Socijalna situacija u Crnoj Gori je sve napetija. Radnici više i ne pokušavaju da se za svoja prava izbore klasičnim vidovima štrajka i protesta. U toku je nekoliko štrajkova glađu, koji više nijesu izolovana pojava, već zloslutan trend.
"Niko nam se nije obratio, niti nam je neko otvorio prostorije da bar imamo gdje da se sklonimo, nego smo po automobilima, betonu, hodnicima. Teško" - riječi ove radnice predstavljaju najbolju ilustraciju teške situacije u kojoj se nalazi veliki broj radnika u Crnoj Gori.
Pored ponižavajuće nemaštine i nemogućnosti da se izbore za elementarna prava, dodatni atak na njihovo dostojanstvo predstavlja i činjenica da im se ne dozvoljava ni da štrajkuju glađu u primjerenim uslovima.
Samoizgladnjivanje je u Crnoj Gori postalo uobičajena pojava i zloslutan trend, jer je činjenica da radnička borba poprima sve radikalnije oblike, o čemu svjedoče i prve prijetnje samospaljivanja.
Trenutno su u toku četiri štrajka glađu: u hercegnovskom Novom prvoborcu, podgoričkoj centrali Saveza sindikata i dvije nikšićke firme: Autoprevoznom preduzeću i Gradskoj pekari. Zahtjevi su svugdje slični - traže se zaostale isplate, otpremnine, povezivanje radnog staža.
Nikšićki pekari, sa kojima je razgovarala koleginica Lela Šćepanović, revoltirani su postupcima poslodavca, ali i vladinom nezainteresovanišću:
"Rast broja istovremenih štrajkova gladju predstavlja odraz stanja državnih organa i pravnog sistema", kaže funkcioner Unije slobodnih sindikata Aleksa Marojević, koji dodaje da je siguran da su svi radnici koji štrajkuju glađu prethodno pokušavali da probleme riješavaju kroz institucije.
"Ja to doživljavam kao očajnički potez ljudi koji zalažu svoje zdravlje da bi došli do onoga do čega bi u svakoj uredjenoj državi došli na redovan i normalan način", navodi Marojević.
Imajući u vidu rast broja štrajkova glađu i činjenicu da je već bilo najava samospaljivanja, čini se da radničko nezadovoljstvo u Crnoj Gori postaje sve intenzivnije, ali i ukazuje na zloslutan trend radikalizovanja metoda radničke borbe.
"Oni koji treba da se bave ovim problemima, suviše nonšalantno prebacuju obavezu rješavanja problema na nekog drugog. Ovo su očajnički koraci i koji uvijek mogu da eskaliraju... Samo se pitam - ima li ovo kraja i možemo li nekoga dovesti do odgovornosti. Zašto ljude dovode u ovakvu poziciju?", pita Aleksa Marojević.
Da neko treba da odgovara, smatraju i radnici nikšićkog Autoprevoznog preduzeća koji glađu štrajkuju u Podgorici. Htjeli su u zgradi Saveza sindikata, ali im prvi čovjek ove radničke asocijacije to nije dozvolio. Preko dana sjede na ulaznim stepenicama, a uveče moraju napolje.
Generalni sekretar Saveza sindikata je naredio da se ulazna vrata, nakon radnog vremena, zaključaju. Radnici se, međutim, ne mire sa ovakvim odnosom Saveza sindikata i države prema njima:
"Niko nam se nije obratio, niti nam je neko otvorio prostorije da bar imamo gdje da se sklonimo, nego smo po automobilima, betonu, hodnicima. Teško" - riječi ove radnice predstavljaju najbolju ilustraciju teške situacije u kojoj se nalazi veliki broj radnika u Crnoj Gori.
Pored ponižavajuće nemaštine i nemogućnosti da se izbore za elementarna prava, dodatni atak na njihovo dostojanstvo predstavlja i činjenica da im se ne dozvoljava ni da štrajkuju glađu u primjerenim uslovima.
Trenutno su u toku četiri štrajka glađu, a zahtjevi su svugdje slični - traže se zaostale plate, otpremnine, povezivanje radnog staža.
Samoizgladnjivanje je u Crnoj Gori postalo uobičajena pojava i zloslutan trend, jer je činjenica da radnička borba poprima sve radikalnije oblike, o čemu svjedoče i prve prijetnje samospaljivanja.
Trenutno su u toku četiri štrajka glađu: u hercegnovskom Novom prvoborcu, podgoričkoj centrali Saveza sindikata i dvije nikšićke firme: Autoprevoznom preduzeću i Gradskoj pekari. Zahtjevi su svugdje slični - traže se zaostale isplate, otpremnine, povezivanje radnog staža.
Nikšićki pekari, sa kojima je razgovarala koleginica Lela Šćepanović, revoltirani su postupcima poslodavca, ali i vladinom nezainteresovanišću:
"Rast broja istovremenih štrajkova gladju predstavlja odraz stanja državnih organa i pravnog sistema", kaže funkcioner Unije slobodnih sindikata Aleksa Marojević, koji dodaje da je siguran da su svi radnici koji štrajkuju glađu prethodno pokušavali da probleme riješavaju kroz institucije.
"Ja to doživljavam kao očajnički potez ljudi koji zalažu svoje zdravlje da bi došli do onoga do čega bi u svakoj uredjenoj državi došli na redovan i normalan način", navodi Marojević.
Imajući u vidu rast broja štrajkova glađu i činjenicu da je već bilo najava samospaljivanja, čini se da radničko nezadovoljstvo u Crnoj Gori postaje sve intenzivnije, ali i ukazuje na zloslutan trend radikalizovanja metoda radničke borbe.
"Oni koji treba da se bave ovim problemima, suviše nonšalantno prebacuju obavezu rješavanja problema na nekog drugog. Ovo su očajnički koraci i koji uvijek mogu da eskaliraju... Samo se pitam - ima li ovo kraja i možemo li nekoga dovesti do odgovornosti. Zašto ljude dovode u ovakvu poziciju?", pita Aleksa Marojević.
Da neko treba da odgovara, smatraju i radnici nikšićkog Autoprevoznog preduzeća koji glađu štrajkuju u Podgorici. Htjeli su u zgradi Saveza sindikata, ali im prvi čovjek ove radničke asocijacije to nije dozvolio. Preko dana sjede na ulaznim stepenicama, a uveče moraju napolje.
Generalni sekretar Saveza sindikata je naredio da se ulazna vrata, nakon radnog vremena, zaključaju. Radnici se, međutim, ne mire sa ovakvim odnosom Saveza sindikata i države prema njima: