U proteklih 10 godina izrečeno je desetina restriktivnih mjera i zabrana stotinama osoba koje su osumnjičene za pomaganje haškim bjeguncima ili za opstrukcije Dejtonskog sporazuma.
Te mjere i zabrane provode se i danas, kao što su crne liste EU i SAD-a, ali posljednjih godina čini se da su više formalne i birokratske nego suštinske, koje bi rezultirale hapšenjem i privođenjem onih koji su još uvijek u bijegu, poput Ratka Mladića i Gorana Hadžića.
Već sedam godina za više od 30 osoba koje se nalaze na crnoj listi EU i SAD-a za koje se sumnja ili je utvrđeno da pomažu u skrivanju haških optuženika, zabranjen je ulazak ili tranzit kroz BiH.
Savjet ministara BiH je 5. oktobra ove godine produžio je raniju odluku o restriktivnim mjerama koje je usvojio Savjet EU.
Zanimljivo je, međutim, da se ova zabrana odnosi na osobe koji nisu državljani BiH, a takvih je na ovom spisku samo pet, a to su članovi porodice Gorana Hadžića i Milorad Ulemek Legija.
Svi ostali, među kojima su članovi porodice Karadžić, nekadašnji obavještajci Milan Bilbija, Ljuban Ećim i Dragan Kijac, bivši šefovi policije i ministri Predrag Jovičić, Tomo Kovač i Momčilo Mandić, te nekadašnji šef kabineta Radovana Karadžića Milovan Cicko Bjelica, su državljani BiH.
Veći dio ovih osoba ima i srbijansko državljanstvo i žive u Beogradu, ali neki od njih, poput Bjelice, nikada nisu odlazili iz BiH.
Iako je sumnjičen da je dio mreže podrške Radovana Karadžića, koji je uhapšen prije dvije godine, sankcije mu nisu skinute, ali mu i ne smetaju, kaže Bjelica:
Milovan Cicko Bjelica na suđenju Momčilu Krajišniku u Hagu, april 2006„Ja putujem i evidentiraju moj ulazak i izlazak, ali ta uredba se nije odnosila na teritoriji BiH za državljane BiH. A ja imam samo državljanstvo BiH, tako da nikada nisam imao nikakvih problema. Jeste kontrola, naprave oni zabilješku da sam izašao ili ušao na teritoriju BiH. Pravo da vam kažem, i da nisam na tom spisku ništa mi ne znači“, tvrdi Bjelica.
Dio širih mjera
Treba dodati na se na ovom spisku još uvijek nalazi i ratni potpredsjednik Vlade RS Velibor Ostojić koji je prije više od godinu dana umro u Užicu, ili Milorad Ulemek koji služi 40-ogodišnju kaznu zatvora u Srbiji.
Da li ovakvi neažurirani spiskovi šalju pogrešne poruke javnosti o formalnoj ali ne i suštinskoj namjeri i nastojanjima da svi haški optuženici konačno i budu uhapšeni, odgovara analitičar Međunarodne krizne grupe u BiH Srećko Latal:
„Činjenica da te liste po nekom difoltu se prenose iz godine u godinu. Ne vidim da imaju nekakve posebne negativne posljedice, ali očigledno nemaju ni pozitivne rezultate.“
Puno kritičniji stav prema ovim ali sličnim odlukama koje je godinama poslije rata u BiH, a sa istim ciljem, donosio Ured visokog predstavnika, ima novinarka magazina Slobodna Bosna Suzana Mijatović:
„Mislim da je više nego jasno da većina tih odluka nije imala apsolutno nikakvog efekta kada je u pitanju hapšenje haških optuženika, prije svih, recimo, Radovana Karadžića.“
Odluka Savjeta ministara BiH s početka ove priče samo je dio širih mjera Savjeta Evropske unije i SAD koje su donijete 2003. godine, a koje se odnose za 150 osoba iz BiH, Srbije, Crne Gore, Kosova i Makedonije.
Sankcije su im izrečene zbog, kako je navedeno, opstrukcije Dejtonskog sporazuma ili pružanja podrške organizovanom kriminalu i nasilju, ometanja rada Haškog tribunala, blokirana im imovina u SAD i zabranjen ulazak u tu zemlju.
Bez obzira na sve učinjeno, Ratko Mladić i Goran Hadžić još uvijek su na slobodi.
Među ovih 150 imena našli su se i Hasan Čengić, dugogodišnji poslanik u bh. Parlamentu, ratni ministar policije Bakir Alispahić iz Sarajeva, Ljubo Ćesić Rojs iz Posušja, Ante Jelavić (bivši član Predsjedništva BiH), Senad Šahinpašić, zvani Šaja, i Stanko Sopta iz Mostara. Svima njima izrečene sankcije nikada nisu smetale, ističe Suzana Mijatović.
„Mislim da te zabrane nisu ni na koji način utjecale na njih. Uzećemo primjer Bakira Alispahića koji je već godinama ’ugledni’ biznismen u Sarajevu. Ne vidim da je na bilo koji način ta zabrana na njegovo poslovanje - on je jedan od zastupnika Folksvagenovih vozila, ima auto-kuću, jednu od vodećih u Sarajevu. Dakle, Folksvagen je firma koja je iz Njemačke - ne vidim na bilo koji način da je to uticalo na njegovo poslovanje, ili na Šahinpašića ili na Čengića. Isto se odnosi i na hrvatske političare“, navodi Suzana Mijatović.
Ukoliko administracijama u Vašingtonu i Briselu i nije najvažniji zadatak ažuriranje crnih lista i imena na njima, domaće vlasti bi morale povesti više brige o tome jer bi se država mogla suočiti sa tužbama poput one koju je Sudu za ljudska prava u Strazburu predao Milovan Cicko Bjelica.
Bjelica i grupa ljudi sa ovog spiska narednog mjeseca predaće sudu u Londonu i tužbu protiv nekadašnjeg visokog predstavnika u BiH Pedija Ešdauna koji ih je smijenio sa funkcija jer protiv kojih nikada nije podignuta optužnica ili dokazano bilo kakvo krivično djelo.
Te mjere i zabrane provode se i danas, kao što su crne liste EU i SAD-a, ali posljednjih godina čini se da su više formalne i birokratske nego suštinske, koje bi rezultirale hapšenjem i privođenjem onih koji su još uvijek u bijegu, poput Ratka Mladića i Gorana Hadžića.
Već sedam godina za više od 30 osoba koje se nalaze na crnoj listi EU i SAD-a za koje se sumnja ili je utvrđeno da pomažu u skrivanju haških optuženika, zabranjen je ulazak ili tranzit kroz BiH.
Savjet ministara BiH je 5. oktobra ove godine produžio je raniju odluku o restriktivnim mjerama koje je usvojio Savjet EU.
Zanimljivo je, međutim, da se ova zabrana odnosi na osobe koji nisu državljani BiH, a takvih je na ovom spisku samo pet, a to su članovi porodice Gorana Hadžića i Milorad Ulemek Legija.
Svi ostali, među kojima su članovi porodice Karadžić, nekadašnji obavještajci Milan Bilbija, Ljuban Ećim i Dragan Kijac, bivši šefovi policije i ministri Predrag Jovičić, Tomo Kovač i Momčilo Mandić, te nekadašnji šef kabineta Radovana Karadžića Milovan Cicko Bjelica, su državljani BiH.
Veći dio ovih osoba ima i srbijansko državljanstvo i žive u Beogradu, ali neki od njih, poput Bjelice, nikada nisu odlazili iz BiH.
