U dijelu šume duboko na sjeveru Rusije nalazi se mjesto gdje su ukopane žrtve Staljinovog Velikog terora. Između 1937. i 1938. godine do 9.000 zarobljenika gulaga dovođeno je ovdje, uglavnom noću, gdje im je pucano u glavu nakon čega su njihova tijela bivala naslagana jedno na drugo unutar 236 pravougaonih jama koje su godinama bile skrivene među drvećem, piše redakcija Radija Slobodna Evropa (RSE) na engleskom jeziku.
Sandarmoh, kako je danas poznato, bilo je osuđeno na zaborav sve do slučajnog otkrića lokalnog istraživača gulaga Jurija Dmitrijeva 1997. godine, koji je proveo naredne dvije decenije dokumentujući žrtve. Područje je sada prekriveno zahrđalim željeznim krstovima i drvenim stupovima, na koje su pričvršćene metalne ploče s crno-bijelim fotografijama mrtvih. Kameni spomenici obilježavaju različite etničke grupe - Fince, Ukrajince, Poljake, a možda i 50 drugih - čiji su sinovi i kćeri tvrdili da je to bila masovna čistka.
Ali Sandarmoh se mijenja. Među fotografijama, cvijećem i vijencima, bijelo-žute trake sada označavaju mjesta gdje je prošlog ljeta ekspedicija, koju je vodila ruska vojno-historijska organizacija pod pokroviteljstvom vlade, iskopavala tjela u pokušaju da dokaže kontroverznu teoriju: među kosturima koji leže u Sandarmohu su stotine sovjetskih ratnih zarobljenika koje su finske snage pogubile tokom okupacije Karelije tokom Drugog svjetskog rata.
Iskopavanja su zaprepastila civilno društvo i izazvala proteste izvan Rusije. Ali ljudi koji su najsposobniji da izazovu predloženi novi narativ za Sandarmoh, više nemaju glas.
Od decembra 2016. godine, Dmitrijev je lišen slobode zbog optužbi - koje on poriče - o seksualnom zlostavljanju svoje usvojene kćeri. Potom je prošlog oktobra, dva mjeseca nakon početka iskopavanja, policija uhapsila lokalnog direktora muzeja koji im se glasno suprotstavio; Sergej Koltrin, koji je također bio Sandarmohov neslužbeni čuvar, osuđen je prošlog mjeseca na devet godina zatvora zbog optužbi sličnih onima s kojim se Dmitrijev bori proteklih dvije i po godine.
Oni koji im pružaju podršku tvrde da su slučajevi bili fabrikovani kako bi se ušutkali kritičari iskopavanja i strahuju da će svaki pokušaj ponovnog ispisivanja Sandarmohove historije pomoći da se ispere Staljinovo nasljeđe u Rusiji u vrijeme kada se njegov imidž već rehabilituje prešutnom državnom podrškom. Zvaničnici insistiraju na tome da su samo pokušali da potuku elemente istorijskog narativa koji je prisvojio Memorijal, nevladina organizacija koja dokumentuje zločine iz sovjetskog perioda i koja je radila sa Dmitrijevom i Koltrinom, te da donese pravdu zaboravljenim herojima Drugog svjetskog rata.
Spor koji se odigrava na masovnoj grobnici, 1.000 kilometara sjeverno od Moskve, i u sudnicama, u regionalnoj prijestonici Karelije - Petrozavodsku, dio je šire borbe oko tumačenja ruske sovjetske prošlosti koja se vodi između grupa poput Memorijala i zvaničnika u Vladi predsjednika Vladimira Putina, bivšeg oficira KGB-a čije su dvije decenije na vlasti svjedočile porastu uticaja sigurnosnih agencija i historijske politike ukorijenjene u veličanju pobjede nad nacističkom Njemačkom.
"Gdje su zakopani?"
Nezadovoljstvo oko Sandarmoha počelo je u julu 2016. godine, kada je Jurij Kilin, profesor historije na Petrozavodskom državnom univerzitetu, objavio članak u finskom listu Kaleva ukazujući da bi na tom mjestu mogla biti tijela vojnika Crvene armije zatočenih u logorima prisilnog rada koji su postojali širom Karelija za vrijeme ratne okupacije Finske, koja je pokušavala da vrati dijelove regiona koje je nekoliko godina ranije zauzeo Sovjetski Savez.
Pozivajući se na arhivske dokumente koje je nedavno objavila ruska Federalna služba bezbjednosti (FSB), Kilin je tvrdio da su Finci prevezli sovjetske vojnike iz šest logora za ratne zarobljenike s područja oko Medvezegorska na mjesto egzekucije i ukopa u Sandarmohu, za koje su Finci znali da sadrži tijela žrtava gulaga.
Manje od dvije sedmice kasnije, provladin list Izvestija je preštampala dijelove Kilinovog članka i poduprla njegove tvrdnje. U izvještaju pod naslovom 'Druga istina koncentracionog logora Sandarmoh', televizijski kanal ruskog ministarstva odbrane, Zvezda, tada je tvrdio da je u Sandarmohu sahranjeno između 19.000 i 22.000 sovjetskih ratnih zarobljenika. U intervjuu za RSE, Kilin je rekao da nema nikakve veze s publikacijama i nazvao je preuveličani izvještaj Zvezde "klasičnim slučajem kineskog šaputanja".
Međutim, izvještaj Zvezde je otišao dalje od puke diskusije o Sandarmohovoj sudbini. On je optužio Memorijal, nevladinu organizaciju koju je vlada označila "stranim agentom", da zauzima selektivan pristup ruskoj historiji uopšte.
"Memorijal je podijelio one pronađene u Sandarmohu na 'nas i njih', ostavljajući kosti ratnih zarobljenika nedostojnim pažnje", kaže novinar Zvezde dok pokazuje kako prolazi kroz dokumente za koje tvrdi da ih je nabavio iz arhiva FSB-a. Predstavnik Ministarstva odbrane mu je rekao da će ti dokumenti pomoći da se identifikuju imena sovjetskih ratnih zarobljenika koji su nastradali od ruku Finaca, dodajući: "Siguran sam da će takav rad početi uskoro."
Narednog mjeseca, jedan Kilinov kolega pojavio se na akademskoj konferenciji na državnom univerzitetu u Petrozavodsku kako bi predstavio holističku interpretaciju Sandarmohove uloge u finskoj kampanji egzekucija. Navodeći iste dokumente FSB-a, Sergej Verigin podržao je Kilinov argument i preporučio da u Sandarmohu počnu iskopavanja.
U intervjuu u njegovoj kancelariji, na univerzitetskom odjeljenju za historiju, Verigin insistira da je neophodno raditi kako bi se napravila potpuna zabilješka. "U historijskim knjigama nema tragova o onima koji su radili u finskim logorima za ratne zarobljenike. Gdje su otišli? Gdje su sahranjeni?", kaže on. "Odlučio sam da moramo identifikovati mjesto ukopa tih sovjetskih ratnih zarobljenika."
Kilin i Verigin su se obratili Ruskom vojno-historijskom društvu, čiji su članovi, za pomoć u iskopavanju tijela zakopanih u Sandarmohu. Ubrzo su dobili odobrenje koje im je bilo potrebno.
Nestvarno male šanse
U decembru je policija u Petrozavodsku, regionalnoj prijestolnici, primila anonimnu izjavu: Dmitrijev, istraživač gulaga, snimao je gole fotografije svoje 11-godišnje usvojene kćerke. Istražitelji su rekli da su pronašli 200 slika djeteta na Dmitrijevom hard disku, od kojih je na devet bila prikazana gola. Dok je Dmitrijev tvrdio da je dokumentovao razvoj djeteta za socijalne radnike, s kojima je na sudu vodio spor radi prava na usvajanje, uhapšen je zbog optužbi za proizvodnju dječje pornografije i bludnih radnji s maloljetnicom.
Od 1990-ih godina, Dmitrijev je bio predsjednik odjela Memorijala u Kareliju. Tri sedmice nakon hapšenja, ruska državna televizija emitovala je cenzurisane verzije nekoliko fotografija koje su pronašli istražitelji, označivši Dmitrijeva seksualnim predatorom a Memorijal kultom. Dmitrijev je oslobođen optužbi u aprilu 2018. godine, ali je Vrhovni sud u Kareliji naložio ponovno suđenje u junu, dodajući treću optužbu za seksualno zlostavljanje.
Taj 63-godišnjak ostaje u pritvoru prije suđenja, dok prijatelji i kolege nastavljaju dugotrajnu kampanju kako bi osigurali njegovo puštanje na slobodu. Svaki put kada se pojavi na saslušanju u Gradskom sudu u Petrozavodsku, oni koordiniraju izlete iz raznih gradova da mu aplaudiraju dok ga prate do sudnice. Kada se vrata za njim zatvore, ulaz nikome nije dozvoljen, osim svjedocima i advokatima. Dmitrijevova duga kozja bradica i griva bijele kose inspirisala je njegove prijatelje da ga prozovu "Hotabič“ (Khottabych), po mudracu, naboranom duhu iz sovjetskog animiranog filma; on sada ima izgled kratko ošišanog i čisto obrijanog osuđenika.
On još uvijek nije osuđen, ali njegove šanse da pobjegne od te sudbine izgledaju nestvarno male: Rusija je 2018. godine zabilježila najnižu stopu oslobađanja, prema istraživanju nezavisnog medija Projekt. Od 885.000 krivičnih predmeta koji se vode pred sudovima, samo 2.082 je imalo oslobađajuću presudu - stopa od 0,23 posto, ili jedna od 425. Još veću stopu osuđujućih presuda imaju slučajevi koji uključuju navode o seksualnim zločinima protiv maloljetnika.
Dana 17. juna, oko 20 ljudi je stiglo ujutro pred sud, na njegovo zadnje saslušanje. Od 10.30, s pauzom od dva sata, kada je sud imao prekid zbog ručka, oni su čekali da se ročište završi kako bi se okupili oko Dmitrijevog advokata Viktora Anufrijeva koji je prenio ono malo što je mogao o dešavanjima u sudnici.
Tatjana Avilova, penzionerka koja se vozila 12 sati noćnim vozom iz Moskve kako bi podržala Dmitrijeva, kaže da podršku ljudi poput nje vidi kao ključnu za Dmitrijev moral. "Ali dolazimo ne samo da podignemo njegov moral, već i radi većeg cilja", objašnjava ona. "Moramo pokazati da su snage koje rade protiv ovog sistema još uvijek sposobne da izvrše promjene, kao što je bilo jasno kada su ga oslobodili" u aprilu 2018. godine.
U poređenju s Dmitrijevim, suđenje manje poznatom Koltrinu je bilo brzo. Uhapšen je s još jednim muškarcem u oktobru 2018. godine i optužen za seksualno zlostavljanje 13-godišnjeg dječaka; presuda je izrečena 27. maja, kojom je osuđen na devet godina zatvora. Muzej koji je vodio u Medvezegorsku, gradu udaljenom 20 kilometara od Sandarmoha, sada je pod novom upravom.
Prije njegovog hapšenja u oktobru 2018. godine, Koltrin je rekao da se plaši reperkusija zbog svog javnog stava protiv kopanja u Sandarmohu. "Rekli su mi da zatvorim usta i šutim, da budem tiši od miša", rekao je jednom novinaru iz Sankt Peterburga.
Pogledajte znamenitosti?
Vojno-historijsko društvo planira nastaviti svoja iskopavanja ovog ljeta. U avgustu 2018. godine, njihovi radnici otvorili su tri jame i proučavali pet kostura u Sandarmohu, objavivši kasnije da komadići zelene tkanine pronađeni u blizini ukazuju na to da su nosili vojne uniforme kada su pogubljeni. Neki od metaka koji su pronađeni u blizini, društvo je objavilo, došli su iz oružja koje sovjetska tajna policija nije imala u toku Drugog svjetskog rata. Verigin je na osnovu toga zaključio da su pripadali finskim snagama.
