Žene u Bosni i Hercegovini često su žrtve diskriminacije. Slučaj Belme Kokić brutalan je, ali bi mogao i promijeniti praksu kažnjavanja žena radnica u trenutku kada se odluče da postanu majke. Kokić je radila kao pravnica u zeničkom Grijanju, a nakon otvaranja trudničkog bolovanja, obavijest o neproduženju ugovora saopćena joj je SMS porukom.
U listopadu ove godine bosanskohercegovački mediji izvijestili su o slučaju zeničanke Belme Kokić koju je firma Grijanje iz Zenice zbog trudnoće kaznila neproduženjem ugovora o radu. Bh. građani su bili potreseni, obrušili su se na ovu javnu instituciju, ali i osuli kritike na račun društva i države u kojoj žive.
Na komentarima je sve i ostalo. Belma Kokić je u borbu protiv diskriminacije ušla sama, uz podršku najbližih članova obitelji. U Grijanju je, nakon odrađenog pripravničkog staža, radila gotovo dvije godine,i to po ugovorima o radu na određeno vrijeme.
„Ja sam u januaru ove godine zaključila ugovor u trajanju od šest mjeseci. Dakle 20. januara 2014. i taj ugovor je trajao najduže do 20.07.2014. 23. juna ja sam otvorila bolovanje, netrudničko, jer sam saznala da sam trudna, a bojala sam se da otvorim odmah trudničko. Mislila sam da će možda ginekolog reći da ću moći ići na posao, da ću moći nastaviti raditi, ali s obzirom da je on meni rekao da moram strogo mirovati, ja sam od 1.07., čini mi se, otvorila trudničko bolovanje“, priča Belma Kokić.
Nekoliko dana pred istek posljednjeg ugovora koji je potpisala, dobila je obavijest putem SMS poruke da direktor nije dao suglasnost na produženje ugovora.
„Ostalim je kolegicama produžavao, koje nisu bile trudne. Ja sam čisto radi diskriminacije podnijela tužbu Sudu ovdje u Zenici i podnijela sam krivičnu prijavu radi povrede ravnopravnosti čovjeka i građanina i ravnopravnosti pri zapošljavanju. Obratila sam se ombudsmenu za ljudska prava koji trenutno vodi istragu o svemu tome“, kaže Belma Kokić.
Nepoznavanje zakona
Slučaj Belme Kokić nije usamljen, kaže Duška Andrić iz zeničkog Centra za pravnu pomoć ženama.
„Međutim, ona je usamljena u svojoj upornosti i nastojanju da izganja pravdu. I jedna je od rijetkih žena koje možda zaista prepoznaju diskriminaciju. Jer, recimo, od 20% žena koje dolaze u Centar obraćajući se zbog nekih povreda iz radnog odnosa, ne prepoznaju to uopće kao diskriminaciju. Kokićeva je to prepoznala i bila uporna i ja joj stvarno skidam kapu zbog njene upornosti. Ono što je u tom slučaju za mene i za nas generalno najstrašnije je to da je u pitanju javna ustanova“, konstatira Duška Andrić.
Reakcija kolega iz firme, s kojima je godinama radila, gotovo da i nije bilo. Što se tiče sugrađana, bilo je različitih reakcija.
„Dobila sam one komentare „Ma šta talasaš?!“ U ovoj državi kao treba šutjeti i trpjeti. I kao „Nije ti to možda ni pametno što radiš radi tebe“. Ali ja ne razumijem zašto bi me netko osuđivao. Mislim da bi bilo puno lošije da ja kao obrazovana osoba šutim o ovome, jer ako ja šutim, kako će tek šutjeti netko kome se desila manje loša stvar. Dakle o ovome treba javno pričati jer sve dok mi šutimo, ne može se ništa promijeniti“, naglašava Belma.
Ono što bi svi sada trebali napraviti jest podržati Kokićevu da se izbori za pravo da bude majka i radnica, poručuje Duška Andrić:
„Znači da pravda bude ne samo kroz presudu, nego i kroz nastavak, šta će se dešavati nakon presude, povratak na posao i njen dalji status. Jer, osim što se drznula tužiti nekoga za diskriminaciju, ona je postala praktično i javna zviždačica, kako to volimo reći. Zviždačica jer je progovorila protiv javne ustanove. Tako da, trebamo je podržati u svemu tome i trebamo vidjeti kako će njen život dalje teći nakon sudskog spora. I ako ona uspije, onda je to zaista vjetar u leđa drugim ženama da se bore za svoja prava.“
Bh. građani nisu dovoljno upućeni u zakone koji ih mogu zaštititi kada su izloženi diskriminaciji, zaključuje Kokić:
„Naši zakoni štite i radnike, i žene, i maloljetne osobe, i trudnice i porodilje. Mi trebamo postati svjesni toga, da zaista postoje propisi koji nas štite, i mi se trebamo boriti za svoja prava.“
Borba protiv diskriminacije u društvu u kojem je ona duboko ukorijenjena nije lagana. Svom djetetu Belma želi priuštiti život u zemlji u kojoj se neće morati suočavati sa kršenjem osnovnih ljudskih prava.
