Dostupni linkovi

(Ne)održivi povratak u selo Jelah


Neodrživi povratak
molimo pričekajte
Embed

No media source currently available

0:00 0:04:36 0:00
Direktan link

Glavni izvor zarade za većinu stanovnika povratničkog sela Jelah, u okolini Bratunca, je proizvodnja i prodaja malina, krastavaca i pekmeza. Istovremeno, njihov najveći problem je loš put, koji sprječava mnoge kupce da dođu u selo. (Autor: Selma Boračić,

Glavni izvor zarade za većinu stanovnika povratničkog sela Jelah, koje se nalazi na području opštine Bratunac, jeste uzgoj i prodaja malina, krastavaca i pekmeza. Tokom prethodne dvije godine 15 porodica iz sela proizvelo je 20 tona malina, te isto toliko krastavaca za zvorničku poljoprivrednu zadrugu.

S druge strane, njihov najveći problem jeste loš put koji spriječava mnoge kupce da dođu u selo. Iako su novac za asfaltiranje skupili, na starom putu još uvijek nije urađen ni metar asfalta.

Selo Jelah, nadomak Bratunca, još jedan je primjer bosanskohercegovačkog apsurda. Prijeratni stanovnici, uglavnom Bošnjaci, u Jelah su se vratili prije 10 godina.

Bogato tlo bratunačkog sela, kojeg 15 povratničkih porodica obrađuje, omogućilo im je da skromno, ali dostojanstveno žive od svog rada i truda. Avdulrahman Hodžić među prvima se sa porodicom vratio u Jelah. Zajedno sa suprugom obrađuje više dunuma zemlje.

„Svi se bavimo malinom, imamo svi maline, svi krastavce sijemo. Stočarstva nešto malo imamo. Može se, izdrži se. Lahko je preživljavati kad se radi i kad imaš da ti dođe kupac u selo, kupi robu. Roba ne propada ovdje, ovdje neće propasti kila ni maline, ni krastavca, ni jabuke, ni šljive, ni pekmeza, ni ničega. Sve će se prodati,“ priča Hodžić.

U protekle dvije godine proizveli su 20 tona malina, te isto toliko krastavaca za zvorničku poljoprivrednu zadrugu. Međutim, drugi problemi ih nisu zaobišli. Niko od njih, pa ni Idriz Mustafić nije zaposlen.

„Najveći su problemi infrastruktura, zaposlenost i školarina – djecu gdje god bi htio školovati nisi moćan, nemaš izvora sredstava, stipendiju ni odakle dobiti nikakvu, posao. Mada živi se, radi se i uvijek se živjelo od zemlje. Imamo zasade malina dobre, imamo jagode, stočarstvo isto, mlijeko se svježe na ovoj opštini Milića proizvodi. Ali gdje je god godišnja naplata bilo kakvih proizvoda seoskijeh, nije lako. Ili ih nemaš gdje plasirati, pola propadne, pola nisi plasirao, tako da je teško,“ kaže on.

Uzdajući se u sopstveni rad i trud, mještani Jelaha osigurali su sigurne izvore za egzistenciju. Njihov najveći problem je loš put. Avdulrahman Hodžić kaže kako zbog lošeg puta kupci ne mogu doći do sela.

„Nama su najveći problem put zasad. Do doktora nekako ćemo otići, ali ako nemamo puta ne možemo otići ni doktoru. Djeca pješače dole po ovakvom blatu svaki dan, teško im je ići po blatu. Ili kiša padala ili ne padala, on mora uzeti spužvicu, obrisati cipele jer ne može ući onakav u školu: Mi koji imamo auto, siđeš s autom dole, moraš ga oprati da bi krenuo negdje u čaršiju, sramota te,“ objašnjava Avdulrahaman.

Vraćaju se i mladi

Loš seoski put stvara problem i jednoj od najstarijih mještanki Jelaha, nani Haši Hodžić. Iako joj je zdravlje narušeno, ona se ne predaje. Pravi pekmez i uzgaja piliće:

„Jest teško radi puta. Da kupim piladima štagod moram donijeti na sebi. Donesem uza šumu, dovuče mi neko iz Bratunca. Donesem na sebi po deset kila, neće niko, put loš. Puno sam razumna da se nečija kola obatale što će meni dovući, ja neću to da radim. Teško je bez puta, bez svega. Nek se razbolim sutra, koga da zovnem?“ pita se ona.

Početkom rata Meho Mustafić imao je tek pet godina. Djetinjstvo je proveo u izbjeglištvu. Danas su mu 23 godine. Vratio se na svoje ognjište. Kaže kako ne bježi od posla.

„Prevozim ljudima, vidiš, ovdje s frezom ove materijale kad kome šta treba - sijeno. Šta god treba prevozim da bih zaradio, da bismo imali, da ne išćemo.“
Ipak, zadovoljan je Meho životom. Oženio se djevojkom iz susjednog sela, a sada je otac osmomjesečne bebe.

„Oženio se, eto, tu što mi je bila u komšiluku. Tako sam se i oženio. Kud ću da idem, gdje ću da hodam? Odakle mi sredstva da bih ja hodao? Ima ono da se izađe, ali odakle? Otac nigdje ne radi. Odakle da ja idem?“ kaže Meho.

Prije dvije godine počeli su mještani Jelaha skupljati novac za put. Na računu imaju dovoljno novca za asfaltiranje, ali ono što nedostaje jeste volja nadležnih iz Opštine Bratunac.

„Oni nas čuju samo kad su izbori. Dođe ovdje, obeća - evo uradićemo vam put, nalijepite moju sliku na mašinu, glasajte za mene. Tu mašina bude dok su izbori. Čim izbori prođu, mašine odu, slike se poskidaju - mi opet ostali ovdje zaboravljeni. Šta ćeš ti zimus? Kad snijeg padne, kako da ja dijete nosim na injekciju? Ja njega mogu odnijeti, i on će primiti injekciju. Ali ja njega ovdje donesem, njemu će sutra biti gore dok ga iznesem odozdo po snijegu, po kiši. Ali to njega u Bratuncu ne interesuje, njemu je lijepo, “ rekao je on.

U Jelah se nisu vratili samo stari. Devetoro djece pohađa osnovnu školu u Konjević Polju. Nakon osnovnog, srednje obrazovanje nastavljaju u Bratuncu ili Srebrenici. Niko od njih jedanaestero nema stipendiju. Troškove školovanja pokrivaju roditelji novcem koji zarade prodajući maline, krastavce i pekmez.

Pogledajte komentare (1)

Ovaj forum je zaključen
XS
SM
MD
LG