Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Suočavanje s prošlošću ranjenih društava


Tribina "Ko će preživjeti slobodu i demokratiju" u Networksu u Sarajevu sa Borom Kontićem, Viktorom Ivančićem, Snježanom Milivojević, Svetlanom Lukić i Dragom Bojićem.

Piše: Una Čilić

Cenzura medija kao uređivačka politika, sunovrat novinarstva i nesposobnost društava zemalja Zapadnog Balkana da se suoče sa prošlošću i nastave izgradnju demokratskih vrijednosti, neke su od tema o kojima su učesnici Peščanikove tribine "Ko će preživjeti slobodu i demokratiju" razgovarali u Sarajevu.

Govoreći o ulozi medija u procesu suočavanja sa prošlošću, novinarka i urednica Peščanika Svetlana Lukić navodi da je situacija medija u Srbiji gora danas nego za vrijeme Slobodana Miloševića.

"Nažalost, poslije petokotobarskih promjena, ti ljudi koji su, po mom sudu, neki od njih u svakom slučaju, morali biti procesuirani u Hagu i pred domaćim sudovima, su zauzeli veoma važne uloge u novinarstvu u Srbiji i ostali su do dan danas tamo", kaže Lukić.

Suočavanje sa prošlošću je veliki društveni posao smatra profesorica Fakuleta političkih nauka u Beogradu Snježana Milivojević te da je potrebno mnogo više od suočavanja pojedinaca ili određenih starosnih skupina.

"Društveno suočavanje je da se raspakuje jedna maligni, neprihvatljivi narativ koji je štitio, branio zločin, da se on dekonstruiše i da se sledećim generacijama ne ostavlja u nasleđe kao jedna otrovna društvena supstanca. Prošlost nije monolit, ne možemo se mi kao društvo suočiti sa jednim ogromnim totalitetom koji se zove prošlost", navodi Snježana Milivojević.

Prošlost nije monolit kaže Snježana Milivojević, profesorica Fakulteta političkih nauka u Beogradu
Prošlost nije monolit kaže Snježana Milivojević, profesorica Fakulteta političkih nauka u Beogradu

​No, kako navodi Milivojević, ti procesi idu onim tempom na koje je društvo spremno, a u slučaju zapadnobalkanskih zemalja, proces je vrlo spor jer društvo i dalje ne želi da otvori te razgovore.

"Ovdje postoji, barem što se tiče Srbije, nešto što se zove konsenzualna amnezija. Jedni ne žele da govore o ratu jer je izgubljen pa se toga stide, jedni ne žele da govore o ratu jer nije ni trebalo da ga vode, pa ne znaju kako da se to nametne. Ima raznih razloga zbog kojih je to komplikovano, ali je ključno to što je na vlasti garnitura čija lična prošlost je duboko povezana sa tom kolektivnom prošlošću na koju oni sami ne mogu da zaborave, ali žele da nas nateraju da je zaboravimo i zato je taj razgovor nepostojeći", pojašnjava Milivojević.

Viktor Ivančić, novinar i urednik nekadašnjeg Feral Tribunea ovo ponašanje naših društava koje uporno na površinu ponovo izbacuju prošle procese, označava kao ranoholičarska, odnosno kao društva ovisna o ranama.

Cenzura je postala uređivačka politika, smatra Viktor Ivančić
Cenzura je postala uređivačka politika, smatra Viktor Ivančić

"Brižno se uzgajaju te ratne rane. Recimo, već skoro 30 godina one su i dalje glavna tema. Nekako se i mediji i političari, svi se trude da te rane nikad ne zarastu, da non stop budu svježe, da obnavljamo tu stalno ratnu priču i da konstituiramo naša društva kao neka vrste mučeničkih zajednica koje su u stalno nekoj žalobnoj pozi i stalno su im drugi krivci za uzroke njihove nesreće", ističe Ivančić.

Današnja djeca kao 'cvjeće zla'

Pričati o slobodi i demokratiji a bez prevazilaženja procesa iz prošlosti moguće je jedino ako oba procesa provodimo paralelno smatra Svetlana Lukić.

"Vraćam se ponovo na Srbiju, mi smo imali te procese gdje smo imali zamrznutu situaciju iz 90-ih godina, to je stavljeno ad acta, a mi sada kao navodno pravimo novu demokratsku Srbiju. Tako da ta dva procesa nisu išli zajedno. I naravno da onda rastu cele generacije ljudi koje ne znaju, zaista ništa ne znaju o Srebrenici. Jer ih niko u školi, u medijima, na fakultetu, u porodici, niko ih nije obaveštavao o tome. Naravno da je sada teško poverovati da će neko dete da uzme da čita o Srebrenici ili zločinima u Sarajevu, nego je moralo da odraste uz to", riječi su Svetlane Lukić.

Lukić smatra da je ovakav način funkcionisanja društva ali i rad medija doveo do toga sa su generacije koje sada rastu, mnogo više sklonije šovinizmu i nacionalizmu no što su to bile generacije koje su započele rat. Jer ranije generacije su imale sjećanje na zajednički život kojeg ove današnje nemaju.

"Ovi imaju samo sećanje na rat, odnosno sećanje na ono što su im govorili najgori političari, roditelji koji su podržavali Miloševića, tako da se ja prosto te dece plašim i upotrebila bi taj izraz da su ta deca “cveće zla”. I tu je strah da oni nisu u stanju da izgrade demokratsku državu, jer ne znaju šta je to i čemu to služi", dodaje Lukić.

Problem uloge medija u suočavanju sa prošlošću i nastojanju da doprinesu razvoju demokratskog društva, jeste, kako navodi Ivančić, da je danas cenzura strukturalna činjenica medija.

Različiti su oblici te cenzure, a na primjeru nedavnog neobjavljivanja kolumne Borisa Dežulovića u Oslobođenju, Ivančić kaže kako se vidjelo se da se mediji ne srame svoje cenzure, dakle da je reklamiraju kasnije.

"Mediji danas izlažu svoju cenzuriranu dušu. Kad vi uzmete novine na kiosku, prvo što na naslovnoj stranici vidite jeste šta oni ne objavljuju. Najinteresantnije je ono što novine ne obljavljuju. I one su danas poprimile cijeli sistem. Cenzura je danas prisutnija nego ikad. Pri tome je tehnika rzaličita. Jer u autokratskim režimima, diktaturama se od uvijek provodi klasičnim političkim nalogom, a ovdje se to radi manipulacijom. Dakle, ne kao samo u slučaju otkazivanju teksta jednom kolumnisti nego kao kontinuirana, recimo cenzura je praktično postala uređivačka tehnika", tvrdi Ivančić.

Situacija bez presedana

Pored uloge koju mediji mogu imati u procesu suočavanja sa prošlošću, Milivojević smatra da je i obrazovanje tijesno povezano sa ovim razvojem, no da se i uloga obrazovanja mijenja.

"Nesreća je u tome što smo sada mi zarobljeni u nekoj pogrešnoj tranziciji. Mi još pokušavamo da izađemo iz one političke tranzicije a dešava se i ova kulturna, globalna i pre svega tehnološka. I mi moramo da radimo na nekoliko frontova, kao društvo, kao region. I zato je sad neuporedivo veći izazov. Obrazovanje bi sada moglo da profiliše neke nove ciljeve i otvore neke nove moguć nosti ali i ono se muči sa novim izazovima", navodi Milivojević.

Ali razvoj medija kao i tehnološki razvoji doveli su do toga da su sami mediji za koje tradicionalni univerziteti edukuju mlade ljude, danas drugačiji.

"Ovo je bez presedana situacija da mladi ljudi znaju bolje od svojih predavača o stvarima za koje bi trebalo da se obuče. Tako da mislim da moramo da pripremimo nove forme kolaborativnog obrazovanja", ocjenjuje Milivojević.

Ovaj drugačiji način funkcionisanja medija, obrazovanja ali i činjenica da se u nekim od zemalja određenim stvarima ne pridaje medijska pažnja, dovela je između ostalog do toga, kako navodi Svetlana Lukić da je danas odrasla nova generacija novinara sa kojom postoji terminološki problem.

"Kad kažete rat oni misle na bombardovanje Srbije 1999. godine. Oni su odrasli također i socijalizovani u školama i javnosti koja se nije odrekla projekta Velike Srbije. Tako da su oni veoma podložni reviziji prošlosti, negiranju zločina i oni su spremni da prate nacionalističke elite u ponovnom podgrevanju nacionalizma, šovinizma, homfobije, ksenofobije, šta god hoćete", kaže Lukić.

Ono što Lukić predlaže kao rješenje, ne samo za način na koji mediji izvještavaju o prošlosti nego i o tome kako bi društvo moglo funkcionisati, odnosi se na elementarne stvari.

"To je ultimativni zahtev, koji bi rešavao mnoge probleme. A to je da budete elementarno pristojno ljudsko biće i da elementarno da radite svoj posao. Nije to nepoznato, mi ne govorimo o seljenju na Mars. Mi govorimo o nekim stvarima koje su registrovane i i pitanjeje one čuvene političke volje da nešto što je sudski utvrđeno u Hagu ili sudski utvrđeno negdje, da to prezentujete svojim čitaocima. Pri tome zahtevi su minimalni. Vi imate samo taj zadatak da ne lažete, da ne prikrivate elementarne činjenice," navodi između ostalog Lukić.

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG