Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Gdje su nestala radnička prava?


Sa jednog od sindikalnih protesta u Podgorici, 2012.

I dok jugonostalgičari tvrde da su krajem '80-ih, dok je još postojala Titova Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija (SFRJ), imali zarade u vrijednosti tadašnjih 1.000, pa i više njemačkih maraka, postoje i oni drugi koji kažu da su ta primanja realno bila mnogo niža, odnosno da su bila približna kao današnja.

Budući da je tada valuta bio dinar, kao i da je njegov kurs stalno varirao, statistika zasigurno ne bi mogla dati precizan odgovor na pitanje na kom nivou su bila primanja radnika u staroj Jugoslaviji u odnosu na danas.

O tome kako se radilo i kolika je bila plata u vrijeme bivše države pitali smo šezdesetjednogodišnjeg Radovana Zorića iz Berana koji je '80-ih godina prošlog vijeka prvo zaposlenje dobio kao zanatlija u tadašnjoj fabrici Minel:

"Imao sam bez terenskog rada veću platu nego pokojni otac koji je tada bio u penziji, a koji je bio komandir policije u nekoliko opština na sjeveru Crne Gore. Bio je drugi ili treći čovjek u policiji u Beranama a ja sam imao tri puta veću platu od njega. On je imao neđe oko 280.000 dinara penzije, a ja platu blizu milion ondašnjih para", priča Radovan.

Novi posao Radovan je dobio takođe u Beranama, u fabrici za protektiranje guma Gumig, gdje je bio više nego zadovoljan uslovima:

"Radio sam u održavanju pogona montaže u fabrici. Puštili smo tada prvu gumu, Italijani dolazili da nas obučavaju. Pucali smo iz pištolja kada smo prvu gumu ispekli. Fino je bilo, bogomi. Imali smo 28 dana godišnjeg odmora, bez subota. Subota i neđelja se nijesu računale. Danas to nema ni jedna naša porodilja. Bio sam u Bugarskoj u posjetu i to sve preko firme, imali smo jak sindikat. Slali su ljude koji nijesu viđeli more i koji nijesu znali zaplivati. U fabrici smo imali restoran, kuvanu hranu. Sve živo", sjeća se.

Koliko se profil radnika, ali i opis poslova, u Crnoj Gori danas promijenio u odnosu na vrijeme bivše Jugoslavije najilustrativnije možda pokazuje informacija koju su nedavno objavili mediji - da je u kladionicama u Crnoj Gori zaposleno 2.500 radnika, a u Željezari, Kombinatu aluminijuma, Trebjesi i Plantažama zajedno 1.800. Dakle, industrija igara na sreću u današnje vrijeme uveliko je pretekla ono što se nekada zvalo teška industrija.

Više zaposlenih u kladionicama, nego u fabrikama
Više zaposlenih u kladionicama, nego u fabrikama

Uslužni sektor i trgovine su takođe preuzeli primat, pa je zvanično najveći poslodavac u Crnoj Gori kompanija Voli, u čijim je lancima marketa širom države prošle godine bilo zaposleno 1.865 osoba.

Tridesetsedmogodišnja Olivera Vidaković radila je 18 godina kod privatnika, uglavnom u buticima u Podgorici. Za razliku od većine, izborila se da joj poslodavci uplaćuju radni staž i osiguranje. No, Olivera kaže da je generalno situacija u kojoj zaposleni u Crnoj Gori danas rade jako loša i da su gotovo obespravljeni:

"Bez odmora, bez praznika, vjerskih, državnih...Bez bolovanja. Nije bitno da li je u pitanju bolest nekog bliskog, kada su djeca bolesna ili kada se mi razbolimo. Džaba, moraš da ideš na posao jer moraš da izdržavaš porodicu", kaže Olivera.

Sa platom od 300 eura ne može se razmišljati ni o kupovini automobila ni odlasku na ljetovanje:

"Apsolutno ništa ne možete, pogotovo ako ste podstanar onda morate da platite stan i da vam eventualno ostane za dažbine, struju, komunalije i ostalo. E, ako nijeste podstanar onda bar nećete biti gladni", konstatuje ova Podgoričanka.

Olivera smatra da su radnici u velikoj mjeri odgovorni za svoj nezavidan položaj i to objašnjava na slijedeći način:

"Radnici se ne bore za svoja prava. Radnici ne znaju svoja prava. Pogotovo mladi radnici ne znaju koja su njihova prava. Oni ne znaju da zakonom moraju da imaju odmor, pravo na bolovanje, slobodne vjerske i državne praznike."

Olivera kaže da danas nema ni radničke solidarnosti kako je to nekada bilo. Tim povodom Radovan nas podsjeća da su nekada radnici dobrovoljno uplaćivali novac u takozvanu kasu uzajamne pomoći:

"I sada je, recimo, nužda čovjeku, počeo je da gradi kuću ili ne daj Bože imao je smrtni slučaj u porodici, ode i uzme pare iz tog fonda i ne vraća ga. Svaki ispraćaj vojnika smo ispoštovali, slavu, useljenje, ako nema frižider kupimo od tih para, kupimo mu televizor u boji. Dođemo ispred kuće, čovjeku donesemo televizor, zapucamo i uđemo i unesemo televizor. Nijesmo gledali da li je neko Srbin, musliman, Hrvat. Disalo se jednom dušom", zaključuje Radovan.

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG