Tekst: Brian Whitmore, Prevela: Mirjana Rakela
U ponedjeljak je ruski premijer Vladimir Putin oštro kritizirao multinacionalnu kampanju protiv libijskog lidera Moamera Gadafija i Rezoluciju 1973 Vijeća sigurnosti UN koja je odobrila primjenu zone zabrane letenja iznad Libije.
Putin je akciju uporedio s križarskim ratovima u srednjem stoljeću.
Gotovo odmah, reagirao je ruski šef države Dimitrij Medvedev, naglašavajući da nije korektno upotrebljavati riječi koje bi se mogle protumačiti kao poziv na sukob civilizacija.
Znakovit istup šefa države. Naime, do sada je ovaj dvojac djelovao po principu „dobrog i lošeg“ policajca. No, ovaj put čini se sve miriše na pravi sukob.
Bitan je i kontekst u kojem su date izjave.
Samo nekoliko sati uoči usvajanja Rezolucije 1973, Medvedev je otpustio Vladimira Chamova, ambasadora u Tripoliju, bliskog Gadafiju.
Prema navodima medija, razlog je što je Chomov na „neodgovarajući način zastupao interese Rusije u sukobu u Libiji“. Chamov se glasno protivio primjeni zone zabrane letenja iznad Libije.
Mnogo govori i način na koji je na ruskoj državnoj televizija prikazana izjava Putina i Medvedeva. Prema portalu Lenta.ru, premijerove primjedbe o križarima brzo su nestale iz izvještaja, ali ostao je onaj s Medvedevljevim odgovorom.
Zahuktava se rasprava unutar ruske elite
To se do sada nije dogadjalo. Putin i Medvedev imali su uvijek isti tretman , no sada su glavni kanali dali prednost predsjedniku.
Čak je i Putinov glasnogovornik Dmitri Peskov rekao da je premijer iznio osobni stav. Tokom posjeta Ljubljani, Putin je nastojao izgladiti stvar, pa je rekao da on i predsjednik imaju bliske stavove i da dobro razumiju jedan drugoga.
Sukob Putina i Medvedeva uslijedio je nakon serije, moglo bi ih se nazvati, bizarnih priča, koje su se pojavile u ruskim medijima.
Među njima je i ona da je „pravi razlog“ nedavnog posjeta američkog potpredsjednika Joe Bidena Moskvi, bio utvrditi da li će Medvedev ostati predsjednik i nakon 2012. godine, te da li je Putin spreman odustati od predsjedničke utrke u zamjneu za mjesto predsjednika Medjunrodnog Olimpijskog komiteta.
Predsednik Dmitrij Medvedev (levo) i premijer Vladimir Putin u poseti Rosa Khutor skijališta, u Krasnaia Poliana, Soči, 18. februar 2011.Analitičari tvrde da se zahuktava rasprava unutar ruske elite o vanjskoj politici. Medvedev i njegovi saveznici nastoje politiku konfrontacije po svakom pitanju sa SAD-om zamijeniti politikom suradnje sa Washingtonom.
„Rusija prolazi kroz psihološku transformaciju od sile s globalnim ambicijama prema jakoj regionalnoj sili koja ne želi biti uvučena u svaki konflikt“, smatra Fjodor Lukjanov, glavni urednik časopisa „Rusija na svjetskoj sceni“.
„Odluka da se ne blokira Rezolucija 1973 bila je pragmatična, jer Moskva poboljšava svoje odnose s Washingtonom i ne želi ih upropastiti zbog pukovnika Gadafija. To što Rusija nije stavila veto na rezoluciju veliki je korak prema Zapadu“, smatra Lukijanov.
Početak raskola
Novu orijentacija ruske politike potvrdjuje i izvještaj koji je procurio prošlog proljeća iz Ministrastva vanjskih poslova u kojem se kaže da Mokva treba uspostaviti bliže veze sa SAD-om i EU kako b osigurala investicije potrebe za modernizaciju zemlje.
Putin i njegov bliski krug u kojem se nalaze bivši agenti KGB-a, danas poznatiji kao grupa Šiloviki (asocijacija na šinjele) protive se ovakvim promjenama.
To se moglo vidjeti i u utorak u Moskvi tokom sastanka američkog ministra obrane Roberta Gatesa i ruskog mu kolege Anatolija Serdjukova, inače bliskog Putinovog saveznika.
„Libija prolazi kroz teško razdoblje,a posljedice su razaranje i smrt civila. To se nije smjelo dogoditi“, kazao je Serdjukov tražeći hitno primirje.
Gates mu je, sudeći prema medijskim navodima, rekao da je naivno povjerovao u libijsku propagandu, te da je većina civilnih žrtava posljedica Gadafijevih napada na protivnike njegovog režima.
Američki ministar obrane sastao se u Moskvi s predsjednikom Medvedovom, no ne i s Putinom , koji je u utorak posjetio Sloveniju, a u srijedu je u Srbiji, gdje će, smatra naš novinar, usporediti aktualne zračne akcije u Libiji s akcijom NATO snaga protiv režima Slobodana Miloševića 1999. godine.
I kao što je uvijek slučaj s Rusijom, napetosti između dvojice vodećih ljudi mogu biti tek dimna zavjesa.
Ovaj put, čini se to nije tako, nešto se stvarno događa i daleko je od toga da je cijeloj priči kraj, zaključuje Brian Whitmore.
U ponedjeljak je ruski premijer Vladimir Putin oštro kritizirao multinacionalnu kampanju protiv libijskog lidera Moamera Gadafija i Rezoluciju 1973 Vijeća sigurnosti UN koja je odobrila primjenu zone zabrane letenja iznad Libije.
Putin je akciju uporedio s križarskim ratovima u srednjem stoljeću.
Gotovo odmah, reagirao je ruski šef države Dimitrij Medvedev, naglašavajući da nije korektno upotrebljavati riječi koje bi se mogle protumačiti kao poziv na sukob civilizacija.
Znakovit istup šefa države. Naime, do sada je ovaj dvojac djelovao po principu „dobrog i lošeg“ policajca. No, ovaj put čini se sve miriše na pravi sukob.
Bitan je i kontekst u kojem su date izjave.
Samo nekoliko sati uoči usvajanja Rezolucije 1973, Medvedev je otpustio Vladimira Chamova, ambasadora u Tripoliju, bliskog Gadafiju.
Prema navodima medija, razlog je što je Chomov na „neodgovarajući način zastupao interese Rusije u sukobu u Libiji“. Chamov se glasno protivio primjeni zone zabrane letenja iznad Libije.
Mnogo govori i način na koji je na ruskoj državnoj televizija prikazana izjava Putina i Medvedeva. Prema portalu Lenta.ru, premijerove primjedbe o križarima brzo su nestale iz izvještaja, ali ostao je onaj s Medvedevljevim odgovorom.
Zahuktava se rasprava unutar ruske elite
To se do sada nije dogadjalo. Putin i Medvedev imali su uvijek isti tretman , no sada su glavni kanali dali prednost predsjedniku.
Čak je i Putinov glasnogovornik Dmitri Peskov rekao da je premijer iznio osobni stav. Tokom posjeta Ljubljani, Putin je nastojao izgladiti stvar, pa je rekao da on i predsjednik imaju bliske stavove i da dobro razumiju jedan drugoga.
Sukob Putina i Medvedeva uslijedio je nakon serije, moglo bi ih se nazvati, bizarnih priča, koje su se pojavile u ruskim medijima.
Među njima je i ona da je „pravi razlog“ nedavnog posjeta američkog potpredsjednika Joe Bidena Moskvi, bio utvrditi da li će Medvedev ostati predsjednik i nakon 2012. godine, te da li je Putin spreman odustati od predsjedničke utrke u zamjneu za mjesto predsjednika Medjunrodnog Olimpijskog komiteta.
„Rusija prolazi kroz psihološku transformaciju od sile s globalnim ambicijama prema jakoj regionalnoj sili koja ne želi biti uvučena u svaki konflikt“, smatra Fjodor Lukjanov, glavni urednik časopisa „Rusija na svjetskoj sceni“.
„Odluka da se ne blokira Rezolucija 1973 bila je pragmatična, jer Moskva poboljšava svoje odnose s Washingtonom i ne želi ih upropastiti zbog pukovnika Gadafija. To što Rusija nije stavila veto na rezoluciju veliki je korak prema Zapadu“, smatra Lukijanov.
Početak raskola
Novu orijentacija ruske politike potvrdjuje i izvještaj koji je procurio prošlog proljeća iz Ministrastva vanjskih poslova u kojem se kaže da Mokva treba uspostaviti bliže veze sa SAD-om i EU kako b osigurala investicije potrebe za modernizaciju zemlje.
Putin i njegov bliski krug u kojem se nalaze bivši agenti KGB-a, danas poznatiji kao grupa Šiloviki (asocijacija na šinjele) protive se ovakvim promjenama.
To se moglo vidjeti i u utorak u Moskvi tokom sastanka američkog ministra obrane Roberta Gatesa i ruskog mu kolege Anatolija Serdjukova, inače bliskog Putinovog saveznika.
„Libija prolazi kroz teško razdoblje,a posljedice su razaranje i smrt civila. To se nije smjelo dogoditi“, kazao je Serdjukov tražeći hitno primirje.
I kao što je uvijek slučaj s Rusijom, napetosti između dvojice vodećih ljudi mogu biti tek dimna zavjesa. Ovaj put, čini se to nije tako.
Gates mu je, sudeći prema medijskim navodima, rekao da je naivno povjerovao u libijsku propagandu, te da je većina civilnih žrtava posljedica Gadafijevih napada na protivnike njegovog režima.
Američki ministar obrane sastao se u Moskvi s predsjednikom Medvedovom, no ne i s Putinom , koji je u utorak posjetio Sloveniju, a u srijedu je u Srbiji, gdje će, smatra naš novinar, usporediti aktualne zračne akcije u Libiji s akcijom NATO snaga protiv režima Slobodana Miloševića 1999. godine.
I kao što je uvijek slučaj s Rusijom, napetosti između dvojice vodećih ljudi mogu biti tek dimna zavjesa.
Ovaj put, čini se to nije tako, nešto se stvarno događa i daleko je od toga da je cijeloj priči kraj, zaključuje Brian Whitmore.