Iako je sumnjičen da je dio mreže podrške Radovana Karadžića, koji je uhapšen prije dvije godine, sankcije mu nisu skinute, ali mu i ne smetaju, kaže Bjelica:
Dio širih mjera
Treba dodati na se na ovom spisku još uvijek nalazi i ratni potpredsjednik Vlade RS Velibor Ostojić koji je prije više od godinu dana umro u Užicu, ili Milorad Ulemek koji služi 40-ogodišnju kaznu zatvora u Srbiji.
Da li ovakvi neažurirani spiskovi šalju pogrešne poruke javnosti o formalnoj ali ne i suštinskoj namjeri i nastojanjima da svi haški optuženici konačno i budu uhapšeni, odgovara analitičar Međunarodne krizne grupe u BiH Srećko Latal:
Te liste se po nekom difoltu prenose iz godine u godinu, bez negativnih, ali i bez pozitivnih efekata, tvrde u Međunarodnoj kriznoj grupi.
„Činjenica da te liste po nekom difoltu se prenose iz godine u godinu. Ne vidim da imaju nekakve posebne negativne posljedice, ali očigledno nemaju ni pozitivne rezultate.“
Puno kritičniji stav prema ovim ali sličnim odlukama koje je godinama poslije rata u BiH, a sa istim ciljem, donosio Ured visokog predstavnika, ima novinarka magazina Slobodna Bosna Suzana Mijatović:
„Mislim da je više nego jasno da većina tih odluka nije imala apsolutno nikakvog efekta kada je u pitanju hapšenje haških optuženika, prije svih, recimo, Radovana Karadžića.“
Odluka Savjeta ministara BiH s početka ove priče samo je dio širih mjera Savjeta Evropske unije i SAD koje su donijete 2003. godine, a koje se odnose za 150 osoba iz BiH, Srbije, Crne Gore, Kosova i Makedonije.
Sankcije su im izrečene zbog, kako je navedeno, opstrukcije Dejtonskog sporazuma ili pružanja podrške organizovanom kriminalu i nasilju, ometanja rada Haškog tribunala, blokirana im imovina u SAD i zabranjen ulazak u tu zemlju.
Bez obzira na sve učinjeno, Ratko Mladić i Goran Hadžić još uvijek su na slobodi.
Među ovih 150 imena našli su se i Hasan Čengić, dugogodišnji poslanik u bh. Parlamentu, ratni ministar policije Bakir Alispahić iz Sarajeva, Ljubo Ćesić Rojs iz Posušja, Ante Jelavić (bivši član Predsjedništva BiH), Senad Šahinpašić, zvani Šaja, i Stanko Sopta iz Mostara. Svima njima izrečene sankcije nikada nisu smetale, ističe Suzana Mijatović.
„Mislim da te zabrane nisu ni na koji način utjecale na njih. Uzećemo primjer Bakira Alispahića koji je već godinama ’ugledni’ biznismen u Sarajevu. Ne vidim da je na bilo koji način ta zabrana na njegovo poslovanje - on je jedan od zastupnika Folksvagenovih vozila, ima auto-kuću, jednu od vodećih u Sarajevu. Dakle, Folksvagen je firma koja je iz Njemačke - ne vidim na bilo koji način da je to uticalo na njegovo poslovanje, ili na Šahinpašića ili na Čengića. Isto se odnosi i na hrvatske političare“, navodi Suzana Mijatović.
Ukoliko administracijama u Vašingtonu i Briselu i nije najvažniji zadatak ažuriranje crnih lista i imena na njima, domaće vlasti bi morale povesti više brige o tome jer bi se država mogla suočiti sa tužbama poput one koju je Sudu za ljudska prava u Strazburu predao Milovan Cicko Bjelica.
Bjelica i grupa ljudi sa ovog spiska narednog mjeseca predaće sudu u Londonu i tužbu protiv nekadašnjeg visokog predstavnika u BiH Pedija Ešdauna koji ih je smijenio sa funkcija jer protiv kojih nikada nije podignuta optužnica ili dokazano bilo kakvo krivično djelo.
