Biti žena rudar u BiH

Sedam žena svakodnevno ulazi u jamu, u rudnik mrkog uglja „Breza". Po struci rudarski tehničari, svakog dana pređu desetak kilometara pod zemljom. Potiču iz rudarskih porodica, zbog čega svoj posao ne smatraju ni neobičnim ni teškim, iako priznaju kako se se ljudi često iznenade kada čuju da žene rade u rudnicima.
Radom su stekle poštovanje svojih kolega i porodice, i posljednja su generacija žena rudara u BiH koja hljeb zarađuje duboko ispod zemlje.

Na prvi pogled Hata Hasanspahić, Almedina Kaljun i Jasmina Salihspahić ne razlikuju se ni po čemu od žena čiji je posao vezan za uredski prostor.

Da se zaista radi o ženama rudarima, uvjerili smo se nakon zaštitnog odijela i vožnje pod zemlju, u jamu rudnika „Breza“ gdje rade rame uz rame sa još 700 kolega.

“Trenutno se nalazimo na tzv.trećem gumenom transporteru. Vozimo se na dubini od 1300 metara. Ovo je glavni transportni hodnik za prevoz materijala i prolaz ljudi, radnika.

Sedam do osam nas ima žena u rudniku, jedna žena je mašinski tehničar, sve ostale koje silaze u jamu su rudarski tehničari, generacija koja je skupa završila školu."

Hata Hasanspahić na poslovima protivpožarnog nadzora počela je raditi 1984.godine. Cijeli njen životni put vezan je za Brezu, mjesto u kojem je odrasla, završila školu, zasnovala porodicu.

“Nas je rudnik školovao, da tako kažem, za potrebe rudnika.Dvadest i dvije žene su završile skupa, tako da smo imale tu sreću da završimo tu školu, da se zaposlimo. Živimo u takvom mjestu, generacije ispred nas, naših roditelja i čitave familije, sve je vazano za rudnik, jer Breza je rudarsko mjesto. Normalno prvi silasci u jamu, sve ti je novo, isto kao što je i vama sve novo. Od zvuka od mraka, od prašine, podgrade, ljude kad sretneš, sve ti je novo. Neobičan ti je čovjek kojeg si sreo napolju, kad ga sretneš u jami, on je sasvim drugačiji. Isto kao što smo i mi vama drugačije, sada kad smo se presvukle i krenule”, priča Hata.

I Almedina Kaljun potiče iz rudarske pororodice, zbog čega svoj posao ne smatra ni neobičnim, ni teškim. U radniku radi na mjestu nadzornika normi i svakodnevno pod zemljom prepješači desetak kilometra. Nijednog trenutka nije sumnjala da će njen život biti vezan za rudnik.

"Ja sam svoje dječije igre i snove ostvarivala nadomak rudničke ograde, ocu donosila doručak tu, prije ičega bila vezana za rudnik. Poslije je došla škola, stipendija, zaposlenje, uopšte mi nije padalo teško što je to u jami, nego smo se osjećale važne, što zarađujemo tako mlade, što donosimo, doprinosimo, to nas je nosilo. Naravno, u Brezi je to svima normalno. Međutim negdje dalje, kad se priča o tome, kad čovjek negdje ode, dođe do zaprepaštenja. Pitaju ono prvo i osnovno-Kako smijete, ja ne bi. Ja ne vidim, zašto ne bi. Posao ko i svi drugi, jednostavno ne razmišljam da idemo u jamu, ne razmišljam o njemu, kao o teškom poslu, jednostavno ga obavljam s ljubavlju", kaže Almedina.

Jasmini Salihspahić ostale su svega dvije godine do penzije. Radi na uzorkovanja analize zraka, prašine i mjerenja temperature.O odnosu kolega kaže:

“Kad bi se opet vratila u mladost, opet bi bila ovo što jesam.I opet bi bila u oknu i opet bi bila sa svojim rudarima, jer sam svega u životu preživjela, ali sam tu bila sa svojom braćom. Ja ih ne tretiram nikako drugačije. Ti dođeš ovde i nasekirana i bolesna, normalno godine čine svoje, ali sa njima kad kreneš na ovoj traci u sedam sati ujutro, zaboraviš na sve. Jer mi smo preživjeli svakakvih poteškoća zajedno, a to se ne zaboravlja."

A šta nakon rudnika, naše sagovormice priznaju-posao se ostavlja sa kapijom preduzeća:

“Tuširanje, kupanje, kapija zatvara se, idemo dalje, vraćamo se porodici djeci”, kaže Jasmina.

Almedina Kaljun dodaje:

“I onaj ko radi u cvjećari mora uskladiti svoje obaveze prema porodici, tako je i ovde. Naravno kad se previše umorim, malo me pripaze i muž i sin, ali poslije “tri” postajete majka, žena i domaćica. Do tri avion se može voziti, ali nama ženama na kraju se zna, da je to još uvijek tako kod nas.”

U cijeloj BiH ukupno sedam žena rade u rudniku. Sa više od 35 godina iskustva, Hata, Almedina i Jasmina, posljednja su generacija koja svoj hljeb zarađuje duboko ispod zemlje.

O opasnosti svog posla i nesrećama koje prijete, ne žele govoriti, kažu “da ne bi urekle”.

Svoju priču završavaju rudarskim pozdravom "Sretno“ kojeg koriste svi rudari svijeta, sa željom da se iz jame rudnika vrate žive i zdrave svojim porodicama