U šest sati svakog jutra poruka se prolama kroz sovjetski zvučnik, a svjetla se pale naglo budeći između 20 i 40 žena koje spavaju u krevetima na sprat u ćeliji zatvora broj 4 u Gomelju, na jugoistoku Bjelorusije.
To je jedan od dva ženska zatvora u zemlji koji bi uskoro mogli zabilježiti smanjenje broja zatvorenica zbog planiranog zakona o amnestiji s posebnim fokusom na žene.
Još nije poznato koliko će zatvorenica imati koristi od toga. Trenutno je nekoliko hiljada žena iza rešetaka, uključujući 111 koje Vjasna, organizacija za ljudska prava u egzilu, smatra političkim zatvorenicama.
Žene osuđene po političkim optužbama u Gomelju moraju spavati na gornjem krevetu i nositi žute oznake koje obilježavaju njihov status.
Među njima su aktivistica za ljudska prava Nasta Lojka i aktivistica Palina Šarenda-Panasjuk, koje su za Bjeloruski servis Radija Slobodna Evropa opisale svakodnevni život u zatvoru. Obje su služile kaznu u Gomelju, dok je Šarenda-Panasjuk bila zatvorena i u Zarečči, oko 100 kilometara zapadno.
Riječ je o nekadašnjem vojnom objektu u kojem su smještene višestruke povratnice, s 70 do 100 žena u svakoj prostoriji.
Prema podacima Vjasne, trenutno se 91 žena u Gomelju vodi kao političke zatvorenice, a samo jedna u Zarečči.
Šivenje uniformi
Nakon buđenja zatvorenice se moraju spremiti. Lojka kaže da je u jednom dijelu zatvora 100 žena dijelilo sedam umivaonika i četiri toaleta.
"Za 20 minuta, 100 ljudi mora namjestiti krevet u obliku posebne 'koverte', obući se, odnijeti pidžame u garderobu, otići u toalet, oprati zube i počešljati se", rekla je.
Do 6.15–6.20 sati žene se postrojavaju za doručak koji se sastoji od kaše, bijelog hljeba i čaja. One koje dođu posljednje imaju oko 10 minuta da jedu. Rad počinje u osam sati, ali prije toga žene se moraju postrojiti u dvorištu radi pregleda. One sa žutim oznakama stoje u prvim redovima.
U Gomelju im to pruža kratak pogled na vanjski svijet, jer se iznad nekoliko redova zatvorskih ograda vide stambene zgrade.
"Vidimo prozore tih domova. Kada je Nova godina, praznik, ljudi okače srca, zvijezda. Vidimo nešto tako lijepo", rekla je Lojka.
Potom slijede nasumični pretresi prije ulaska u fabriku.
"Kada otkopčate jaknu, provjeravaju vam džepove i potpuno vas pretresaju", rekla je Lojka.
Većina žena radi u tekstilnoj fabrici. Žene kroje, šiju i peglaju uniforme. Radno mjesto u krojačnici jedno je od najbolje plaćenih, s zaradom većom od 100 rubalja mjesečno (otprilike 30 dolara). Za žene kojima je zabranjeno primati novac od kuće, poput onih koje se nalaze na zvaničnoj "terorističkoj listi", to predstavlja olakšanje.
Oko 15 sati prva smjena napušta radionice, a druga dolazi na posao. Ručak je u podne i traje oko sat vremena.
U Zarečči je posao sličan, ali žene ovdje šiju uniforme za rusku vojsku i bjeloruske sigurnosne snage. Šarenda-Panasjuk kaže da su, prema njenom iskustvu, druge zatvorenice u Zarečči bolje postupale s političkim zatvorenicama, upozoravale ih na doušnike i trudile se da ih ne provociraju.
"Psihološki je bilo lakše biti tamo", rekla je.
Šarenda-Panasjuk prisjetila se da su zatvorenice u Zarečči tri puta dobivale hladno meso. Na pitanje da li to znači tri puta sedmično ili mjesečno, odgovorila je: "Tri puta godišnje." Ponekad su žene prebirale trule lukove, mrkve, cveklu i kupus kako bi pronašle vitamine koji nisu dio zatvorske prehrane.
"Samo bi uzele tu cveklu ili mrkvu; sve je to u zemlji. Obrisale bi je o peć, koja se gotovo nikada ne pere, i nešto ostrugale. A onda jedu to prljavo povrće. Ogule luk i njega također jedu", kaže.
Nakon posla zatvorenice imaju nešto slobodnog vremena za čitanje ili pisanje pisama. U Gomelju je obavezno gledanje "obrazovnih emisija" na državnoj televiziji. U 16 sati održava se drugi pregled tog dana, a u 20 sati treći, isključivo za one sa žutim oznakama.
Tu su i biblioteka, teretana, crkva i klub u kojem se održavaju događaji i koncerti. Međutim, političke zatvorenice često nemaju pristup tim sadržajima.
Nedjeljom je ženama dozvoljeno tuširanje. Svaka ima 15 minuta.
"Dan kada idemo na pranje automatski je malo ugodniji", kaže Lojka. Ostali važni trenuci uključuju sedmični dan za kupovinu i telefonske pozive rodbini tri puta mjesečno. Duže posjete bliskih osoba, u trajanju od jednog do tri dana, dozvoljene su tri puta godišnje.
Kazne
Međutim, bilo koja od ovih privilegija može biti ukinuta zbog prekršaja. Zatvorenice za koje se smatra da krše zatvorska pravila mogu biti poslane i u ćeliju za kažnjavanje: hladnu prostoriju s betonskim zidovima.
Prekršaji mogu uključivati tako beznačajne postupke kao što su grljenje nekoga, posuđivanje toalet-papira, ostavljanje gornjeg dugmeta na haljini otkopčanim ili razgovor tokom pregleda.
Lojka kaže da je problem predstavljalo i objektiviziranje žena te zlostavljanje od strane muških čuvara. Ponekad su muškarci posmatrali zatvorenice putem nadzornih kamera.
"Kada bismo se navečer vraćale, žene bi se presvlačile. Jedan zaposlenik ne samo da bi gledao (na monitoru), nego bi i komentarisao ako bi neko imao rupe na donjem vešu... Neki muški zaposlenici ulazili bi (pod izgovorom) da provjere umivaonike ili čak toalete", rekla je.
Lojka je dodala da je jedan službenik više puta tvrdio da su obavezne oznake na grudima zatvorenica nakrivo postavljene i skidao ih s njihovih uniformi.
Šarenda-Panasjuk opisala je teške radne uslove u Zarečči, koji su uključivali uprezanje zatvorenica u kolica poput konja i vuču teških tereta. Rekla je da su političke zatvorenice bile izložene dodatnom pritisku jer su ih smještali u jedinice s mentalno oboljelim zatvorenicama koje su mogle postati nasilne.
U 21.30 sati zatvorenice mogu otići na spavanje. U 22 sata radnice iz druge smjene vraćaju se u ćelije. Šarenda-Panasjuk opisala je frenetičnu trku da se što prije vrate, zauzmu mjesto kod umivaonika i imaju vremena popiti čaj.
"To izgleda pomalo komično, ali iza te komedije krije se velika ljudska tragedija", rekla je.
Kada svi legnu u krevete, nema ni potpune tame ni osjećaja smirenosti: zatvorski čuvari tokom cijele noći obilaze prostorije i osvjetljavaju ih baterijskim lampama.