Radnici su marginalizovani sloj društva i nemaju ni snage ni mogućnosti da izađu iz položaja obespravljenosti i siromaštva. Nasuprot njima, na listama je pola miliona nezaposlenih. Oni gube nadu u mogućnost pronalaska posla, ali i zadovoljenje socijalne pravde kroz poštivanje osnovnih ljudskih prava.
Socijalnu pravdu Bosanci i Hercegovci povremeno i neorganizovano traže na ulicama bh. gradova:
„Tretiraju nas kao da maltene nemamo nikakvih prava kao ni životinje. Više smo bili gladni nego siti.“
Na pitanje postoji li socijalna pravda u BiH, 40 odsto nezaposlenih građana reći će da ne postoji jer im nije omogućeno jedno od osnovnih prava - pravo na rad, već godinama popunjavaju liste službi za zapošljavanje.
Socijalne pravde nema ni za 20 odsto radnika koji su formalno zaposleni, ali koji godinama ne primaju ni plaću ni bilo kakve naknade:
„Hoćemo da radimo. Ovo su sve bivši radnici Pretisa koji hoće da spase Pretis.“
„Da sačuvamo firmu, nekadašnji gigant, te da sačuvamo radna mjesta.“
„Da radnici Vranice nisu zaslužili ovakvu sudbinu.“
Socijalna pravda ne postoji u BiH, mišljenja je ekonomska analitičarka Svetlana Cenić.
„Sve na papiru postoji. Ako uzmete zakon, legislativu radno-pravnu, svega smo ugradili. Samo pogledajte u praksi ama nigdje ništ. Ili što bi u Bosni rekli – niđe veze. E otprilike je tako i sa socijalnom pravdom. Ona ovdje ne postoji", kaže Svetlana Cenić.
Istog je mišljenja i predsjednica Foruma sindikalnih aktivista i aktivistica SDP-a BiH Besima Borić. Borićeva kaže kako je socijalna pravda još uvijek nedostižna za većinu ljudi u BiH.
„Socijalne pravde nema samom činjenicom da svi mehanizmi koji postoje ne obezbjeđuju ljudima da žive jedan normalan život, da imaju zaposleneje i da sva ona zakonski garantirana prava budu stvarno ispoštovana“, navodi Besima Borić.
Kada je društvo nestabilno ono je protivnik radništva, jer samo stabilno društvo može garantovati poštivanje svih prava, pa i radničkih, smatra profesor sarajevskog Fakulteta političkih nauka Nerzuk Ćurak.
„Ako nema socijalne pravde, onda nema ni pravde kao takve. Mi smo svakodnevno svjedoci da niti ima pravde, niti ima socijalne pravde“, smatra Nerzuk Ćurak.
Nacionalna a ne radnička prava
Pravo na rad i zaštita radničkih prava još uvijek predstavljaju nepremostivu engimu za bh. političare. Problemi postaju veći spoznajom da se ne radi samo o pojedinačnom kršenju radničkih prava, već o sistematskom kršenju ovih prava kao rezultatu tranizicijske BiH.
Direktor Asocijacije poslodavaca BiH Alija Remzo Bakšić ističe kako je socijalna politika u BiH previše orijentisana na socijalna davanja.
Sa jednog od radničkih protesta u BiH, 2009.„Toliko je mnogo onih koji iz budžeta zahvataju i zato više budžeti nisu razvojni nego su socijalni“, ocjenjuje Bakšić.
Najveći problem za bh. društvo predstavlja velika stopa nezaposlenosti. Tome ni vlasti, ali ni sindikati nisu posvetili dovoljno pažnje, smatra Bakšić.
„Rješavanjem tog pitanja rješavaju se mnoga druga pitanja. Veći su i prihodi u državi, i veća mogućnost da se privreda rastereti. Poslodavci su opterećeni visokim stopama doprinosa. Praktično se na njih svalio taj teret socijalne politike, svezali su im ruke, vezali im tegove za noge da ne mogu da napreduju“, kaže Bakšić.
Radnici su marginalizovani sloj društva i nemaju ni snage ni mogućnosti da izađu iz položaja obespravljenosti i siromaštva. Političke tenzije i nacionalne podjele spustile su prag socijalne osjetljivosti radnih slojeva zamjenjujući ih tezama o nacionalnoj ugroženosti, te stavljajući ih iznad ugrođenosti prava radnika.
Radnička prava više ne postoje - postoje isključivo nacionalna, smatra prof. dr. Nerzuk Ćurak.
„Zašto bi Bošnjaci, Srbi i Hrvati bili privilegirani u odnosu na radnike? Upravo su radnici oni koji svojim platama i koji svojom proizvodnjom nove vrijednosti omogućuju plate za Bošnjake, Srbe i Hrvate, dok Bošnjaci, Srbi i Hrvati uopće ne mogu proizvesti novu vrijednost za radnike“, kaže Ćurak.
Socijalna pravda može biti zadovoljena ukoliko se poštuju tri temeljna ljudska prava, a to su pravo na život, pravo na rad i socijalnu zaštitu, ističe predsjednik Saveza samostalnih sindikata BiH Ismet Bajramović.
“Nažalost, mi imamo zakone o radu i zakone o zaštiti na radu i kolektivne ugovore, ali oni se ne primjenjuju. Implementacija je najveći problem u našem društvu“, tvrdi Bajramović.
Od kraja rata naovamo građani BiH nisu bili u gorem položaju. Kontejneri za smeće postali su jedno od glavnih izvorišta socijalne pravde, 40 odsto osoba je nezaposleno, a 20 odsto onih koji formalno rade i ne primaju godinama plate.
