Televizijski programi, crtani filmovi i sapunice, puni su nasilja i eksplicitnih sadržaja koji često šalju iskrivljene slike i pogrešne poruke o životu i odnosima među ljudima.
Dok medijska industrija ne mari mnogo za za sadržaj onoga što se na tržištu plasira kao medijski proizvod i uticaj takvog programa na najmlađu publiku, roditelji i nastavnici pokušavaju da djecu nauče kako da među televizijskim junacima raznih profila prepoznaju prave uzore.
On je neustrašiv borac za pravdu ali i čovjek od kriv i mesa sa svim manama svojstvenim ljudskom rodu.Takav je Betmen!
Supermen je međutim nešto drugo. On je takođe neustrašivi pravdoljubac ali mu se za razliku od čovjeka šišmiša nema što prigovoriti.
Dva čuvena lika iz filmova iz prošlog vijeka međutim gube bitku protiv junaka novijeg datuma koji zlo sve češće pobjeđuju zlom.
Takve matrice ponašanja djeca brzo usvajaju u sopstvenom ponašanju i to je već postalo vidljivo u našem društvu, kaže psihološkinja Aida Perović Ivanović.
"U svakodnevnom životu mi vidimo da su favorizovana upravo ponašanja koja se pokazuju na medijima a to je nešto blisko kriminalu, nešto blisko vulgarnosti tako da vrlo lako možemo povući paralelu između onoga što vidimo u medijima i onoga što se kod djece i njihovih vršnjaka favorizuje kao poželjno a to jeste nasilno ponašanje ili nešto blisko tome", kaže ona.
Analitičari i kritičari medijskog sadržaja primjećuju i neke nove tnedencije u kreiranju likova koji se pojavljuju u filmovima.
Marinko Vorgić kaže da je mladoj publici sve manje važna poenta ili poruka nekog filma, a da sve više skreću pažnju na spektakl.
"Ono što je mnogo bitnije i što je u prvom planu to su tehničke manifestacije njegove agresije. On puca iz svega i svačega, on može da leti ima razne onostrane sposobnosti i tako dalje. Dakle, sve je na neki način rekvizitarno, a skoro ništa nije suštinski. Taj junak negdje na kraju ipak čini to dobro ali ono što mlade ljude fascinira kod njega nije ta poenta u kojoj će on učiniti dobro nego su upravo ti rekviziti i ta njegova rekvizitarno – tehnička površna manifestacija njegove agresije, njegove borilačke sposobnosti i tako dalje. To je ono što jede tu suštinu", ističe Vorgić.
Supermen - lik iz crtanih filmova
Ima li uopšte sadržaja za djecu?
Veliki Brat , Farma i drugi rijaliti šou programi takođe su veoma popularni među djecom. Sapunice i filmovi koji obiluju nasiljem i vulgarnim sadržajem. Stiče se utisak da na domaćim tv kanalima gotovo da nema za djecu prilagođenih sadržaja, kaže Aida Perović Ivanović.
"Sve su češća ona upozorenja koji uzrast određeni program ne bi smio da gleda. To znači da gotovo da nema emisije koja nije pod nekom oznakom od 12 , 14, 18 godina. Zapravo mi nemamo sadržaja koji su prilagođeni djeci a to vam ujedno znači i da maltene nemamo sadržaja koji nijesu nasilni. Zaista mislim da je društvo preplavljeno upravo zbog toga što su i mediji preplavljeni takvim sadržajima", naglašava ona.
Profesorica iz Budve Božena Jelušić, kao izborni predmet u školi gdje radi predaje medijsku pismenost. Kaže da je djecu i mlade nemoguće izolovati od medijske stvarnosti i medijske umreženosti cijelog svijeta.
No, roditelji ili škola ipak mogu da nauče dijete kako da prepozna prave vrijednosti i odbace pogrešne.
"Da mu na neki način pomognete da odabere sadržaje ili,što je u stvari najvažnije, da ugradite jednu dozu kritičke svijesti u način na koji on prima, prihvata razumije i ponaša se kasnije u skladu sa onim što preko medija dobija. Prava stvar je da roditelj sa djetetom gleda tv program, kada bi smo mi imali takve idealne roditelje i da ga prosto usmjerava koji program je problematičan a koji ne. Ukoliko to ne mogu svi roditelji - a ne mogu, tu je onda škola da na neki način posreduje zaista cijeneći intelektualne sposobnosti djeteta nekako provede djecu kroz dekontsrukciju medijskih sadržaja", kaže Jelušić.
Statistički gledano, djeca i mladi pred tv ekranima provode najviše vremena. No, tamo ih ne čekaju, kao što je bio slučaj u bivšoj Jugoslaviji, dječiji obrazovni programi u čiju u produkciju se ulagalo puno novca, pažnje, znanja i ljubavi.
Zato je jako važno naučiti ih kako da i sami analiziraju programski sadržaj koji im se nudi.
"Kao što ne možete da naučite da vozite automobil teorijski, čitajući knjigu nego ga morate voziti tako i djeca izučavajući medijsku pismenost u stvari voze kroz dnevnu štampu, magazine, reklame sa interneta. Sami to proizvode. To su produkcijske i recepcijske vještine i na kraju oni izlaze sa jednom vještinom i nikada više nijesu isti kada dobiju medijski tekst. Od bilborda do filma", kaže profesorica Jelušić.
Dok medijska industrija ne mari mnogo za za sadržaj onoga što se na tržištu plasira kao medijski proizvod i uticaj takvog programa na najmlađu publiku, roditelji i nastavnici pokušavaju da djecu nauče kako da među televizijskim junacima raznih profila prepoznaju prave uzore.
On je neustrašiv borac za pravdu ali i čovjek od kriv i mesa sa svim manama svojstvenim ljudskom rodu.Takav je Betmen!
Supermen je međutim nešto drugo. On je takođe neustrašivi pravdoljubac ali mu se za razliku od čovjeka šišmiša nema što prigovoriti.
Dva čuvena lika iz filmova iz prošlog vijeka međutim gube bitku protiv junaka novijeg datuma koji zlo sve češće pobjeđuju zlom.
Takve matrice ponašanja djeca brzo usvajaju u sopstvenom ponašanju i to je već postalo vidljivo u našem društvu, kaže psihološkinja Aida Perović Ivanović.
"U svakodnevnom životu mi vidimo da su favorizovana upravo ponašanja koja se pokazuju na medijima a to je nešto blisko kriminalu, nešto blisko vulgarnosti tako da vrlo lako možemo povući paralelu između onoga što vidimo u medijima i onoga što se kod djece i njihovih vršnjaka favorizuje kao poželjno a to jeste nasilno ponašanje ili nešto blisko tome", kaže ona.
Analitičari i kritičari medijskog sadržaja primjećuju i neke nove tnedencije u kreiranju likova koji se pojavljuju u filmovima.
Marinko Vorgić kaže da je mladoj publici sve manje važna poenta ili poruka nekog filma, a da sve više skreću pažnju na spektakl.
"Ono što je mnogo bitnije i što je u prvom planu to su tehničke manifestacije njegove agresije. On puca iz svega i svačega, on može da leti ima razne onostrane sposobnosti i tako dalje. Dakle, sve je na neki način rekvizitarno, a skoro ništa nije suštinski. Taj junak negdje na kraju ipak čini to dobro ali ono što mlade ljude fascinira kod njega nije ta poenta u kojoj će on učiniti dobro nego su upravo ti rekviziti i ta njegova rekvizitarno – tehnička površna manifestacija njegove agresije, njegove borilačke sposobnosti i tako dalje. To je ono što jede tu suštinu", ističe Vorgić.
Ima li uopšte sadržaja za djecu?
Veliki Brat , Farma i drugi rijaliti šou programi takođe su veoma popularni među djecom. Sapunice i filmovi koji obiluju nasiljem i vulgarnim sadržajem. Stiče se utisak da na domaćim tv kanalima gotovo da nema za djecu prilagođenih sadržaja, kaže Aida Perović Ivanović.
"Sve su češća ona upozorenja koji uzrast određeni program ne bi smio da gleda. To znači da gotovo da nema emisije koja nije pod nekom oznakom od 12 , 14, 18 godina. Zapravo mi nemamo sadržaja koji su prilagođeni djeci a to vam ujedno znači i da maltene nemamo sadržaja koji nijesu nasilni. Zaista mislim da je društvo preplavljeno upravo zbog toga što su i mediji preplavljeni takvim sadržajima", naglašava ona.
Profesorica iz Budve Božena Jelušić, kao izborni predmet u školi gdje radi predaje medijsku pismenost. Kaže da je djecu i mlade nemoguće izolovati od medijske stvarnosti i medijske umreženosti cijelog svijeta.
No, roditelji ili škola ipak mogu da nauče dijete kako da prepozna prave vrijednosti i odbace pogrešne.
"Da mu na neki način pomognete da odabere sadržaje ili,što je u stvari najvažnije, da ugradite jednu dozu kritičke svijesti u način na koji on prima, prihvata razumije i ponaša se kasnije u skladu sa onim što preko medija dobija. Prava stvar je da roditelj sa djetetom gleda tv program, kada bi smo mi imali takve idealne roditelje i da ga prosto usmjerava koji program je problematičan a koji ne. Ukoliko to ne mogu svi roditelji - a ne mogu, tu je onda škola da na neki način posreduje zaista cijeneći intelektualne sposobnosti djeteta nekako provede djecu kroz dekontsrukciju medijskih sadržaja", kaže Jelušić.
Statistički gledano, djeca i mladi pred tv ekranima provode najviše vremena. No, tamo ih ne čekaju, kao što je bio slučaj u bivšoj Jugoslaviji, dječiji obrazovni programi u čiju u produkciju se ulagalo puno novca, pažnje, znanja i ljubavi.
Zato je jako važno naučiti ih kako da i sami analiziraju programski sadržaj koji im se nudi.
"Kao što ne možete da naučite da vozite automobil teorijski, čitajući knjigu nego ga morate voziti tako i djeca izučavajući medijsku pismenost u stvari voze kroz dnevnu štampu, magazine, reklame sa interneta. Sami to proizvode. To su produkcijske i recepcijske vještine i na kraju oni izlaze sa jednom vještinom i nikada više nijesu isti kada dobiju medijski tekst. Od bilborda do filma", kaže profesorica Jelušić.
