Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Alić: Trebamo graditi zajedničku budućnost


Fikret Alić na fotografiji iz 1992. godine koja je zapanjila svijet
Fikret Alić, čovjek koji se na naslovnici stranih medija 1992. pojavio stojeći iza žice logora Trnopolje, 18 godina kasnije vratio se u rodni Kozarac. Živio je u Danskoj sa porodicom, no ljubav prema Kozarcu je jača.

Život u BiH gleda kroz prizmu pomirenja i odgovornosti prema zločinu koji se dogodio, a od vlasti očekuje da priznaju i obilježe mjesta stradanja svih, pa i onoga u Trnopolju sa kojeg je svijetu poslana poruka da eho holokausta i dalje odjekuje.

Godina je 1992., 5. avgust. Iza bodljikave žice stoji momak. Očito izgladnio - svaka mu se kost na tijelu vidi. U očima strah - u logoru je u Trnopolju, nadomak Prijedora. Ime mu je Fikret Alić. Iz Kozarca je. Srpske su ga snage zatočile i mučile. Ova će slika obići svijet i odrediti Fikretovu sudbinu.

„Šta da vam kažem, ja sam taj Fikret Alić, što su mnogi probali negirati da nisam taj momak sa žice, međutim jesam.“

Fikret Alić danas, fotografija iz 2010
Njegov put ka slobodi bio je stravičan:

„Dali su mi dva prijatelja Srbina ideju i moja braća, kažu:’Fikrete, obuci žensku uniformu i bježi sa ženama, djecom i starcima.’ I prebacivali su nas autobusima, kamionima, na sve načine su nas prebacivali do Smetova, do planine Vlašić. Usput su vadili nas žene za silovanje. Među njima sam bio i ja, ali, eto, srećom nisam ostao. Te žene nisu nikad više viđene žive.“

Nakon tortura i izlaska iz logora, Fikret je otišao u Dansku. Tamo je ostvario sva prava, ona koja u Bosni i Hercegovini nije mogao. U međuvremenu osnovao je porodicu i nakon 18 godina vratio se u Kozarac:

„Imam sretan i fin brak. Imam ženu i troje djece. Ali sam se vratio privremeno u Kozarac i živim u svom Kozarcu. Imam volju i želju - i poručujem omladini da što više grade budućnost zajedničku, jer kad-tad nam se vratiti u svoje. Ljudi, u tuđini nema života. Ja sam svoju djecu doveo i ja želim da moja djeca žive ovdje sa svima, sa onim ljudima koji zlo nisu napravili. Oni koji su zlo napravili, neka budu kažnjeni. Moja djeca i danas-dani pitaju:’Babo, zašto si ti bio tamo?’ Ja probavam na neki način, još su mladi, da im kažem da se desio ovdje prokleti rat. Kad imadnem priliku, pokušaću im jednog dana objasniti da je to samo bila suluda politika.“

Fiket Alić na naslovnici magazina Time, objavljenog 17. avgusta 1992.
Povrijeđen je negiranjem zločina, čija je i sam bio žrtva:

„Borim se da se dokaže da su stvarnost bili logori, a ne da me ponižavaju. Radovan Karadžić i danas-dani, recimo, ponižava mene i ostale logoraše i naše žrtve da smo mi tamo došli dobrovoljno. Pa ako sam došao dobrovoljno, zašto ste nas pobili tolike? Znači, u taj logor mi se prijavili dobrovoljno, pa zašto ste nas poubijali? Zašto ste me tukli svaki dan? Je li samo što mi je ime Fikret? U Keratermu i Trnopolju su ubijani i Srbi i Hrvati i muslimani. On je ubijao sve ljude koji se nisu slagali s njegovom politikom i koji, znači, neće da ratuju za RS. I sad negira to sve.“


Uz negiranje, Alića boli i to što mjesta stradanja nisu obilježena:

„Da se to obilježi, da se zna da je tu bio logor. Dozvolite nama da uzmemo ploču, stavimo je, da na noj piše da je tu bio koncentracioni logor. Ja ću se boriti za mrtve ljude da se stave njihova imena. Hajdemo obilježiti Omarsku, hajdemo obilježiti Keraterm. Molio bih i Srbe i Hrvate - obilježite vi svoje, ali pustite i nas, a ne da mi u logoru Trnopolje stoji spomen-ploča poginulim Srbima. Izvinite, ko ih je pobio? Ja ih nisam pobio, niti je ko od muslimana u Kozarcu ubio Srbina. Na onom mjestu gdje su mene snimili stoje imena Srba koji su izginuli u ratu. Gdje su naša imena? Gdje su naših ljudi, naših majki, djece, žena koje su silovane imena?“


I pored svih tortura koje je prošao, Alić kaže kako ne mrzi, niti svoju djecu uči mrziti jer, kaže, mladima u ovoj zemlji treba bolja budućnost:

„Ja sam imao fina prijateljstva do ovog prokletog rata. Sa svima sam se družio. Tako hoću da i moje dijete odraste. Mi smo imali loše. Djeco, gradite vi sebi budućnost, vama to treba. Nemojte dozvoliti da odete u svijet, da vas gore ponižavaju, nego izgradimo ovdje svoju Evropu. U Bosni, bolan, život je najljepši.“

*****

Možda bi vas mogao zanimati i tekst Omarska samo u sjećanjima preživjelih
  • 16x9 Image

    Dženana Halimović

    U novinarstvu je od 1998. godine, a prve novinarske korake počinje u listu Oslobođenje. Bavi se istraživačkim novinarstvom, temama ratnog zločina, organizovanog kriminala i korupcije. Dobitnica nagrada "Global Human Rights Award" i Unije novinara BiH 2003.

XS
SM
MD
LG