Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Biti ili ne biti Bunjevac u Vojvodini


Pripadnici nacionalne manjine Bunjevci u tradicionalnoj nošnji, Subotica, fotoarhiv

Relativno mala nacionalna grupa u Srbiji decenijama se suočava sa raspravama koje se okreću oko pitanja njihovog identiteta. Reč je o Bunjevcima, nacionalnoj manjini koja broji oko 16.000 pripadnika, posebno koncentrisanoj na teritoriji pokrajine Vojvodina.

"Oko 'bunjevačkog pitanja' sukoba između dve zajednice ima krivice na četiri, pet strana, nije to krivica samo jedne. Sve se to mora uzeti u obzir", kaže profesor Fakulteta za pravne i poslovne studije u Novom Sadu Duško Radosavljević.

Pitanje (postojanja) samostalne bunjevačke nacionalne zajednice ima relativno dugu predistoriju – prema jednima ona se formirala još pre više od dva veka, dok drugi smatraju da je to pitanje politički inicirano, posebno od vremena vlasti Slobodana Miloševića, obeležene nizom ratova na tlu bivše Jugoslavije, uključujući i sukob u Hrvatskoj tokom devedesetih.

Suština je da etnička zajednica Bunjevaca sebe smatra posebnom nacijom, sa sopstvenom istorijom, jezikom i kulturom, dok deo hrvatskog naroda u Vojvodini to negira, smatrajući da je ova etnička grupa u suštini deo hrvatskog naroda u tom delu Srbije.

Bunjevci u Vojvodini od 2003. godine imaju svoj nacionalni savet, što svakako ide uz zvanično priznanje nacionalnog statusa.

"Mi sebe doživljavamo kao poseban narod", podvlači predsednica Saveta Suzana Kujundžić-Ostojić za Radio Slobodna Evropa (RSE).

"Poseban i u odnosu na Srbe i na Hrvate, što ne znači da u svojoj tradiciji nemamo delove tih kultura i običaja. Bunjevci su prema veroispovesti katolici, pišu latiničnim pismom, a u protekle dve nedelje uspeli smo da odradimo standard bunjevačkog jezika. Prva knjiga štampana na bunjevačkom jeziku objavljena je u Rimu sredinom 17. veka i to je proces koji je jako dugo trajao. Na bunjevačkoj ikavici postoji vrlo obimna pisana građa, tako da je taj standard jedan logičan sled stvari", navodi Kujundžić-Ostojić.

Rasprave o tome da li su Bunjevci zaista Bunjevci ili su deo i nekog drugog naroda, datira stotinak godina unazad, napominje predsednica Saveta.

"U tim raspravama uvek se apostrofira da su Bunjevci deo hrvatske nacije. Ja bih podsetila da su se na Velikoj narodnoj skupštini posle Prvog svetskog rata Bunjevci opredelili za prisajedinjenje Srbiji", navodi Kujundžić-Ostojić.

Na sudbinu Bunjevaca, dodaje, značajne posledice je imao "dekret donet 1945. godine, kada su Bunjevci pravno izbrisani te je došlo do fuzije Hrvata i Bunjevaca, jer druge opcije za Bunjevce nije ni bilo".

"Dekret do danas nije poništen pa odatle datiraju novije rasprave da li su Bunjevci samostalan narod ili deo hrvatskog naroda, što zastupa, pre svega, Hrvatski nacionalni savet. Međutim, osnivanje bunjevačkog nacionalnog saveta je pokazalo da samostalna svest u našoj zajednici postoji i da postoji potreba za tom zajednicom", ističe Suzana Kujundžić-Ostojić.

Dužijanca, manifestacija bunjevačkih Hrvata koja se obeležava kao gradski praznik, Subotica, fotoarhiv
Dužijanca, manifestacija bunjevačkih Hrvata koja se obeležava kao gradski praznik, Subotica, fotoarhiv

Nakon osnivanja saveta Bunjevci u Srbiji dobili su i druge svoje institucije kao mogućnost ostvarivanja prava na posebno informisanje - pokrenute su Bunjevačke novine, štampa se dečiji list Tandrčak, a na Radio-televiziji Vojvodine postoji emisija na bunjevačkom.

Takođe, funkcioniše celodnevni internet radio na bunjevačkom. Zakon omogućuje i obrazovanje na bunjevačkom jeziku koji, međutim, još čeka standardizaciju.

"Bunjevački govor sa elementima nacionalne kulture se izučava kao izborni predmet od prvog do osmog razreda u svim osnovnim školama u Subotici (sever Vojvodine, prim. aut.). U pripremi je i obrazovni program za srednji školu. Mi smo napravili program, odnosno utvrdili standarde bunjevačkog jezika i nastojimo da to jednog dana prođe postupak standardizacije. To je veliki proces, ali smo od komiteta eksperata Saveta Evrope već dobili mišljenje da bunjevački kao jezik postoji", ističe Kujundžić-Ostojić.

Predsednik Hrvatskog nacionalnog saveta Slaven Bačić, koji Bunjevce vidi kao deo hrvatske zajednice u Srbiji, navodi da je glavni problem u pogrešnom tumačenju istorijskih činjenica, iza čega stoje i neke važne srpske institucije.

"Nije sporno nacionalnom izjašnjavanje svakoga kako želi. To je, konačno, i ustavno pravo i savremeno liberalno pravo. Suština bunjevačkog pitanja je, pre svega, u izvesnom pervertiranju istorijskih činjenica. S jedne strane, Bunjevci ne žive samo u severnom delu Bačke u Vojvodini, već i u mađarskom delu Bačke, u zapadnoj Hercegovini (BiH), u Dalmaciji (Hrvatska), a ima ih i na hrvatskom primorju. Teško je reći da su ovde upravo ekskluzivni predstavnici Bunjevaca i da je Srbija matična država Bunjevaca", pojašnjava Bačić.

Matično bunjevačko područje jeste teritorija današnje Hrvatske, reči su Bačića.

"Suština bunjevačkog pitanja jeste i u različitom stavu prema tome onih koji se izjašnjavaju samo kao Bunjevci, kao ne-Hrvati, i onih koji se ne odriču svog bunjevačkog imena, poput mene. Ja jesam Bunjevac ali sam istovremeno Hrvat. Kao što postoji Šumadinac Srbin, bosanski Srbin, zapadni Hercegovac ili Zagorac, na primer, tako postoje i Bunjevci Hrvati", ukazuje Slaven Bačić.

'Lakše je biti Bunjevac nego Hrvat u Srbiji'

Profesor Duško Radosavljević ocenjuje da se pitanjem postojanja, odnosno nepostojanja, bunjevačke nacije manipuliše sa više strana. Preciznije, navodi on, najmanje sa četiri.

"Problem je nastao od trenutka kada su Hrvatska i Srbija postale strane u ratnom sukobu. Tog trenutka je postalo evidentno da će se oslabiti hrvatski korpus u Srbiji, isto kao i srpski u Hrvatskoj, ne dozvoljavajući im da oni budu više politički relevantni. Druga vrsta manipulacije, što u okviru same hrvatske zajednice u Vojvodini jedna struja pokušava da nametne stav, da je samo njena istina prava o tome šta treba Hrvatima i koja se uspostavlja kao maltene zaštitnik interesa Hrvatske u okviru Srbije i ta većinska zajednica pokušava da disciplinuje ovu tzv. otpadničku grupu", tvrdi Radosavljević.

Treća vrsta manipulacije je, prema rečima profesora Duška Radosavljevića, u stvari manipulacija strahom.

"U okviru hrvatske zajednice za sve ove godine nije bilo lako živeti i ljudi su se jednostavno uplašili imajući u vidu karakter države u kojoj žive. Lakše je biti Bunjevac nego Hrvat u Srbiji. Ako se proglasiš Bunjevcem ti si tog trenutka pokazao da nisi Hrvat, što je refleks odbrane, a onaj ko se deklariše kao može da očekuje da bilo kad dobije 'epitet' ustaša", objašnjava Radosavljević.

Trenutno između Hrvatske i Srbije postoji 'hladni mir', ocenjuje Radosavljević.

"Malo-malo pa neko nekog spotakne, malo-malo pa neko nekog dohvati i ljudi neće da se o tome stalno brinu, neće da poginu na toj liniji, da svaki dan očekuju da im na ulici prebacuju nacionalnost. Jer, kao Hrvat deliš i tu stigmu koja kod nas postoji u vezi sa hrvatstvom. Zato ja shvatam Bunjevce kada se oni plaše. Ali, da li je to dovoljno da zajednica bude nacija - mislim da ne. Da li je dovoljno da budeš etnička grupa u okviru nacionalnosti - da", ističe profesor Radosavljević.

Takvu situaciju neminovno koriste politički manipulanti, zaključuje Duško Radosavljević, koji će tako dovoditi u pitanje ili isticati u prvi plan pitanje bunjevačkog identiteta.

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG