Ivan Radojičić, sociolog iz Nikšića, jedan od organizatora veoma uspješnog muzičkog "Lake festa", kao klinac se bavio fudbalom, kojeg i danas voli ali manje prati od kada najvažnijom sporednom stvari na svijetu caruju "kontroverzni biznismeni". U međuvremenu je, vjerovatno zahvaljujući i sociologiji, postao aktivno društveno biće i politički se angažovao u Pozitivnoj Crnoj Gori.
U sedmici u kojoj je pisao dnevnik za RSE on i njegova Ivana postali su jači za Jakova po čijoj je prvoj namrštenoj fotografiji zaključio da mu se ne sviđa ovaj svijet koji treba mijenjati, pa se ponadao da će jednog dana od njega biti dobar anarhista, jer se, kako kaže, i počinje sa snom.
*Subota, septembar 28.
Iza mene su gotovo dvije neprospavane noći koje ću pamtiti čitavog života. Adrenalinski neponovljive. Prva je protekla u iščekivanju, a druga u slavlju sa prijateljima. Ivana i ja jači smo za Jakova, dječaka od nepunih tri kilograma koji je požurio vani. Neizreciv osjećaj.
*Nedjelja, septembar 29.
Nalazim se, po dogovoru, sa mojim Pozitivcima. Godišnjica je od smrti našeg partijskog saborca, hrabrog i nepokolebljivog profesora filozofije Miloša Sanča Perovića, koju valja obilježiti. Vozim do Trepača, rodnog mjesta profesora u kojem je i sahranjen, sela koje se nalazi dvadesetak kilometara zapadno od Nikšića. Put uzak i krivudav, sa mnogo uspona. Asfalt i struja od skora, kamen i brdo sa svakojakim rastinjem od vajkada. Neka druga Crna Gora.
Za 15 sati zakazan je gradski derbi Čelik – Sutjeska koji, na žalost, propuštam. Razlozi su jasni. Od kada “kontroverzni biznismeni” caruju najvažnijom sporednom stvari ne mogu biti njihova publika. Ne poklapaju nam se interesi. Dok ne nađu isplativiju biznis zonu radije ću nedjeljna popodneva provoditi na drugim mjestima. Ipak, drago mi je što Sutjeska nije iskoristila jedanaesterac, a Čelik ostao neporažen. Klica prošlih dana.
*Ponedjeljak, septembar 30.
Ustajem rano i prepuštam se dnevnim obavezama. Čeka me naporna radna nedjelja. Još uvijek kontrolišem svoje radno vrijeme što smatram privilegijom manjine u današnjim okolnostima. Držim da sam u tom odnosu životne nužnosti i slobodnog vremena još uvijek pobjednik. Personalizam kao praktično i filozofsko opredjeljenje za sada djeluje.
U pauzama, uz kafu, bistrim dnevnu štampu. Hvatam globalne dnevno političke koordinate. U Njemačkoj, opet, gospođa Merkel. Ne znam šta o tome da mislim ali svakako nije nezasluženo. Portugalci kaznili vladajući PSD na izborima. Berluskoni kapitulirao, neće ga više ni njegovi ministri.
Lokalno, u mom gradu se završavaju Septembarski dani kulture. Manifestacije u čast oslobođenja grada. Inače, septembar je poslednjih decenija jedini mjesec u godini kad institucije kulture nešto rade. Ovaj ću pamtiti po gostovanju Miljenka Jergovića i pozorišnoj predstavi „Žabar“, sjajne rediteljke Lidije Dedović.
Veče je rezervisano, tradicionalno, za fudbal sa prijateljima. Rivalstvo koje godinama ne posustaje. Na potez više. Baš onakvo kakvim ga vidi i o njemu zbori Božo Koprivica, književnik sa nikšićkog asfalta koji živi i stvara u Beogradu. Omiljenoj destinaciji većine mojih sugrađana.
*Utorak, oktobar 01.
Rano jutro, a već sam u Podgorici. Prolazim pored hrama Hristovog vaskrsenja. Moram priznati da izgleda impozantno i veoma, veoma bogato. Neki bi rekli savremeno. Dakle - Hram pomirenja, jer će se po najavama u njemu ponovo na ljubav zakleti Srpska pravoslavna crkva i vladajuća Demokratska partija socijalista. Hram će biti otvoren za plebs 07. ovog mjeseca uz crkvenu svečanost nepoznatu na ovim prostorima. Gostovaće svi patrijarsi iz pravoslavnog svijeta. Zvuči moćno i jezivo, priznaćete. Onako namjenski, na opštu žalost. Inače, kada smo već kod sakralnih objekata najavljena je i skorija gradnja sinagoge. Crnogorska pravoslavna crkva odavno moli za parče svoje zemlje i u pozitivan ishod te molitve duboko vjerujem. Za to će biti zadužena manja vladajuća koaliciona partija. Da ne bude zabune – radnja se dešava danas, oktobra 2013. u Podgorici. Nekadašnjem Titogradu. U Crnoj Gori, zemlji proletera, najmanjoj na brdovitom balkanu.
