Devetnaest godina nakon zločina koje su srpske snage počinile u Foči, žrtve seksualnog nasilja i predstavnici logoraša posjetili su u četvrtak stratišta na kojima su, uglavnom žene, bile zvjerski mučene, silovane i porobljavane.
Srpske snage, koje su obuhvatale domaće vojnike i vojnike iz Crne Gore i Jugoslavije, kao i paravojnu formaciju zvanu Beli orlovi, na više od 10 lokacija u Foči držale su zarobljene žene i djevojčice, koje su silovali, tukli, tjerali na prisilni rad, a potom i ubijali.
Sutkinja Međunarodnog tribunala u Hagu Florens Mumba opisala je početak strahota žena nesrpske nacionalnosti u prvom suđenju u istoriji ratnih zločina po osnovu seksualnog zlostavljanja:
„Žene i djeca iz fočanske regije odvođeni su na sabirna mjesta, kao što je Buk Bijela, naselje južno od Foče. Odatle su autobusima prebacivani u Srednjoškolski centar u Foči, gdje su zatočeni. Neki su kasnije odvedeni na druga mjesta u Foči ili u okolini, kao što je sportska dvorana Partizan nadomak policijske stanice, ili u u privatne kuće u Miljevini i Trnovačama. Tamo su našli žene i djevojke iz drugih dviju opština. Na gore pomenutim mjestima teror je poprimao drugu, veoma ličnu dimenziju.“
U dvoranu Partizan vojnici su dolazili kad su htjeli i odvodili mlade žene i djevojke u obližnje kuće i stanove, gdje su ih, tvrde haške svjedokinje, zlostavljali:
„Ponekad je to bilo svake noći, ponekad svake druge noći - ne sjećam se tačno.“
„Ulazili bi tražeći određene osobe, djevojke, odbarali bi ih onoliko koliko su željeli i onda bi ih odveli sa sobom.“
Devetnaest godina kasnije, prilikom obilježavanja godišnjice stradanja, predstavnici Udruženja „Žene žrtve rata“ , žrtve seksualnog zlostavljanja i članovi porodica u Foči su bili predmetom vrijeđanja.
Predsjednik Saveza logoraša BiH Murtat Tahirović kaže kako im je zbog nesporazuma s policijom prvobitno zabranjeno pješice ići od Partizana do drugog logora KP doma Foča.
KPZ Foča
„S obzirom da je jedan broj logoraša iz Partizana prebacivan u Foču, a iz Foče im se gubi svaki trag, pa je bilo tu nesporazuma navodno zbog toga što nije najavaljeno, iako je najavljen posjet i jednom i drugom logoru. Kasnije smo, naravno, dogovorili sa policijom i otišli smo pješice do KP doma Foča. Bilo je malo provokacija od strane građana Foče“, navodi Tahirović.
„’Šta tražite ovdje, završili smo.’ Kad smo došli do KP dom Foča, nisu nam dali prići blizu, nisu nam dali položiti cvijeće. Međutim, mi smo položili cvijeće na trotoar“, priča predsjednica Udruženja „Žene žrtve rata“ Bakira Hasečić.
Silovanje kao metoda rata
Proces protiv Dragoljuba Kunarca, Zorana Vukovića i Radomira Kovača otkrio je zastrašujuću ulogu zločina, naročito izraženog u Foči - silovanje je korišteno kao metoda rata i imalo je etničku pozadinu. Izričući presudu od 28 godina Dragoljubu Kunarcu, sutkinja Mumba je potcrtala upravo ovu dimenziju:
„Zlostavljali ste i uništavali muslimanske žene zbog njihove nacionalnosti odabirući među njima bilo koju koja bi vam se u nekom času dopala. Vi ste na bojnom polju bili hrabar vojnik, vaši ljudi su, navodno, o vama, bez razlike, imali visoko mišljenje. Tim autoritetom koji ste prirodno imali lako
ste mogli zauvijek zaustaviti patnje ovih žena. Zato je vaše učešće u ovom mračnom planu seksualnog izrabljivanja još odbojnije. Ne samo što ste lično zlostavljali žene i djevojke, nego ste organizovali da ih se prebacuje na druga mjesta potpuno svjesni da će ih tamo silovati i zlostavljati drugi vojnici.“
Iz logora za silovanje žene su odvođene i držane mjesecima u zatočeništvu u kući u ulici Osmana Đikića, Karamanovoj kući u Miljevini, zgradi zvanoj „Lepa Brena“. Glavni mučitelj, prema izjavama žrtava, bio je Radomir Kovač:
„Kad su nas doveli u taj stan, sjećam se da me je silovao Kovač.“
Sudac: Koliko dugo su vas držali u tom stanu?
