U Federaciji BiH u 54 škole djecu različitih etničkih skupina odvajaju zidovima. (Prilog iz TV Liberty, januar 2010)
Dženana Karabegović
Obrazovni sistem u Bosni i Hercegovini, ni 15 godina nakon završetka rata, nije po evropskim standardima. U zavisnosti u kojem entitetu žive, djeca uče po bosanskom, hrvatskom i srpskom nastavnom planu i programu.
Još uvijek nije riješen ni problem tzv.“dvije škole pod jednim krovom“, gdje se Bošnjaci i Hrvati ni fizički ne susreću u školi. Kako je Bosna i Hercegovina zemlja apsurda, ne treba iznenaditi, primjerice, kako nastavnik koji je završio srpski jezik, u Glamoču predaje hrvatski. Politika je ostavila traga i na djeci.
„Oni uče svoje, ni svoje. U njih hemija, u nas kemija“, kaže nam jedan učenik.
RSE: A šta misliš zašto vas razdvajaju? Zašto Bošnjaci idu u jednu školu, a Hrvati u drugu?
"Mislim zato što je to bolje. Muslimani vjeruju u muslimanske dužnosti, a Hrvati u hrvatske dužnosti. Ja mislim da trebamo ići razdvojeno zato jer su različite vjere i različito sve", odgovara.
Ovako razmišljaju djeca Osnovne škole u okolini Kiseljaka, u srednjoj Bosni, gdje još uvijek idu u istu zgradu škole, ali uče podijeljeni po spratovima i smjenama. Tzv. „dvije škole pod istim krovom“ svakodnevnica su na području jednog bosanskohercegovačkog entiteta, Federacije BiH, odnosno kantonima gdje su Bošnjaci i Hrvati većina.
Po udžbenike u Mostar
Udžbenici, arhiv, foto: Midhat PoturovićKao i većina oblasti, i obrazovanje u BiH je podijeljeno. Djeca uče po tri nastavna plana i programa - bosanskom, hrvatskom i srpskom, ali politika je toliko umiješala svoje prste da i najmlađi naraštaj promišlja po nacionalnom principu. Njihovi nastavnici su se povinovali zvaničnoj politici.
„Moji nastavnici i ja radimo onako kako mislimo da treba da radimo da se ispoštuje zakon, a pogotovo da se ispoštuju pravo djeteta i pravo roditelja“, rekao nam je jedan nastavnik.
„Dvije škole pod jednim krovom“ samo su kap u moru problema bosanskohercegovačkog obrazovnog sistema. Iako su političarima puna usta povratka, 15 godina nakon završetka rata još uvijek nisu omogućili djeci čiji su se roditelji vratili u prijeratna mjesta boravka da uče jezik naroda kojem pripadaju.
Najočitiji primjer je u Kantonu 10. Iako su se u opštinama Drvar, Glamoč i Bosanko Grahovo vratili prijeratni stanovnici srpske nacionalnosti, koji su većina, njihova djeca uče po hrvatskom planu i programu. Mile Marčeta, povratnik, o tome kaže:
„Udžbenici za sve ove predmete i školski pribor moraju se kupovati u Mostaru, a nijedan od udžbenika se ne može kupiti u Banjoj Luci, odnosno tamo gdje su srpski izdavači. To jasno govori kakva je politika i na jednom i na drugom prostoru.“
Jedan od apsurda u Glamoču je da nastavnik koji je završio srpski jezik predaje hrvatski, navodi Jela Nogo, koja je radila istraživanje u okviru Unije za održiv povratak i integracije u BiH.
„Šta ćete, on mora štititi svoj posao i svoje zanimanje, on je povratnik, on mora ostvarivati neku egzistenciju“, kaže.
Ništa bolja situacija nije ni u Posavskom kantonu. U Odžaku živi 95 posto Bošnjaka, ali njihova djeca uče po nastavnom planu i programu susjedne Hrvatske.
„Drvo se na stablo kalemi. Mlada djeca, obdaništa i ove male škole, svakako kažu tjedan, tijekom i takve stvari“, navodi Ferid Karić.
Dil ministara i političara
Azemina Sulejmanović i učitelj Fadil Kadrić jedini otvaraju vrata škole u
Brgulama, selu 27 km udaljenom od Vareša. (Prilog Marije Arnautović iz
TV Liberty, januar 2010)
Predsjednica Unije za održiv povratak i integracije u BiH Mirhunisa Komarica kaže kako bh političari u protekle četiri godine mandata nisu pomakli prstom da se problem u školama koje pohađaju djeca povratnici riješi. Prema njenim riječima, to je politički, a ne obrazovni problem.
„Jedan od zahtjeva Platforme izbjeglica BiH, koja je potpisana 2006. godine, kada su nove političke partije to i željele, je da se ustroji obrazovni sistem na niovu BiH. Nadležnost Ministarstva civilnih poslova je da koordinira takvim sistemom – i, naravno, nije se desilo ono što smo mi očekivali, niti se takav jedan zakon na nivou BiH uspostavio“, kaže Komarica.
Nevjerovatno zvuči da je u mjestima poput Glamoča, Bosanskog Grahova i Drvara, načelnik iz Dodikovog SNSD-a. Uprkos tome, ništa bitnije nije se promijenilo. Čak, štaviše.
"Ali postoji nekakav dil između ministara i političkih subjekata da se jedni drugima ne zamjere. To su već neke veće političke igre“, tvrdi Mile Marčeta.