Vraćam se kući veoma kasno i žurim na spavanje. Izmoren svakojakim prizorima, i kišom koja je čitavog dana lila kao iz kabla.
Dok zumiram i sumiram prethodno tražeći san, dobijam mms od Ivane. Jakov je namršten, baš kao i ja. Izgleda da mu se ne svida ovaj svijet koji moramo mijenjati. Biće to dobar anarhista nadam se, tako se počinje. Sa snom.
*Srijeda, oktobar 02.
Tipično balkanska. Na amplitudi osjećanja upaljene su obje lampice krajnosti. Dovoljno razloga za zadovoljstvo, ali i nemoć, srdžbu i bijes. Ako ste privredni obveznik koji redovno izmiruje svoje obaveze i pridržava se propisa, to vas ne štiti od eventualnih zloupotreba nadležnih kontrolora. U državnom budžetu novca odavno nema a negdje ga treba naći. Izmisliti. Tako da inspektori imaju samo jedan zadatak i odriješene ruke da ga ispune. Uvijek sve plati poslednji u lancu ishrane, staro je pravilo. Naravno, predaje nema. Idemo na sud iako pretjerano ne vjerujem u domaće sudove. Bitno je dati sve od sebe. Dobar osjećaj koji ne poznaje vrsta beskičmenjaka.
*Četvrtak, oktobar 03.
Večeras je mitropolit crnogorsko – primorski Amfilohije gostovao na državnoj televiziji. U Podgorici su u buregdžinicama počeli prodavati po pola bureka, javljaju tv Vijesti. Amfilohije je gostovao i na tom mediju, sve sa spiskom donatora za hram. Riječ je uglavnom o već propalim državnim firmama. Uz par dobrotvora, kao što je Mile Dodik i njegova fela.
Sve pohvale premijeru Đukanoviću. Po prvi put. Kada je neko na aparatima samo mu veća sila može pomoći da odumiranje produži. Odnosno trik, ako su u pitanju lakovjerni Crnogorci.
„...maknite ruke s mog volana, maknite ruke sa mog sica, ja putujem bez GPS –a, GPS –a sa nebesa...“ – grmi sa radija u mom automobilu. A potom mladi Podgoričani, grupa Zoon politikon sa svojim, mogu slobodno reći, remek djelom – Ti si brat moj!
Jutros oko podne. Jakov, Ivana i ja žurimo kući...
*Petak, oktobar 04.
Kraj radne nedjelje kod većine ljudi donosi posebno raspoloženje. Petak zna biti dobar i za poslovne sastanke. Dogovori lakše padaju, protivnik je nekako mekši. Naravno, ako ste vi kadri da izdržite. Nadam se da će i ovaj biti takav.
Do nekog novog slušanja...
U sedmici u kojoj je pisao dnevnik za RSE on i njegova Ivana postali su jači za Jakova po čijoj je prvoj namrštenoj fotografiji zaključio da mu se ne sviđa ovaj svijet koji treba mijenjati, pa se ponadao da će jednog dana od njega biti dobar anarhista, jer se, kako kaže, i počinje sa snom.
*Subota, septembar 28.
Iza mene su gotovo dvije neprospavane noći koje ću pamtiti čitavog života. Adrenalinski neponovljive. Prva je protekla u iščekivanju, a druga u slavlju sa prijateljima. Ivana i ja jači smo za Jakova, dječaka od nepunih tri kilograma koji je požurio vani. Neizreciv osjećaj.
*Nedjelja, septembar 29.
Nalazim se, po dogovoru, sa mojim Pozitivcima. Godišnjica je od smrti našeg partijskog saborca, hrabrog i nepokolebljivog profesora filozofije Miloša Sanča Perovića, koju valja obilježiti. Vozim do Trepača, rodnog mjesta profesora u kojem je i sahranjen, sela koje se nalazi dvadesetak kilometara zapadno od Nikšića. Put uzak i krivudav, sa mnogo uspona. Asfalt i struja od skora, kamen i brdo sa svakojakim rastinjem od vajkada. Neka druga Crna Gora.
Za 15 sati zakazan je gradski derbi Čelik – Sutjeska koji, na žalost, propuštam. Razlozi su jasni. Od kada “kontroverzni biznismeni” caruju najvažnijom sporednom stvari ne mogu biti njihova publika. Ne poklapaju nam se interesi. Dok ne nađu isplativiju biznis zonu radije ću nedjeljna popodneva provoditi na drugim mjestima. Ipak, drago mi je što Sutjeska nije iskoristila jedanaesterac, a Čelik ostao neporažen. Klica prošlih dana.
*Ponedjeljak, septembar 30.
Ustajem rano i prepuštam se dnevnim obavezama. Čeka me naporna radna nedjelja. Još uvijek kontrolišem svoje radno vrijeme što smatram privilegijom manjine u današnjim okolnostima. Držim da sam u tom odnosu životne nužnosti i slobodnog vremena još uvijek pobjednik. Personalizam kao praktično i filozofsko opredjeljenje za sada djeluje.