Svjedokinja: Nisam sasvim sigurna, ali približno četiri mjeseca.
Kovač, osuđen na 20 godina zatvora, silovao je u nekoliko navrata, a potom i prodao 12-ogodišnju A.B. Od tada joj se gubi svaki trag. Ovaj je čin Tribunal okarakterisao primjerom njegove nemoralnosti i izopačenog karaktera:
„Vaše postupanje sa 12-ogodišnjom A.B., bespomoćnim malim djetetom, prema kojem niste pokazali apsolutno nikakvo sažaljenje, a koju ste seksualno zlostavljali na isti način kao i druge djevojke, na kraju ste je prodali kao da je predmet, svjesni da to gotovo sigurno znači da će je dalje seksualno zlostavljati i drugi muškarci. Znali ste da je zbog toga mogućnost da će se ona jednom vratiti majci, sa čijom je neizmjernom tugom pretresno vijeće bilo suočeno na raspravi, time postala još manja.“
Gotovo polovina lica osuđenih pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju proglašena je krivim za elemente zločina seksualnog nasilja. Od 11 optuženih na ovom sudu za zločine seksualnog nasilja u Foči, dvojica su ubijena prilikom hapšenja, dok su ostali osuđeni. Za zločine silovanja i seksualnog zlostavljanja u Foči i domaći sudovi izrekli su brojne presude.
Srpske snage, koje su obuhvatale domaće vojnike i vojnike iz Crne Gore i Jugoslavije, kao i paravojnu formaciju zvanu Beli orlovi, na više od 10 lokacija u Foči držale su zarobljene žene i djevojčice, koje su silovali, tukli, tjerali na prisilni rad, a potom i ubijali.
Sutkinja Međunarodnog tribunala u Hagu Florens Mumba opisala je početak strahota žena nesrpske nacionalnosti u prvom suđenju u istoriji ratnih zločina po osnovu seksualnog zlostavljanja:
„Žene i djeca iz fočanske regije odvođeni su na sabirna mjesta, kao što je Buk Bijela, naselje južno od Foče. Odatle su autobusima prebacivani u Srednjoškolski centar u Foči, gdje su zatočeni. Neki su kasnije odvedeni na druga mjesta u Foči ili u okolini, kao što je sportska dvorana Partizan nadomak policijske stanice, ili u u privatne kuće u Miljevini i Trnovačama. Tamo su našli žene i djevojke iz drugih dviju opština. Na gore pomenutim mjestima teror je poprimao drugu, veoma ličnu dimenziju.“
U dvoranu Partizan vojnici su dolazili kad su htjeli i odvodili mlade žene i djevojke u obližnje kuće i stanove, gdje su ih, tvrde haške svjedokinje, zlostavljali.
U dvoranu Partizan vojnici su dolazili kad su htjeli i odvodili mlade žene i djevojke u obližnje kuće i stanove, gdje su ih, tvrde haške svjedokinje, zlostavljali:
„Ponekad je to bilo svake noći, ponekad svake druge noći - ne sjećam se tačno.“
„Ulazili bi tražeći određene osobe, djevojke, odbarali bi ih onoliko koliko su željeli i onda bi ih odveli sa sobom.“
Devetnaest godina kasnije, prilikom obilježavanja godišnjice stradanja, predstavnici Udruženja „Žene žrtve rata“ , žrtve seksualnog zlostavljanja i članovi porodica u Foči su bili predmetom vrijeđanja.
Predsjednik Saveza logoraša BiH Murtat Tahirović kaže kako im je zbog nesporazuma s policijom prvobitno zabranjeno pješice ići od Partizana do drugog logora KP doma Foča.
„’Šta tražite ovdje, završili smo.’ Kad smo došli do KP dom Foča, nisu nam dali prići blizu, nisu nam dali položiti cvijeće. Međutim, mi smo položili cvijeće na trotoar“, priča predsjednica Udruženja „Žene žrtve rata“ Bakira Hasečić.
Silovanje kao metoda rata
Proces protiv Dragoljuba Kunarca, Zorana Vukovića i Radomira Kovača otkrio je zastrašujuću ulogu zločina, naročito izraženog u Foči - silovanje je korišteno kao metoda rata i imalo je etničku pozadinu. Izričući presudu od 28 godina Dragoljubu Kunarcu, sutkinja Mumba je potcrtala upravo ovu dimenziju:
„Zlostavljali ste i uništavali muslimanske žene zbog njihove nacionalnosti odabirući među njima bilo koju koja bi vam se u nekom času dopala. Vi ste na bojnom polju bili hrabar vojnik, vaši ljudi su, navodno, o vama, bez razlike, imali visoko mišljenje. Tim autoritetom koji ste prirodno imali lako
"Zlostavljali ste i uništavali muslimanske žene zbog njihove nacionalnosti", potcrtala je etničku pozadinu silovanja sutkinja Mumba, izručući presudu Dragoljubu Kunarcu.
ste mogli zauvijek zaustaviti patnje ovih žena. Zato je vaše učešće u ovom mračnom planu seksualnog izrabljivanja još odbojnije. Ne samo što ste lično zlostavljali žene i djevojke, nego ste organizovali da ih se prebacuje na druga mjesta potpuno svjesni da će ih tamo silovati i zlostavljati drugi vojnici.“
Iz logora za silovanje žene su odvođene i držane mjesecima u zatočeništvu u kući u ulici Osmana Đikića, Karamanovoj kući u Miljevini, zgradi zvanoj „Lepa Brena“. Glavni mučitelj, prema izjavama žrtava, bio je Radomir Kovač:
„Kad su nas doveli u taj stan, sjećam se da me je silovao Kovač.“
Sudac: Koliko dugo su vas držali u tom stanu?
Svjedokinja: Nisam sasvim sigurna, ali približno četiri mjeseca.
Kovač, osuđen na 20 godina zatvora, silovao je u nekoliko navrata, a potom i prodao 12-ogodišnju A.B. Od tada joj se gubi svaki trag. Ovaj je čin Tribunal okarakterisao primjerom njegove nemoralnosti i izopačenog karaktera:
„Vaše postupanje sa 12-ogodišnjom A.B., bespomoćnim malim djetetom, prema kojem niste pokazali apsolutno nikakvo sažaljenje, a koju ste seksualno zlostavljali na isti način kao i druge djevojke, na kraju ste je prodali kao da je predmet, svjesni da to gotovo sigurno znači da će je dalje seksualno zlostavljati i drugi muškarci. Znali ste da je zbog toga mogućnost da će se ona jednom vratiti majci, sa čijom je neizmjernom tugom pretresno vijeće bilo suočeno na raspravi, time postala još manja.“
Gotovo polovina lica osuđenih pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju proglašena je krivim za elemente zločina seksualnog nasilja. Od 11 optuženih na ovom sudu za zločine seksualnog nasilja u Foči, dvojica su ubijena prilikom hapšenja, dok su ostali osuđeni. Za zločine silovanja i seksualnog zlostavljanja u Foči i domaći sudovi izrekli su brojne presude.
