Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Od PTSP-a boluje 40 posto stanovnika


Iako još uvijek nema tačnih podataka, procjenjuje se da oko 40 posto stanovništva u Bosni i Hercegovini boluje od postraumatskog stresnog sindroma. Među njima najugroženije su kategorije bivših vojnika. Ova populacija je prepuštena sama sebi jer ni 14 godina od rata državne institucije nisu bile u stanju da naprave centar za liječenje i socijalizaciju ove društveno marginalizirane grupe.

Muhamed Azabagić je, gledajući jednu televizijsku emisiju, shvatio da boluje od posttraumatskog stresnog poremećaja. Odmah je otišao u tuzlanski Klinički centar. Danas je predsjednik Udruženja oboljelih od PTSP-ija Federacije BiH:

Mirza Ejubović
„Otišao sam prvi puta sa suprugom, kasnije su dolazila i djeca - i sad se s tim nekako nosimo. Ima tih joše nekih ispada, mojih varnica, međutim to su ti neki simptomi tzv. kratkog fitilja, kad nemate vremena ni o čemu da razmišljate, burno se reaguje - i tu najviše strada porodica.“

Mirza Ejubović teško je ranjen kao pripadnik Armije BiH. Prvi simptomi pojavili su se nedugo poslije ranjavanja:

„Ja sam skakao u ponoć, budio se mokar, imao sam veliki strah od života, od sutrašnjice. Ratne događaje sam sanjao. Doživio sam totalnu amneziju. Šest mjeseci sam učio pričati i nisam mogao da raspoznam svoje najmilije.“


Sarajliji Seadu Isoviću dvostruko je potvrđen posttraumatski poremećaj:

Sead Isović
„Imao sam dosta traumatičnih trenutaka u ratu. Dosta mi je drugova poginulo na moje oči, nosio sam ih. I sada mi se nekada u snu jave likovi tih mojih prijatelja, drugova.“

Postojeći uslovi života, slaba ekonomska situacija i često podsjećanje na rat uveliko pogoršavaju bolest. Sead je nezaposlen i kaže da se loše osjeća kada ne radi:

„Čim nešto radim, zaboravim neke stvari i osjećam se bolje. Znači jedini lijek za ovo je samo rad - da bi čovjek zaboravio na to svoje što mu se dešavalo.“

Za posttraumatski stresni poremećaj oboljeli kažu da je tihi ubica, jer na svojoj koži svakodnevno proživaljavaju rat kroz noćne more povezane sa ratnim dešavanjima koja su preživjali. Neki od njih, zbog nespremnosti nadležnih institucija, ali i društva da im pomogne, često se odlučuju na samoubistvo. Da sebi oduzme život dva puta je pokušao i Mirza Ejubović:

„Jedan dan sam hodao oko crkve po RS i tražio mjesto i isplanirao mjesto gdje ću se ubiti. I dan-danas dominira ta bezvoljnost. Najviše bih volio da umrem, da ne postojim, da ne živim. Ne vidim nikakvu svrhu ovoga života ovdje.“

Veliki problem za oboljele predstavljaju zakonska rješenja, koja nakon 1997. godine ne priznaju ovaj psihički poremećaj. Međutim, simptomi se mogu javiti i godinama nakon pretrpljenog stresnog događaja, kaže neuropsihijatar, primarijus dr. Senadin Ljubović:

Senadin Ljubović
„To se može javljati nakon pet godina, nakon 10 godina i nakon 20 godina. Prema tome, davati neko ograničenje, samo ako ste tada i tada pojavi, u najmanju ruku je stručno neopravdano, s tim da se mora reći da ti slučajevi kasne pojave nisu previše česti, ali da se oni i dan-danas dešavaju.“

Polovina demobilisanih boraca u Republici Srpskoj pati od nekog simptoma PTSP-ija. Oboljeli u oba entiteta imaju iste traume, ali i poslijeratne probleme, kaže predsjednik Udruženja „Jedinstvo“ iz Banje Luke Dragan Šajić:

„Mislim da je najveći problem stanje u društvu. Nema posla, tako da ti ljudi najteže podnose što ne mogu naći adekvatno zaposlenje. A oni koji rade, ne smiju to ni spomenuti pošto su većinom privatne firme i ako spomenu da trebaju ići psihijatru, odmah ih drugačije gleda vlasnik firme. Dešava se da dobijaju i otkaze itd. Uglavnom - nerazumijevanje okoline.“

Dragan Šajić
Naši sagovornici sa početka priče svakodnevno se susreću sa predrasudama koje bh. društvo ima spram oboljelih. Mirza kaže da nisu rijetki trenuci kada ga ljudi nazivaju budalom:

„Ljudi s kojim se susrećem u zadnje vrijeme smatraju me budalom, jer ja, zabogamilog, idem na psihijatriju redovno pa se liječim i ja sam budala. A mi nismo bolesni ljudi, mi smo ljudi koji smo doživjeli ratne traume i dan-danas osjećamo posljedice tih ratnih trauma.“

Doktor Ljubović tvrdi da je izlječenje oboljelih od PTSP-ija moguće. Kaže kako toj populaciji društva treba više od medicinske podrške:

„Bez obzira na karakter i intenzitet psihotraumatskog iskustva, moguć je oporavak tih ljudi pod određenim okolnostima - ako se tim ljudima vrati neka socijalna sigurnost, znači da imaju gdje da žive, od čega da žive, ako im se povrate ugled i dostojanstvo, ako ponovo postanu na neki način neki subjekt i ako se zadovolji pravda.“

Pošto državne institucije ni 14 godina nakon rata nisu bile sposobne da naprave centar za liječenje i socijalizaciju ove društvene populacije, na taj korak su se odlučili članovi udruženja „Branioci Sarajeva“. Predsjednik udruženja Faruk Sadiković kaže da će komuna biti građena u naselju Semizovac, nedaleko od Sarajeva:

„Tu se radi o tridesetak duluma zemlje gdje bismo mi izgradili komunu i gdje bismo mogli provesti, unutar projekta te komune, projekat proizvodnje zdrave hrane. Između ostalog, bavili bismo se proizvodnjom zdrave hrane u vidu nekih poljoprivrednih varijanti, kao što je uzgoj voća i povrća.“

Komuna će biti javna ustanova, a pravo liječenja imaće svi demobolisani borci Armije BiH kojima je ustanovljen posttraumatski stresni poremećaj.
XS
SM
MD
LG