U pauzama, uz kafu, bistrim dnevnu štampu. Hvatam globalne dnevno političke koordinate. U Njemačkoj, opet, gospođa Merkel. Ne znam šta o tome da mislim ali svakako nije nezasluženo. Portugalci kaznili vladajući PSD na izborima. Berluskoni kapitulirao, neće ga više ni njegovi ministri.
Lokalno, u mom gradu se završavaju Septembarski dani kulture. Manifestacije u čast oslobođenja grada. Inače, septembar je poslednjih decenija jedini mjesec u godini kad institucije kulture nešto rade. Ovaj ću pamtiti po gostovanju Miljenka Jergovića i pozorišnoj predstavi „Žabar“, sjajne rediteljke Lidije Dedović.
Veče je rezervisano, tradicionalno, za fudbal sa prijateljima. Rivalstvo koje godinama ne posustaje. Na potez više. Baš onakvo kakvim ga vidi i o njemu zbori Božo Koprivica, književnik sa nikšićkog asfalta koji živi i stvara u Beogradu. Omiljenoj destinaciji većine mojih sugrađana.
*Utorak, oktobar 01.
Rano jutro, a već sam u Podgorici. Prolazim pored hrama Hristovog vaskrsenja. Moram priznati da izgleda impozantno i veoma, veoma bogato. Neki bi rekli savremeno. Dakle - Hram pomirenja, jer će se po najavama u njemu ponovo na ljubav zakleti Srpska pravoslavna crkva i vladajuća Demokratska partija socijalista. Hram će biti otvoren za plebs 07. ovog mjeseca uz crkvenu svečanost nepoznatu na ovim prostorima. Gostovaće svi patrijarsi iz pravoslavnog svijeta. Zvuči moćno i jezivo, priznaćete. Onako namjenski, na opštu žalost. Inače, kada smo već kod sakralnih objekata najavljena je i skorija gradnja sinagoge. Crnogorska pravoslavna crkva odavno moli za parče svoje zemlje i u pozitivan ishod te molitve duboko vjerujem. Za to će biti zadužena manja vladajuća koaliciona partija. Da ne bude zabune – radnja se dešava danas, oktobra 2013. u Podgorici. Nekadašnjem Titogradu. U Crnoj Gori, zemlji proletera, najmanjoj na brdovitom balkanu.
Vraćam se kući veoma kasno i žurim na spavanje. Izmoren svakojakim prizorima, i kišom koja je čitavog dana lila kao iz kabla.
Dok zumiram i sumiram prethodno tražeći san, dobijam mms od Ivane. Jakov je namršten, baš kao i ja. Izgleda da mu se ne svida ovaj svijet koji moramo mijenjati. Biće to dobar anarhista nadam se, tako se počinje. Sa snom.
*Srijeda, oktobar 02.
Tipično balkanska. Na amplitudi osjećanja upaljene su obje lampice krajnosti. Dovoljno razloga za zadovoljstvo, ali i nemoć, srdžbu i bijes. Ako ste privredni obveznik koji redovno izmiruje svoje obaveze i pridržava se propisa, to vas ne štiti od eventualnih zloupotreba nadležnih kontrolora. U državnom budžetu novca odavno nema a negdje ga treba naći. Izmisliti. Tako da inspektori imaju samo jedan zadatak i odriješene ruke da ga ispune. Uvijek sve plati poslednji u lancu ishrane, staro je pravilo. Naravno, predaje nema. Idemo na sud iako pretjerano ne vjerujem u domaće sudove. Bitno je dati sve od sebe. Dobar osjećaj koji ne poznaje vrsta beskičmenjaka.
*Četvrtak, oktobar 03.
Večeras je mitropolit crnogorsko – primorski Amfilohije gostovao na državnoj televiziji. U Podgorici su u buregdžinicama počeli prodavati po pola bureka, javljaju tv Vijesti. Amfilohije je gostovao i na tom mediju, sve sa spiskom donatora za hram. Riječ je uglavnom o već propalim državnim firmama. Uz par dobrotvora, kao što je Mile Dodik i njegova fela.
Sve pohvale premijeru Đukanoviću. Po prvi put. Kada je neko na aparatima samo mu veća sila može pomoći da odumiranje produži. Odnosno trik, ako su u pitanju lakovjerni Crnogorci.
„...maknite ruke s mog volana, maknite ruke sa mog sica, ja putujem bez GPS –a, GPS –a sa nebesa...“ – grmi sa radija u mom automobilu. A potom mladi Podgoričani, grupa Zoon politikon sa svojim, mogu slobodno reći, remek djelom – Ti si brat moj!
Jutros oko podne. Jakov, Ivana i ja žurimo kući...
*Petak, oktobar 04.
Kraj radne nedjelje kod većine ljudi donosi posebno raspoloženje. Petak zna biti dobar i za poslovne sastanke. Dogovori lakše padaju, protivnik je nekako mekši. Naravno, ako ste vi kadri da izdržite. Nadam se da će i ovaj biti takav.
Do nekog novog slušanja...
