Izbori se i dalje održavaju širom Centralne Azije, političke stranke i dalje se nalaze na glasačkim listićima. Predsjednici i dalje tvrde da imaju demokratski mandat. Ali u velikom dijelu regije stvarna politička konkurencija postaje sve rjeđa.
Predsjednik Tadžikistana Emomali Rahmon vlada zemljom od 1992. godine, što ga čini jednim od najdugovječnijih lidera na svijetu.
U Turkmenistanu je 2022. godine na mjestu predsjednika Serdar Berdimuhamedov naslijedio svog oca Gurbangulija Berdimuhamedova, dok bivši lider i dalje zadržava značajan uticaj.
U Kazahstanu su ustavne promjene omogućile Kasimu-Žomartu Tokajevu da se kandiduje za još jedan mandat, uprkos ranijim reformama kojima je uveden jedan, neobnovljivi sedmogodišnji predsjednički mandat. A širom regije vlade su postepeno sužavale prostor za opozicione izazivače kroz zabrane, krivična gonjenja, zatvaranja i egzil.
Ipak, gotovo potpuno nestajanje opozicionih stranaka ne znači nužno i nestanak političkog neslaganja.
"Aktivizam nije potpuno nestao, već je samo poprimio drugačije oblike", kaže Edward Lemon, predsjednik Oxus društva za centralnoazijska pitanja sa sjedištem u Washingtonu.
Danas, kažu stručnjaci, politička opozicija u Centralnoj Aziji sve više djeluje izvan tradicionalnih partijskih struktura: kroz kampanje na društvenim mrežama, lokalne proteste, građanski aktivizam i opozicione pokrete koji djeluju iz inostranstva.
Pitanje je mogu li se ti fragmentirani oblici neslaganja ikada ponovo razviti u značajne političke alternative.
Drugačiji politički krajolik
Trenutni politički krajolik regije oštro se razlikuje od prvih godina nakon sticanja nezavisnosti.
Bivši univerzitetski profesor u Dušanbeu, koji je govorio pod uslovom anonimnosti zbog sigurnosnih razloga, rekao je da su neposredno nakon nezavisnosti i nekoliko godina nakon toga pojedine zemlje Centralne Azije imale stvarnu političku konkurenciju.
"Većina zemalja Centralne Azije, posebno Kirgistan, Tadžikistan i Kazahstan, imale su snažne opozicione pokrete, različite nezavisne grupe i istinski nezavisne medije", rekao je.
"Opozicija nije nužno pobjeđivala na izborima, osvajanjem predsjedničke funkcije ili parlamentarne većine, ali je njeno učešće činilo izbore stvarnim, barem u određenoj mjeri. Izbori su značili da ljudi imaju izbor", rekao je.
Taj politički prostor od tada se dramatično suzio.
Opozicioni lideri su prije mnogo godina bili prisiljeni otići u egzil. U Tadžikistanu su vlasti 2015. godine zabranile Islamsku renesansnu stranku Tadžikistana (IRPT), čime su praktično uklonile najmoćniju organizovanu opozicionu snagu iz politike.
Mnogi mladi ljudi u zemljama poput Turkmenistana i Uzbekistana odrasli su, a da nikada nisu vidjeli kako istinska opoziciona stranka otvoreno djeluje, zbog čega konkurentna politika postaje sve udaljeniji pojam za novu generaciju.
Čak je i Kirgistan, koji se dugo smatrao politički najkonkurentnijom zemljom Centralne Azije nakon niza narodnih pobuna koje su od 2005. godine mijenjale državno rukovodstvo, posljednjih godina doživio sužavanje političkog prostora.
Kritičari kažu da se pritisak proširio sa opozicionih političara na aktiviste, novinare i blogere. Kirgiski novinar Adil Turdukulov rekao je za Kirgistanski servis Radija Slobodna Evropa da su vlasti postepeno "očistile političko polje", šaljući poruku da čak i izražavanje kritičkih stavova može dovesti do krivičnog gonjenja.
Turdukulov je također istakao da čak i ograničena parlamentarna opozicija može poslužiti kao sigurnosni ventil, dajući građanima mogućnost da izraze nezadovoljstvo unutar političkog sistema, umjesto izvan njega.
Zašto se vlade osjećaju sigurnije
Analitičari kažu da je nekoliko faktora omogućilo vladama Centralne Azije da pojačaju političku kontrolu, suočavajući se pritom s relativno ograničenim posljedicama.