Kritičari odbacuju takve tvrdnje u najboljem slučaju kao preuveličane i tvrde da je krajnji cilj vlade u Sandarmohu da umanji njen prikaz kao mjesta s kulturnim naslijeđem u mjesto turističke atrakcije. Emilija Slabunova, zastupnica u karelijskom parlamentu, koja je od decembra 2015. bila na čelu ruske opozicione stranke Jabloko, poslala je više pisama kako bi osporila zakonitost kopanja ruskog vojno-istorijskog društva u Sandarmohu i sve planove za promjenu statusa.
"Možemo biti sigurni da će Medinski to učiniti", kaže ona spominjući ministra kulture Vladimira Medinskog. "A to je sve što je potrebno da se odvežu njihove ruke prije mnogo većeg posla u Sandarmohu."
Kao i drugi koji se protive iskopavanjima, Slabunova se plaši da će Sandarmoh možda ići stopama istaknutih ruskih spomenika podvrgnutih kontroverznim redizajniranjima, među kojima je i "Perm-36", nekadašnji gulag u kome se sada nalazi izložba koja ističe njegovu radničku historiju, i Katinska šuma, gdje je sovjetska tajna policija ubila hiljade poljskih oficira 1940. godine - tamo je 2017. godine otvoren kontroverzni muzej o historiji rusko-poljskih odnosa.
Julija Alipova, koja predvodi Karelijsko odjeljenje za zaštitu kulturnog naslijeđa, potvrdila je za RSE, u telefonskom intervjuu, da su u toku planovi za promjenu statusa Sandarmoha, ali ona kaže da se njeno uklanjanje s ruske liste baštine donosi u skladu s ruskim zakonima.
"Naši savezni zakoni navode da su masovne grobnice i atrakcije za razgledanje", kaže Alipova. Ona tvrdi da će Sandarmoh uživati isti nivo zaštite bez obzira na njen zvanični status – tvrdnja je koju Slabunova odbacuje kao lažnu, jer svaki rad koji se obavlja na lokalitetima baštine mora da prethodi javnoj raspravi i treba da se odvija pod strogim nadzorom, kaže ona - atrakcija za razgledanje grada nema takve zaštite.
Zajednička istina
Nedavno se u Sandarmoh slijevala neprekidna rijeka posjetilaca. Bila je to nedjelja Svetog Trojstva, velikog praznika za ruske pravoslavne vjernike i mnogi su tu došli u spomen na mrtve.
Među njima je bila Antonina Trusova. Nakon godina provedenih u pokušaju da utvrdi sudbinu svog djeda, konačno je saznala za njegovo ubistvo u Sandarmohu kada su lokalne novine identifikovale žrtve represije u specijalnom izdanju objavljenom 1988. godine, kada je politika glasnosti sovjetskog lidera Mihaila Gorbačova otvorila raspravu o ruskoj prošlosti.
Trusova, penzionerka iz obližnjeg sela Pinduši, dolazi svake godine na taj dan u čast svog djeda, koji je s hiljadama drugih zatvorenika gulaga tajno ubijen 1938. godine. Budući da nikada ne može znati u kojoj od 236 zajedničkih jama on leži - Dmitrijev i Memorijal otvorili su pet njih i napravili procjenu o broju tijela koja svaka od njih sadrži - ona stavlja slatkiše i peciva pored ulaza u memorijalni centar.
Ostavila je nekoliko novčića u drvenoj kapeli izgrađenoj na zemljištu, gdje se na propovjedaonici nalazi velika knjiga s imenima od preko 7000 žrtava koje je identifikovao Dmitrijev. Nije čula za Jurija Dmitrijeva ili iskopavanja koja su počela u Sandarmohu, pa nije pročitala rukom napisano pismo koje je jedan od Dmitrijevih pristaša dobio od zatvorenog historičara u avgustu 2018. godine, a koje je sada prikovano za zid kapele.
"Živjeti bez straha, naš je cilj pravedan. Strah živi samo u onima koji to dopuštaju u svoja srca", navodi se u Dmitrijevom prepoznatljivom rukopisu. "Neka i vaše srce bude bez straha, tako da možemo naći nekoga ko će nastaviti da otkriva našu zajedničku istinu."