Poseban apsurd bh. svakodnevnice i uzaludnog radničkog vapaja u pomoć predstavlja i činjenica da BiH ni pet mjeseci od općih izbora nema vlasti kojoj bi se zahtjevi obespravljenih građana mogli uputiti.
Socijalnu pravdu Bosanci i Hercegovci povremeno i neorganizovano traže na ulicama bh. gradova:
„Tretiraju nas kao da maltene nemamo nikakvih prava kao ni životinje. Više smo bili gladni nego siti.“
Na pitanje postoji li socijalna pravda u BiH, 40 odsto nezaposlenih građana reći će da ne postoji jer im nije omogućeno jedno od osnovnih prava - pravo na rad, već godinama popunjavaju liste službi za zapošljavanje.
Socijalne pravde nema ni za 20 odsto radnika koji su formalno zaposleni, ali koji godinama ne primaju ni plaću ni bilo kakve naknade:
„Hoćemo da radimo. Ovo su sve bivši radnici Pretisa koji hoće da spase Pretis.“
„Da sačuvamo firmu, nekadašnji gigant, te da sačuvamo radna mjesta.“
„Da radnici Vranice nisu zaslužili ovakvu sudbinu.“
Socijalna pravda ne postoji u BiH, mišljenja je ekonomska analitičarka Svetlana Cenić.
„Sve na papiru postoji. Ako uzmete zakon, legislativu radno-pravnu, svega smo ugradili. Samo pogledajte u praksi ama nigdje ništ. Ili što bi u Bosni rekli – niđe veze. E otprilike je tako i sa socijalnom pravdom. Ona ovdje ne postoji", kaže Svetlana Cenić.
Istog je mišljenja i predsjednica Foruma sindikalnih aktivista i aktivistica SDP-a BiH Besima Borić. Borićeva kaže kako je socijalna pravda još uvijek nedostižna za većinu ljudi u BiH.
„Socijalne pravde nema samom činjenicom da svi mehanizmi koji postoje ne obezbjeđuju ljudima da žive jedan normalan život, da imaju zaposleneje i da sva ona zakonski garantirana prava budu stvarno ispoštovana“, navodi Besima Borić.
Kada je društvo nestabilno ono je protivnik radništva, jer samo stabilno društvo može garantovati poštivanje svih prava, pa i radničkih, smatra profesor sarajevskog Fakulteta političkih nauka Nerzuk Ćurak.
„Ako nema socijalne pravde, onda nema ni pravde kao takve. Mi smo svakodnevno svjedoci da niti ima pravde, niti ima socijalne pravde“, smatra Nerzuk Ćurak.
Nacionalna a ne radnička prava
Pravo na rad i zaštita radničkih prava još uvijek predstavljaju nepremostivu engimu za bh. političare. Problemi postaju veći spoznajom da se ne radi samo o pojedinačnom kršenju radničkih prava, već o sistematskom kršenju ovih prava kao rezultatu tranizicijske BiH.
Direktor Asocijacije poslodavaca BiH Alija Remzo Bakšić ističe kako je socijalna politika u BiH previše orijentisana na socijalna davanja.
Najveći problem za bh. društvo predstavlja velika stopa nezaposlenosti. Tome ni vlasti, ali ni sindikati nisu posvetili dovoljno pažnje, smatra Bakšić.
„Rješavanjem tog pitanja rješavaju se mnoga druga pitanja. Veći su i prihodi u državi, i veća mogućnost da se privreda rastereti. Poslodavci su opterećeni visokim stopama doprinosa. Praktično se na njih svalio taj teret socijalne politike, svezali su im ruke, vezali im tegove za noge da ne mogu da napreduju“, kaže Bakšić.
Radnici su marginalizovani sloj društva i nemaju ni snage ni mogućnosti da izađu iz položaja obespravljenosti i siromaštva. Političke tenzije i nacionalne podjele spustile su prag socijalne osjetljivosti radnih slojeva zamjenjujući ih tezama o nacionalnoj ugroženosti, te stavljajući ih iznad ugrođenosti prava radnika.
Radnička prava više ne postoje - postoje isključivo nacionalna, smatra prof. dr. Nerzuk Ćurak.
„Zašto bi Bošnjaci, Srbi i Hrvati bili privilegirani u odn
"Upravo su radnici oni koji svojim platama i koji svojom proizvodnjom nove vrijednosti omogućuju plate za Bošnjake, Srbe i Hrvate", kaže Nerzuk Ćurak.
Socijalna pravda može biti zadovoljena ukoliko se poštuju tri temeljna ljudska prava, a to su pravo na život, pravo na rad i socijalnu zaštitu, ističe predsjednik Saveza samostalnih sindikata BiH Ismet Bajramović.
“Nažalost, mi imamo zakone o radu i zakone o zaštiti na radu i kolektivne ugovore, ali oni se ne primjenjuju. Implementacija je najveći problem u našem društvu“, tvrdi Bajramović.
Od kraja rata naovamo građani BiH nisu bili u gorem položaju. Kontejneri za smeće postali su jedno od glavnih izvorišta socijalne pravde, 40 odsto osoba je nezaposleno, a 20 odsto onih koji formalno rade i ne primaju godinama plate.
Poseban apsurd bh. svakodnevnice i uzaludnog radničkog vapaja u pomoć predstavlja i činjenica da BiH ni pet mjeseci od općih izbora nema vlasti kojoj bi se zahtjevi obespravljenih građana mogli uputiti.
