Koga štite sindikati u BiH

Entitetske sindikalne organizacije u BiH, Sindikat BiH koji djeluje na području FBiH, te Sindikat RS-a sve češće su uz poslodavce i vlast, a sve manje uz radnike. Prigovori poslodavcu najčešće rezultiraju otkazom, a u državi gdje je posao prava blagodet, rijetko ko sebi to može i dopustiti.

Ratko Antunović, glavni sindikalni povjerenik RMK Prometa Zenica, jedan je od primjera koji dokazuju bahatost poslodavaca spram sindikalnih aktivista. Nezadovoljni sindikalnim djelovanjem Antunovića, uprava preduzeća dala mu je otkaz, a potom ponudila novo radno mjesto po sistemu uzmi ili ostavi.

„To direktor primjenjuje kao svoj metod, ili kao svoj odnos prema sindikatu. Više puta je ponovio takav potez da me pošalje na najudaljeniju poziciju u firmi, tako da nemam priliku raditi sindikalne poslove“, kaže Antunović.

Zakon o radu ne dozvoljava otakaz ili premještanje sindikalnog povjerenika bez saglasnosti resornog ministarstva. Međutim, ide se i mimo tih pravila. Tražio je pomoć i zaštitu glavnog sindikata, ali nje nije bilo.

„Ja imam rok samo sedam dana da potpišem novi ugovor, inače dobijam definitivni otkaz. A sindikat reaguje sa zakašnjenjem. Prođe po mjesec dana dok ja dobijem njihov odgovor šta su oni mislili i šta mi mogu pomoći“, navodi Antunović.

Zbog sindikalnog djelovanja, ukazivanja na neregularnosti u firmi prvo je suspendovan, a zatim i otpušten predsjednik Sindikata mašinovođa Željeznica FBiH Vernes Buljugija. On je prvi sindikalni aktivista u BiH kojem je Ministarstvo rada i socijalne politike FBiH dalo saglasnost za otkazivanje ugovora o radu.

„Ovo je samo potez da se ja sklonim iz preduzeća da bi mogli provesti neke svoje zamisli. Ja nikad neću potpisati satnicu nižu od one za koju su Vlada i Parlament Federacije rekli da je najniža, a najniža neto satnica u Federaciji je 1,95. I kako ja mogu nešto kriminalno da uradim?“, pita Vernes Buljugija.

Iako su u više navrata obraćao Savezu samostalnih sindikata BiH, Buljugija nije dobio nikavu ni pomoć ni zaštitu. Ni štrajk glađu, ni prijetnje spaljivanjem nisu ponukale krovnu sindikalnu kuću da pomogne Buljugiji.

„Nek je sramota gospodina Bajramovića. Nikad se nije udostojio. Pa i ja sam sindikalni lider. Kakav on sindikat zastupa“, rezigniran je Buljugija.

Sijanje straha među radnicima

Dok radnici čekaju na reakciju i konkretne poduhvate, predsjednik Saveza samostalnog sindikata BiH Ismet Bajramović najčešće je na sjednicama Vlade FBiH, te federalnog Paralementa. Kaže kako Sindikat štiti samo članove i predsjednike granskih sindikata.

„Za svakog drugog koji nije član Saveza sindikata BiH odredbe statuta su neumoljive. One kažu da isključivo moraš da štitiš člana sindikata, da moraš da štitiš svoju organizaciju koju predstavljaš“, tvrdi Ismet Bajramović.

Međutim, upravo zbog nerada Saveza samostalnih sindikata BiH, predsjednica Sindikata radnika trgovine Mersiha Beširović podnijela je ostavku na učešće ovog sindikata u Predsjedništvu Saveza.

„To je za mene izraz lične volje i ličnog nezadovoljstva radom Saveza samostalnih sindikata od kongresa do danas“, kaže Mersiha Beširović.

Za razliku od kolege Bajramovića, predsjednica Saveza sindikata RS Ranka Mišić češće je zaokupljenja problemima radnika. Kaže kako glavni problem leži u tome što poslodavci sindikate doživljavaju kao neprijatelje.

„I onda se koriste svi nelegalni metodi, diskvalifikacije i odstranjivanja sindikalnog predstavnika koga su radnici izabrali kao svog zaštitnika. Čini mi se da to postaje obrazac ili model koji primjenjuju loši poslodavci da sindikalne lidere otpuštaju i tako siju strah kod radnika“, smatra Ranka Mišić.

Klasno kao nacionalno pitanje

Predsjednik Sindikata metalaca i rudara RS Obrad Belenzada smatra kako krovni sindikat ovog entiteta ne štiti radnike u privredi, već samo zaposlene u javnom sektoru.

„Mislim da mi u RS imamo dva sindikata. Imamo ovaj državni sindikat i on u suštini gleda kako da se pomogne da se napuni budžet, dok se vrlo malo bavi zaštitom radnika u privredi“, tvrdi Obrad Belenzada.

Napravljeni po etničkim principima u BiH postoje tri krovna sindikata koja čine Konfederaciju sindikata BiH. Profesor na sarajevskom Univerzitetu Nerzuk Ćurak smatra kako nefunkcionalnost sindikata upravo leži u njihovoj razjedinjenosti.

„Ja kad čujem konfederacija sindikata, ja se naježim. Kao da živimo u Sjedinjenim Američkim Državama. Očito je da je etnicitet apsolutno instrumentalizirao klasno pitanje kao nacionalno pitanje“, ocjenjuje Nerzuk Ćurak.

Sociolog Salih Fočo smatra kako mora doći do promjena u strukturi sindikata, jer ovakvi nisu od pomoći bilo kome.

„Oni se moraju promijeniti. Nužda će njih dovesti u poziciju. Dakle, ti novi oblici radništva i radničke borbe će svoje lidere na neki način iskazati i oni će ubuduće predstavljati i okosnicu novog sindikata“, smatra Salih Fočo.

Nasuprot BiH, sindikati u Evropi su vrlo progresivni. Primjera radi: dvije velike grčke konfederacije sindikata, privatni i javni sektor, tokom prošle godine organizovale su sedam masovnih generalnih štrajkova.

U Francuskoj, protiv reforme penzionog sistema, sindikati su bili kičma pokreta, koji su na demonstracije izveli više od tri miliona ljudi. U BiH sindikati jedva organizuju dvosatni protest na 1.maj - Praznik rada, i ostatak godine žive u nadi da su vlastima ukazali na katastrofalan položaj radnika.