"Vlade Centralne Azije unutrašnju političku stabilnost vide kao temeljni princip nacionalne sigurnosti", rekao je Mario Bikarski, viši analitičar za Istočnu Evropu i Centralnu Aziju u kompaniji za procjenu rizika Verisk Maplecroft.
"Regija se nalazi na raskršću žestoke geopolitičke i geoekonomske konkurencije. Svaka unutrašnja destabilizacija stvorila bi priliku za vanjske aktere da prošire svoj uticaj u regiji."
Bikarski je rekao da su se vlade Kazahstana i Uzbekistana posebno oslanjale na ekonomski rast i rast životnog standarda kako bi smanjile šire javno nezadovoljstvo, istovremeno jačajući političku kontrolu.
Istovremeno, međunarodni pritisak je oslabio.
"Vanjski nadzor nad demokratskim procesima oslabio je posljednjih godina, jer je Centralna Azija postala geopolitički relevantnija regija i raspolaže velikim zalihama traženih sirovina", dodaje.
Ograničenja egzila
Za mnoge od najistaknutijih opozicionih ličnosti Centralne Azije egzil je postao jedina opcija.
Neki su pobjegli u Evropu, Tursku i Sjedinjene Države, gdje pokušavaju ostati politički aktivni.
Ali za pokrete u egzilu centralni izazov nije samo politički opstanak – već i održavanje veze sa društvima koja žele promijeniti.
Muhiddin Kabiri, predsjednik zabranjene IRPT, koja se sada zove Islamska renesansa Tadžikistana, rekao je da egzil opozicionim pokretima izuzetno otežava uticaj na događaje unutar vlastitih zemalja.
Kabiri je rekao da je nedostatak političke podrške i grantova zapadnih zemalja također ograničio sposobnost opozicionih grupa iz Centralne Azije u inostranstvu da djeluju efikasno.
"Takva podrška ne postoji za opozicione pokrete Centralne Azije", kaže za Radio Slobodna Evropa, upoređujući njihovu situaciju sa opozicionim pokretima iz zemalja poput Bjelorusije, Rusije, Irana i Afganistana.
Održavanje kontakata unutar Tadžikistana također je postalo sve teže, dodaje.
Vlada je koristila zastrašivanje, zatvaranje i druge metode kako bi obeshrabrila ljude da komuniciraju s opozicionim ličnostima u inostranstvu, kaže Kabiri.
"To je također dovelo do toga da se i mi suzdržavamo od kontakata s ljudima unutar zemlje, iz straha da bismo ugrozili njihove živote", pojašnjava.
Ukazao je na slučajeve u kojima su ljudi zatvarani zbog interakcije sa sadržajem povezanim s opozicijom na društvenim mrežama ili zbog održavanja kontakata s opozicionim ličnostima.
Novi oblici neslaganja
Uprkos slabljenju formalnih opozicionih stranaka, Lemon kaže da se politički aktivizam prilagodio.
"Ne vidimo one vrste masovnih protesta kakve smo vidjeli u Kazahstanu nakon tranzicije vlasti 2019. godine ili u vrijeme izbora u Kirgistanu 2020. godine", rekao je, misleći na proteste koji su uslijedili nakon predsjedničke sukcesije u Kazahstanu i spornih parlamentarnih izbora u Kirgistanu koji su doveli do političkih previranja.
Ti pokreti bi se mogli ponovo pojaviti, kaže stručnjak, ali se aktivizam sve više preusmjerava na manje proteste usmjerene na lokalna pitanja, poput komunalnih usluga, stanovanja i imovinskih prava.
Takav aktivizam predstavlja manju prijetnju centralnim vlastima jer ne dovodi direktno u pitanje nacionalno rukovodstvo, kaže Lemon za Radio Slobodna Evropa.
Izazov za opozicione pokrete jeste pitanje mogu li ti raspršeni oblici aktivizma na kraju postati organizovane političke alternative.
Stabilnost ili skriveni rizici?
Slabljenje opozicije može vladama donijeti kratkoročnu političku stabilnost, ali analitičari upozoravaju da ono može stvoriti i dugoročne rizike.
"Ograničavanje formalnih opozicionih pokreta i marginalizacija određenih segmenata društva omogućavaju tiho gomilanje nezadovoljstva na duži rok“, kaže Bikarski za Radio Slobodna Evropa.
Ukazao je na nemire u Kazahstanu, Tadžikistanu i Uzbekistanu 2022. godine kao primjere kako neriješene ekonomske i društvene frustracije na kraju mogu eruptirati.
Odsustvo formalne opozicije također stvara rizike za stvaranje politika, dodaje, jer vlade dobijaju manje povratnih informacija od društva.