Djeca Afghanistana
Četrnaestogodišnja Rabia se ne osjeća sigurno na ulicama Kabula dok obavlja svakodnevne, rutinske stvari.
Njen otac je svako jutro prati do raskršća blizu njihove zgrade i čeka s njom dok ne dođe školski autobus koji Rabiju i ostale djevojke vozi u školu.
Rabia kaže da se vozač autobusa, bivši mudžahedin, odnosi prema njima neprijateljski i s prezirom, jer mrzi posao koji radi.
Ona svaki dan strahuje da će bombaši napasti autobus. Kada stigne u školu strahuje da će talibanska vojska napasti zgradu, što se već desilo hiljadama škola za djevojke širom zemlje.
Strahuje također od vojnika koji mlade afganistanke polijevaju kiselinom, osljepljuju ih i izobličuju im lica, samo zato što žele da se obrazuju.
„Svake minute postoji opasnost od eksplozije. Svakog trenutka možete biti napadnuti. Da ste ikada vidjeli posljedice samoubilačkih bombaških napada u Kabulu, znali biste da su vrlo često ubijani upravo učenici- nevine djevojčice i dječaci,“ kaže Rabija.
Sedwill je također izjavio da većina djece u Kabulu može živjeti sigurno.
Iz straha da ne izazovu bijes običnih građana Kabula, Sedwillov ured je odmah dao izjavu za medije kako bi objasnili njegove riječi.
U izjavi stoji da se proteklih mjeseci desilo svega nekoliko bombaških napada u afganistanskom glavnom gradu te da su siromaštvo, nedostatak pitke vode, kanalizacija, loša ishrana i zarazne bolesti mnogo veći problem za djecu u Kabulu nego talibanska vojska.
Gdje je ta sigurnost?
Rabia je u vijestima čula Sedwillovo objašnjenje na šta je rekla da izgleda da taj bivši ambasador Velike Britanije u Afganistanu doista ne razumije koliki je raspon prijetnji i opasnosti s kojim se građani Kabula svakodnevno susreću.
„Ovdje ima mnogo opasnih trgovaca djecom koja kidnapuju dječake i djevojčice u zle svrhe. Jedna djevojčica u našem susjedstvu se igrala vani i nestala. Niko ne zna šta se s njom dogodilo, ali mnogi strahuju da su je kidnapovali otmičari koji će je ubiti kako bi prodali njene organe ili ih prokrijumičarili u drugu zemlju. Također znam jedanaestogodišnjeg dječaka s istom sudbinom. I niko ne zna šta se desilo s njim“, kazala je ona.
Rabijina majka Palwasha kaže da se i ona razljutila kad je čula Sedwillov komentar.
„Gdje je ta sigurnost? Svako jutro kad moja djeca odu u školu zamišljam stotine strašnih stvari koje im se mogu desiti. Nema sigurnosti. Mi imamo stotine briga. Čak i ako školski autobus doveze djecu do pred vrata niste sigurni da su na sigurnom“, zabrinuta je Palwasha.
Socijalni radnici i advokati koji se bore za prava djece se svakodnevno susreću sa zastrašujućim pričama djece iz Kabula i kažu da je Sedwillova izjava potpuno neprihvatljiva.
Hamida Barmaki, direktorica za dječija pitanja pri afganistanskoj Komisiji za ljudska prava je u ponedjeljak 22. novembra sazvala konferenciju za novinare da bi predstavila novo istraživanje koje pokazuje da se situacija za afganistansku djecu pogoršava.
Udaje zbog dolara
Barmaki navodi da povećan stepen nasilja i drugih opasnosti s kojima se suočavaju afganistanska djeca, što uključuje otmice, seksualna zlostavljanja, trovanje drogama i siromaštvo sprječavaju djecu da idu u školu.
„U prvih šest mjeseci ove godine smo razgovarali sa preko 2800 djece iz raznih dijelova zemlje. Oko 12.5 posto afganistanske djece nije u mogućnosti da ide u školu zbog ekonomskih i sigurnosnih teškoća. Oko 7 posto djece u urbanim i 30 posto u ruralnim sredinama nema pristup zdravstvenim institucijama dok 80 posto klinika širom zemlje nije u mogućnosti da obezbijedi osnovnu zdravstvenu zaštitu. Osim toga, otprilike 60.000 djece je ovisno o drogama, a procenat seksualnog zlostavljanja je ove godine porastao na 20 posto“, navela je Barmaki.
Pogoršanje sigurnosnih uvjeta najštetnije je za afganistansku djecu zbog vojnih i bombaških napada na škole.
Istraživanja Ujedinjenih nacija potvrđuju ovu izjavu. UNICEF navodi da je 1271 civil ubijen u napadima u prvoj polovini ove godine, što je tri puta više nego prethodne godine. Smrtnost djece u Afganistanu je porasla na 55 posto.
Barmaki kaže da je pogoršanje sigurnosnih uvjeta najštetnije za afganistansku djecu zbog vojnih i bombaških napada na škole.
„Afganistanska Komisija za ljudska prava poziva vladu, nevladine organizacije i druga civilna udruženja u Afganistanu da učine sve što mogu da se sigurnosna situacija poboljša. Mi želimo da afganistanske i međunarodne trupe ne napadaju civilna područja, bolnice i škole da djeca i ostali civili ne bi bili ugroženi“, rekla je ona.
Barmaki kaže da su neke od opasnosti s kojima se suočavaju mlade Afganistanke rezultat pritiska njihove vlastite porodice, kao naprimjer prisilan brak. Od 2800 intervjuisane djece, 129 je maloljetnih djevojčica koje su bile prisiljene na brak, obično tako što su prodate za novac ili zamijenjene za neka druga materijalna dobra.
Komisija navodi da se radi o maloljetnicama koje su za nekoliko stotina dolara morale postati supruge starijih muškaraca.
Ujedinjene nacije navode da više od 60.000 djece radi na ulicama Kabula kako bi preživjeli. Neki prose, a neki čiste ili popravljaju obuću. Neki prodaju plastične boce s vodom, novine ili žvakaće gume. Mnogi od njih nisu siročad već rade da bi izdržavali čitavu porodicu.
Afganistanski neovisni Centar za istraživanja (AERU) zaključuje da većina roditelja u Afganistanu želi da se njihove kćeri i sinovi obrazuju. Ali činjenica je da siromaštvo u tome spječava mnoge od njih te su prisiljeni da djecu pošalju na ulice.
