene pozive. To je ritual na koji sam se, za tri godine koliko izlazi moja kolumna u Art-u, već navikao: prijatelji koji su uz jutarnju kafu prvi pročitali tekst uputili su mi svoje komentare i neka zapažanja. Brižljivo njegujemo tu slobodu da nam se ne mora uvijek dopadati ono što neko od nas uradi, kao što nemamo uvijek ni isti pogled na stvari. Ove subote, kao što sam i pretpostavio, poruke se, gotovo bez izuzetka, odnose na jedan drugi tekst. Riječ je o odgovoru koji sam uputio na ponovljeni napad jedne profesorice crnogorske književnosti na fakultetu u Nikšiću. Premda je bio ne mali broj onih koji su mislili da se na takve gnusobe uopšte ne treba osvrtati, reakcije su više nego povoljne. Uistinu, i sam sam imao izvjesne dileme da li se u to uopšte upuštati ili ostaviti da reagovanje profesorice samo obavi posao i u potpunosti je diskredituje. Nažalost, činjenica da drastičan primjer govora mržnje i jezika uvreda može poticati od profesora univerziteta govori nešto i o stanju u našem visokom školstvu. Baš to je i izazvalo pravu polemiku: da li je takav ljudožderski ispad uopšte trebalo objaviti u jednom dodatku iz kulture.
Malo prostora je ostalo za ono što je zaista vrijedno pažnje, i taj nedostatak prati i ovu dnevničku bilješku. Drama Ljuba Đurkovića „Tiresijina laž“ izuzetna ja interpretacija ne samo tragičkog grčkog nasljeđa već i trenutka u kojem živimo. Pročitavši je, jedino što mi se učinilo upitnim je suma događaja koji su obuhvaćeni radnjom, a koji su, ne slučajno, u antičkim dramama podijeljeni u više komada.
Nedjelja, 10. oktobar
Poprište mržnje danas su ulice Beograda. Dok se u drugim evropskim metropolama štrajkuje zbog mjera štednje i dodatnog socijalnog raslojavanja, u Srbiji su na meti oni koji su drugačijeg seksualnog opredjeljenja. Kao da su za demonstrante svi drugi problemi riješeni. A nijesu. Vraćaju se slike iz devedesetih. Decenija koja traje već dvadeset godina. Organizovano nasilje ima i političku dimenziju. Duboke lične i kolektivne frustracije odavno su u opsjenarskom zagrljaju nacionalizma. Tu je i crkveni velikodostojnik, koji je opšte mjesto kada se dešavaju ovakve stvari. Negdje sa crnogorskog primorja osudio je one koji su „otrovniji od uranijuma kojim su nas bombardovali“. Šta mislite na koju je od dvije grupacije razdvojene policijskim kordonom mislio?
Iz Mađarske stižu kontradiktorne vijesti o stanju naprsle brane, o novoj ekološkoj katastrofi koja je na pomolu. Kod nas u kući je pas, štene isuviše malo da bismo ga odvojili. Privrženost koju već iskazuje sjetila me na prekrasan esej Veljka Radovića „Životinje tuge“. Tragam po ličnoj arhivi, želim da ga još jednom pročitam.
Ponedjeljak, 11. oktobar
Radim na scenariju za svoj prvi dugometražni film. Već smo uradili jednu verziju i za nju dobili podršku na našem Konkursu za sufinansiranje filmova. Riječ je o ocu koji se vraća u zemlju koje više nema, traga za sinom koji je nestao u vrijeme kada se ta zemlja rušila i koji silazi u podzemlje ne bi li saznao šta se sa njim desilo. Tu se ukrštaju naše sudbine sa mitom o Odiseju. Brzo odustajem, jutro nije moje doba. Uvijek sam više volio da radim noću, nije drugačije ni danas: Ispjevao bih himne noći, da to već nije uradio Novalis, i da sam kadar to učiniti.
Odlazim za Podgoricu. Projekcija filma o nacističkim zločinima na jednom fakultetu. Razgovaramo o apsurdnim pogubljenjima u logorima pred sam kraj rata, o Ajhmanovom cinizmu na suđenju u Izraelu, o mračnoj dosjetki koja se pripisuje Gebelsu a koju je, navodno, izgovorio u razgovoru sa Fricom Langom, da je on taj ko odlučuje ko je Jevrej a ko nije. Studenti poslije projekcije odlaze u tišini, ne znam kakav je to znak, da li razmišljaju o onome što su vidjeli ili su nezainteresovani za ono što je izvan njihovih dnevnih obaveza.
Dolazim do stana, sa mnoštvom stvari u rukama, kao kakav čergar. Pred vratima shvatam da sam ovoga puta zaista sve donio, sve sem – ključ od stana. I vraćam se za Nikšić. Društvo se dobro zabavlja na račun mojih dogodovština. Čitam Ljosin brevijar o ličnostima i geografskim i kulturnim toposima Južne Amerike. Važnost smijeha. „Gotovo u svakoj prilici kreolci se smiju, jer po njihovom shvatanju život vrijedi živjeti, svejedno kakav je.“
Divljanje na stadionu u Đenovi, 12. oktobar 2010Utorak, 12. oktobar
U montaži sam, gdje Branko Baletić radi na svom novom filmu. Atmosfera je opuštena, štimung kakav, osobenim šarmom, samo Branko umije da stvori. A znam da ne prolazi kroz lak period. Praviti film u našim uslovima uistinu iziskuje krajnje mentalne i fizičke napore. Nadam se da će Branko imati dovoljno energije do kraja i da će film imati njegov prepoznatljiv rukopis. U pitanju je komedija, jedan specifični tranzicioni vampir kao glavni junak Kako nam se senzibiliteti razlikuju, obećao sam Branku da ću jednom napraviti film koji će biti interpretacija mita o vampiru kakva do sada nije urađena. Vampir kao prošlost koja se ne da upokojiti. I koja se s vremena na vrijeme vraća i pije krv novim generacijama.
Veliki uspjeh crnogorske fudbalske reprezentacije u Londonu. Neriješeno sa Englezima, prvo mjesto u grupi i pravo da se nadamo Evropskom prvenstvu. U Italiji, druga epizoda događaja u Beogradu, kako se čini.
Srijeda, 13. oktobar
U Kinoteci me dočekuju vijesti o trećoj nagradi dobijenoj na Festivalu kratkog filma u Berlinu. Priznanje zvanično pripada Crnoj Gori, a u takmičarskoj konkurenciji bili smo zastupljeni sa mojim kratkim igranim filmovima, što mi čini osobeno zadovoljstvo. Dragocjenu podršku pružila nam je naša Ambasada u Berlinu, koju vode izvanredni ljudi, na čelu sa Vladom Radulovićem.
Varja, Nikolaidis i ja govorimo o Ljosi u „Karveru“. „Rečnik zaljubljenika u Latinsku Ameriku“ je dragocjena knjiga, potrebna jednom prostoru onoliko koliko su nam potrebne karte da bismo se u tom prostoru snašli. „Karver“ je prostor koji smo od početka prepoznali kao svoj, čak i prije nego što su nastala prijateljstva koja su tu čudesnu knjižaru pod mostom učinila jedinstvenom.
Četvrtak, 14. oktobar
Jedan moj prijatelj kaže da mu je crni petak uvijek u četvrtak. Tako sigurno ne misle čilaenski rudari, od kojih je posljednji upravo izvučen na površinu. Ono što se oko te trideset trojice dešavalo, liči na neku talijansku komediju. Početne potresne scene ubrzo su zamijenjene pričama o ženama i ljubavnicama, i polaganju prava na one koji su shvatili da ih, kad izađu, čeka porodična drama. Zatim je izbio tihi štrajk rudara koji su, zbog zatvaranja rudnika, dva mjeseca bili bez posla i bez ikakvih primanja. Dok su svi brinuli o onima pod zemljom, oni su bili ostavljeni samima sebi. A onda je, kao da sve do tad nije bilo dovoljno bizarno, dok je prokopavan tunel za evakuaciju, otkrivena zlatna žica kakva nije pronađena u posljednjih sto godina.
Ipak sam pošao u bioskop, da vidim pravi film na velikom platnu. Repertoar je, nažalost, očajan. Već dugo listu filmova diktiraju holivudski mejdžorsi i malo je prostora za filmove drugih kinematografija, pa i za pobjednike velikih festivala. Izgleda da nas koncept današnjeg holivudskog bioskopa vraća na početak kinematografa, kada je film bio nova vašarska atrakcija. Pa se u bioskop ide zbog kokica, zaglušujućeg zvuka i slika koje se pred nama spektakularno rasprskavaju na platnu.
Petak, 15. oktobar
Kišno jutro i soabraćajne gužve. Treba završiti tekstove i odgovoriti na zaostala pisma. U Kinoteci zaključujemo javni poziv za izradu kopija filmova naših istaknutih reditelja koji su snimljeni za tadašnji „Dunav film“. Raspravljamo o tehničkoj dokumentaciji koja bi morala da prati rad na budućoj zgradi Kinoteke. Sjećam se genijalne Bunjuelove zamisli da na skelama na zgradi koju u siromašnoj četvrti Meksiko Sitija gradi jedna velika kompanija postavi simfonijski orkestar. Dok oni izvode neku klasičnu kompoziciju, ispod njih ulicom tumaraju igladnjeli mladići.
Pakujem se i krećem na put. Još samo da za radio pročitam ovaj kratki dnevnik.
Subota, 9. oktobar
Budim se uz primljene poruke i propuštene pozive. To je ritual na koji sam se, za tri godine koliko izlazi moja kolumna u Art-u, već navikao: prijatelji koji su uz jutarnju kafu prvi pročitali tekst uputili su mi svoje komentare i neka zapažanja. Brižljivo njegujemo tu slobodu da nam se ne mora uvijek dopadati ono što neko od nas uradi, kao što nemamo uvijek ni isti pogled na stvari. Ove subote, kao što sam i pretpostavio, poruke se, gotovo bez izuzetka, odnose na jedan drugi tekst. Riječ je o odgovoru koji sam uputio na ponovljeni napad jedne profesorice crnogorske književnosti na fakultetu u Nikšiću. Premda je bio ne mali broj onih koji su mislili da se na takve gnusobe uopšte ne treba osvrtati, reakcije su više nego povoljne. Uistinu, i sam sam imao izvjesne dileme da li se u to uopšte upuštati ili ostaviti da reagovanje profesorice samo obavi posao i u potpunosti je diskredituje. Nažalost, činjenica da drastičan primjer govora mržnje i jezika uvreda može poticati od profesora univerziteta govori nešto i o stanju u našem visokom školstvu. Baš to je i izazvalo pravu polemiku: da li je takav ljudožderski ispad uopšte trebalo objaviti u jednom dodatku iz kulture.
Malo prostora je ostalo za ono što je zaista vrijedno pažnje, i taj nedostatak prati i ovu dnevničku bilješku. Drama Ljuba Đurkovića „Tiresijina laž“ izuzetna ja interpretacija ne samo tragičkog grčkog nasljeđa već i trenutka u kojem živimo. Pročitavši je, jedino što mi se učinilo upitnim je suma događaja koji su obuhvaćeni radnjom, a koji su, ne slučajno, u antičkim dramama podijeljeni u više komada.
Nedjelja, 10. oktobar
Poprište mržnje danas su ulice Beograda. Dok se u drugim evropskim metropolama štrajkuje zbog mjera štednje i dodatnog socijalnog raslojavanja, u Srbiji su na meti oni koji su drugačijeg seksualnog opredjeljenja. Kao da su za demonstrante svi drugi problemi riješeni. A nijesu. Vraćaju se slike iz devedesetih. Decenija koja traje već dvadeset godina. Organizovano nasilje ima i političku dimenziju. Duboke lične i kolektivne frustracije odavno su u opsjenarskom zagrljaju nacionalizma. Tu je i crkveni velikodostojnik, koji je opšte mjesto kada se dešavaju ovakve stvari. Negdje sa crnogorskog primorja osudio je one koji su „otrovniji od uranijuma kojim su nas bombardovali“. Šta mislite na koju je od dvije grupacije razdvojene policijskim kordonom mislio?
Iz Mađarske stižu kontradiktorne vijesti o stanju naprsle brane, o novoj ekološkoj katastrofi koja je na pomolu. Kod nas u kući je pas, štene isuviše malo da bismo ga odvojili. Privrženost koju već iskazuje sjetila me na prekrasan esej Veljka Radovića „Životinje tuge“. Tragam po ličnoj arhivi, želim da ga još jednom pročitam.
Decenija koja traje već dvadeset godina. Organizovano nasilje ima i političku dimenziju. Duboke lične i kolektivne frustracije odavno su u opsjenarskom zagrljaju nacionalizma.
Ponedjeljak, 11. oktobar
Radim na scenariju za svoj prvi dugometražni film. Već smo uradili jednu verziju i za nju dobili podršku na našem Konkursu za sufinansiranje filmova. Riječ je o ocu koji se vraća u zemlju koje više nema, traga za sinom koji je nestao u vrijeme kada se ta zemlja rušila i koji silazi u podzemlje ne bi li saznao šta se sa njim desilo. Tu se ukrštaju naše sudbine sa mitom o Odiseju. Brzo odustajem, jutro nije moje doba. Uvijek sam više volio da radim noću, nije drugačije ni danas: Ispjevao bih himne noći, da to već nije uradio Novalis, i da sam kadar to učiniti.
Odlazim za Podgoricu. Projekcija filma o nacističkim zločinima na jednom fakultetu. Razgovaramo o apsurdnim pogubljenjima u logorima pred sam kraj rata, o Ajhmanovom cinizmu na suđenju u Izraelu, o mračnoj dosjetki koja se pripisuje Gebelsu a koju je, navodno, izgovorio u razgovoru sa Fricom Langom, da je on taj ko odlučuje ko je Jevrej a ko nije. Studenti poslije projekcije odlaze u tišini, ne znam kakav je to znak, da li razmišljaju o onome što su vidjeli ili su nezainteresovani za ono što je izvan njihovih dnevnih obaveza.
Dolazim do stana, sa mnoštvom stvari u rukama, kao kakav čergar. Pred vratima shvatam da sam ovoga puta zaista sve donio, sve sem – ključ od stana. I vraćam se za Nikšić. Društvo se dobro zabavlja na račun mojih dogodovština. Čitam Ljosin brevijar o ličnostima i geografskim i kulturnim toposima Južne Amerike. Važnost smijeha. „Gotovo u svakoj prilici kreolci se smiju, jer po njihovom shvatanju život vrijedi živjeti, svejedno kakav je.“
U montaži sam, gdje Branko Baletić radi na svom novom filmu. Atmosfera je opuštena, štimung kakav, osobenim šarmom, samo Branko umije da stvori. A znam da ne prolazi kroz lak period. Praviti film u našim uslovima uistinu iziskuje krajnje mentalne i fizičke napore. Nadam se da će Branko imati dovoljno energije do kraja i da će film imati njegov prepoznatljiv rukopis. U pitanju je komedija, jedan specifični tranzicioni vampir kao glavni junak Kako nam se senzibiliteti razlikuju, obećao sam Branku da ću jednom napraviti film koji će biti interpretacija mita o vampiru kakva do sada nije urađena. Vampir kao prošlost koja se ne da upokojiti. I koja se s vremena na vrijeme vraća i pije krv novim generacijama.
Veliki uspjeh crnogorske fudbalske reprezentacije u Londonu. Neriješeno sa Englezima, prvo mjesto u grupi i pravo da se nadamo Evropskom prvenstvu. U Italiji, druga epizoda događaja u Beogradu, kako se čini.
Srijeda, 13. oktobar
U Kinoteci me dočekuju vijesti o trećoj nagradi dobijenoj na Festivalu kratkog filma u Berlinu. Priznanje zvanično pripada Crnoj Gori, a u takmičarskoj konkurenciji bili smo zastupljeni sa mojim kratkim igranim filmovima, što mi čini osobeno zadovoljstvo. Dragocjenu podršku pružila nam je naša Ambasada u Berlinu, koju vode izvanredni ljudi, na čelu sa Vladom Radulovićem.
Varja, Nikolaidis i ja govorimo o Ljosi u „Karveru“. „Rečnik zaljubljenika u Latinsku Ameriku“ je dragocjena knjiga, potrebna jednom prostoru onoliko koliko su nam potrebne karte da bismo se u tom prostoru snašli. „Karver“ je prostor koji smo od početka prepoznali kao svoj, čak i prije nego što su nastala prijateljstva koja su tu čudesnu knjižaru pod mostom učinila jedinstvenom.
Četvrtak, 14. oktobar
Izgleda da nas koncept današnjeg holivudskog bioskopa vraća na početak kinematografa, kada je film bio nova vašarska atrakcija. Pa se u bioskop ide zbog kokica, zaglušujućeg zvuka i slika koje se pred nama spektakularno rasprskavaju na platnu.
Jedan moj prijatelj kaže da mu je crni petak uvijek u četvrtak. Tako sigurno ne misle čilaenski rudari, od kojih je posljednji upravo izvučen na površinu. Ono što se oko te trideset trojice dešavalo, liči na neku talijansku komediju. Početne potresne scene ubrzo su zamijenjene pričama o ženama i ljubavnicama, i polaganju prava na one koji su shvatili da ih, kad izađu, čeka porodična drama. Zatim je izbio tihi štrajk rudara koji su, zbog zatvaranja rudnika, dva mjeseca bili bez posla i bez ikakvih primanja. Dok su svi brinuli o onima pod zemljom, oni su bili ostavljeni samima sebi. A onda je, kao da sve do tad nije bilo dovoljno bizarno, dok je prokopavan tunel za evakuaciju, otkrivena zlatna žica kakva nije pronađena u posljednjih sto godina.
Ipak sam pošao u bioskop, da vidim pravi film na velikom platnu. Repertoar je, nažalost, očajan. Već dugo listu filmova diktiraju holivudski mejdžorsi i malo je prostora za filmove drugih kinematografija, pa i za pobjednike velikih festivala. Izgleda da nas koncept današnjeg holivudskog bioskopa vraća na početak kinematografa, kada je film bio nova vašarska atrakcija. Pa se u bioskop ide zbog kokica, zaglušujućeg zvuka i slika koje se pred nama spektakularno rasprskavaju na platnu.
Petak, 15. oktobar
Kišno jutro i soabraćajne gužve. Treba završiti tekstove i odgovoriti na zaostala pisma. U Kinoteci zaključujemo javni poziv za izradu kopija filmova naših istaknutih reditelja koji su snimljeni za tadašnji „Dunav film“. Raspravljamo o tehničkoj dokumentaciji koja bi morala da prati rad na budućoj zgradi Kinoteke. Sjećam se genijalne Bunjuelove zamisli da na skelama na zgradi koju u siromašnoj četvrti Meksiko Sitija gradi jedna velika kompanija postavi simfonijski orkestar. Dok oni izvode neku klasičnu kompoziciju, ispod njih ulicom tumaraju igladnjeli mladići.
Pakujem se i krećem na put. Još samo da za radio pročitam ovaj kratki dnevnik.