Multietnička Bosna i Hercegovina, kako je njeni političari vole predstavljati u svijetu, samo je fraza. U stvarnom životu ne samo da jedino brane interese naroda iz kojeg dolaze, već nastoje i da najmlađe poduče kojoj vjeri pripadaju. Jer, da nije tako, vjeronauka ne bi bila predmet u osnovnim školama, a vlasti u Kantonu Sarajevo ne bi dozvolile da djecu u vrtićima dijele uvodeći isti predmet.
Dženana Karabegović
Obrazovni sistem u Bosni i Hercegovini, ni 15 godina nakon završetka rata, nije po evropskim standardima. U zavisnosti u kojem entitetu žive, djeca uče po bosanskom, hrvatskom i srpskom nastavnom planu i programu.
Još uvijek nije riješen ni problem tzv.“dvije škole pod jednim krovom“, gdje se Bošnjaci i Hrvati ni fizički ne susreću u školi. Kako je Bosna i Hercegovina zemlja apsurda, ne treba iznenaditi, primjerice, kako nastavnik koji je završio srpski jezik, u Glamoču predaje hrvatski. Politika je ostavila traga i na djeci.
„Oni uče svoje, ni svoje. U njih hemija, u nas kemija“, kaže nam jedan učenik.
RSE: A šta misliš zašto vas razdvajaju? Zašto Bošnjaci idu u jednu školu, a Hrvati u drugu?
"Mislim zato što je to bolje. Muslimani vjeruju u muslimanske dužnosti, a Hrvati u hrvatske dužnosti. Ja mislim da trebamo ići razdvojeno zato jer su različite vjere i različito sve", odgovara.
Ovako razmišljaju djeca Osnovne škole u okolini Kiseljaka, u srednjoj Bosni, gdje još uvijek idu u istu zgradu škole, ali uče podijeljeni po spratovima i smjenama. Tzv. „dvije škole pod istim krovom“ svakodnevnica su na području jednog bosanskohercegovačkog entiteta, Federacije BiH, odnosno kantonima gdje su Bošnjaci i Hrvati većina.
Po udžbenike u Mostar
„Moji nastavnici i ja radimo onako kako mislimo da treba da radimo da se ispoštuje zakon, a pogotovo da se ispoštuju pravo djeteta i pravo roditelja“, rekao nam je jedan nastavnik.
„Dvije škole pod jednim krovom“ samo su kap u moru problema bosanskohercegovačkog obrazovnog sistema. Iako su političarima puna usta povratka, 15 godina nakon završetka rata još uvijek nisu omogućili djeci čiji su se roditelji vratili u prijeratna mjesta boravka da uče jezik naroda kojem pripadaju.
Najočitiji primjer je u Kantonu 10. Iako su se u opštinama Drvar, Glamoč i Bosanko Grahovo vratili prijeratni stanovnici srpske nacionalnosti, koji su većina, njihova djeca uče po hrvatskom planu i programu. Mile Marčeta, povratnik, o tome kaže:
„Udžbenici za sve ove predmete i školski pribor moraju se kupovati u Mostaru, a nijedan od udžbenika se ne može kupiti u Banjoj Luci, odnosno tamo gdje su srpski izdavači. To jasno govori kakva je politika i na jednom i na drugom prostoru.“
Jedan od apsurda u Glamoču je da nastavnik koji je završio srpski jezik predaje hrvatski, navodi Jela Nogo, koja je radila istraživanje u okviru Unije za održiv povratak i integracije u BiH.
„Šta ćete, on mora štititi svoj posao i svoje zanimanje, on je povratnik, on mora ostvarivati neku egzistenciju“, kaže.
Ništa bolja situacija nije ni u Posavskom kantonu. U Odžaku živi 95 posto Bošnjaka, ali njihova djeca uče po nastavnom planu i programu susjedne Hrvatske.
„Drvo se na stablo kalemi. Mlada djeca, obdaništa i ove male škole, svakako kažu tjedan, tijekom i takve stvari“, navodi Ferid Karić.
Dil ministara i političara
Azemina Sulejmanović i učitelj Fadil Kadrić jedini otvaraju vrata škole u
Brgulama, selu 27 km udaljenom od Vareša. (Prilog Marije Arnautović iz
TV Liberty, januar 2010)
Predsjednica Unije za održiv povratak i integracije u BiH Mirhunisa Komarica kaže kako bh političari u protekle četiri godine mandata nisu pomakli prstom da se problem u školama koje pohađaju djeca povratnici riješi. Prema njenim riječima, to je politički, a ne obrazovni problem.
„Jedan od zahtjeva Platforme izbjeglica BiH, koja je potpisana 2006. godine, kada su nove političke partije to i željele, je da se ustroji obrazovni sistem na niovu BiH. Nadležnost Ministarstva civilnih poslova je da koordinira takvim sistemom – i, naravno, nije se desilo ono što smo mi očekivali, niti se takav jedan zakon na nivou BiH uspostavio“, kaže Komarica.
Nevjerovatno zvuči da je u mjestima poput Glamoča, Bosanskog Grahova i Drvara, načelnik iz Dodikovog SNSD-a. Uprkos tome, ništa bitnije nije se promijenilo. Čak, štaviše.
"Ali postoji nekakav dil između ministara i političkih subjekata da se jedni drugima ne zamjere. To su već neke veće političke igre“, tvrdi Mile Marčeta.
Multietnička Bosna i Hercegovina, kako je njeni političari vole predstavljati u svijetu, samo je fraza. U stvarnom životu ne samo da jedino brane interese naroda iz kojeg dolaze, već nastoje i da najmlađe poduče kojoj vjeri pripadaju. Jer, da nije tako, vjeronauka ne bi bila predmet u osnovnim školama, a vlasti u Kantonu Sarajevo ne bi dozvolile da djecu u vrtićima dijele uvodeći isti predmet.
