Ajdin Kamber, Marija Arnautović
Grupa preživjelih logoraša iz Prijedora, te učesnika Marša smrti iz Srebrenice boravila je na studijskom putovanju u gradu Dachau-u, mjestu u kojem je osnovan prvi nacistički logor u Drugom svjetskom ratu.
Posjetili su kamp, muzej i održali niz sastanaka i okruglih stolova na kojima je razgovarano o problemima uspostavljanja memorijalnih centara. Razmijenili su iskustva sa nekim preživjelim zatočenicima logora u Dacha-u i predstavnicima njemačkih nevladinih udruženja.
Logor Dachau, smješten sjeverozapadno od Minhena, otvoren je samo dva mjeseca nakon što je Adolf Hitler došao na vlast 1933. godine, kao prvi nacistički logor. Skoro 70.000 žrtava nacističkog sistema nalazilo se u logoru kada je u aprilu 1945. ušla američka vojska.
Procjenjuje se da je od 1933. do 1945. godine više od 200.000 osoba iz četrdesetak zemalja bilo zarobljeno u Dachau zbog njihovog vjerskog opredjeljenja ili političkih uvjerenja. Više od 30 hiljada ljudi tamo je umrlo, ubijeno ili podleglo gladi ili bolesti.
Precizne brojke, međutim, o broju zatočenih i ubijenih u ovom logoru vjerovatno nikada neće biti objavljene. Dvadeset godina nakon drugog svjetskog rata, tačnije 1965. godine, na ovom mjestu je otvoren Memorijalni centar.
Jedan od zatočenika logora Dachau, Abba Naor, razgovarao je sa predstavnicima udruženja logoraša iz Bosne i Hercegovine. Smatra da su memorijali značajni za budućnost i suočavanje sa prošlošću. Spomenik Maršu smrti u Dachau-u to je pokazao.
„To je marš u kojem sam i ja učestvovao i koji je trajao devet dana. Značajno je to da su Njemci postavili 24 spomenika na raznim etapama tog marša koji smo mi prošli. Danas imate drugu ili treću generaciju bivših zatočenika, ili nas koji smo preživjeli koji učestvujemo na tom maršu. Danas radimo na tome da sve mjesta gdje su bili logori obilježimo jednim obeliskom na kom će pisati: Ovdje je bio logor”, kaže Naor.
Dr. Ekkehard Knobloch, pokretač je inicijative za gradnju spomenika maršu smrti u Dachau-u. Nije dovoljno samo napraviti spomenik, o zločinima koji su se dogodili mora se razgovarati, kaže.
„1989. godine počele su da se vraćaju izbjeglice i ljudi koji su preživjeli ovu strahotu. Tek kada su oni počeli da pričaju o tome i kada su počeli da iznose svoja iskustva, suočavanje sa prošlošću postalo je autentično i živo i dobilo je sponu sa historijom. Tada, iako je bilo bolno pričati o tome, su ovi spomenici postali nešto više od samih livnica i betonskih ploča. Tek tada su dobili na autentičnosti“, navodi dr. Knobloch.
Obilježiti mjesta stradanja
Ervin Blažević, iz udruženja Optimisti, 2004. godine bio je jedan od Bosanaca i Hercegovaca koji je posjetio Memorijalni centar u Dachau-u. Ervin podsjeća da su u ratu na teritoriji opštine Prijedor, iz koje dolazi, bila tri logora.
Ratna fotografija iz logora Omarska kod Prijedora koja je obišla cijeli svijetDanas je malom poločom obilježen samo jedan od njih - logor Keraterm. Iako postoje sličnosti sa Dachau-om, situacija u BiH mnogo je komplikovanija, navodi.
„Pogotovu iz razloga što u BiH nema poražene strane. To je osnovni problem kod obilježavanja kod toga - jer se s jedne strane zločinci veličaju, a žrtve zanemaruju, što ovdje nije bilo tako jer su Nijemci, fašisti bili poraženi, znači nisu imali snage da obilježavaju dalje svoje“, kaže Ervin Blažević.
Edin Ramulić nekoliko dana bio je zatočen u logoru Trnopolje u Prijedoru. Ostatak njegove porodice ubijen je u drugom logoru. Danas je aktivista udruženja Izvor iz Prijedora. Kaže da je koncept logora i proganjanja svuda u Evropi isti već vijekovima. Mjesta stradanja važno je obilježiti u BiH, naročito u lokalnim zajednicama, kaže Ramulić.
„Poput Prijedora, gdje su postojali takvi logori smrti, od presudne je važnosti da se uspostave ti memorijali jednostavno da ljudi prihvate da seto desilo. Presude Tribunala i Suda BiH nisu pomogle. Još uvijek imamo jedno totalno negiranje lokalne zajednice da su ti zločini počinjeni“, ocjenjuje Ramulić.
Bivša direktorica Memorijala koncentracionog logora Dachau Barbara Distel smatra da su spomenici bitna karika suočavanja sa historijom, naročito za mlade ljude.
„Ovo je jako važno naročito za mlade ljude, da se susretnu da pričaju i razmijene iskustva jedni sa drugima. Ako uzmemo primjer Bosne, mladi ljudi malo znaju i malo su informisani o tome šta se stvarno desilo. Dragocjeno je iskustvo kada čovjek ima priliku da razgovara sa ljudima koji su sve to doživjeli“, kaže Barbara Distel.
Memorijalni centar u Dachau-u posjetio je i Muhamed Duraković iz Udruženja Renesansa iz Srebrenice.
„Mislim da mi u BiH zaista moramo do kraja, kada su u pitanju sjećanja na sve žrtve proteklog rata, postaviti stvari na pravo mjesto i raditi u narednom periodu na tome da se obilježe mjesta stradanja ljudi, pogotovo civilnog stanovništva u proteklom ratu“, smatra Duraković.
Spomenici i sjećanja važan su dio suočavanja sa prošlošću. U Bosni i Hercegovini najveći broj mjesta na kojima su počinjeni teški zločini nema nikakva obilježja koja bi bila znak sjećanja, ali i satisfakcija porodicama žrtava. Kao osnovni problem u udruženjima žrtava navode nedostatak političke volje, što ovaj proces dodatno usporava..
Grupa preživjelih logoraša iz Prijedora, te učesnika Marša smrti iz Srebrenice boravila je na studijskom putovanju u gradu Dachau-u, mjestu u kojem je osnovan prvi nacistički logor u Drugom svjetskom ratu.
Posjetili su kamp, muzej i održali niz sastanaka i okruglih stolova na kojima je razgovarano o problemima uspostavljanja memorijalnih centara. Razmijenili su iskustva sa nekim preživjelim zatočenicima logora u Dacha-u i predstavnicima njemačkih nevladinih udruženja.
Logor Dachau, smješten sjeverozapadno od Minhena, otvoren je samo dva mjeseca nakon što je Adolf Hitler došao na vlast 1933. godine, kao prvi nacistički logor. Skoro 70.000 žrtava nacističkog sistema nalazilo se u logoru kada je u aprilu 1945. ušla američka vojska.
Procjenjuje se da je od 1933. do 1945. godine više od 200.000 osoba iz četrdesetak zemalja bilo zarobljeno u Dachau zbog njihovog vjerskog opredjeljenja ili političkih uvjerenja. Više od 30 hiljada ljudi tamo je umrlo, ubijeno ili podleglo gladi ili bolesti.
Precizne brojke, međutim, o broju zatočenih i ubijenih u ovom logoru vjerovatno nikada neće biti objavljene. Dvadeset godina nakon drugog svjetskog rata, tačnije 1965. godine, na ovom mjestu je otvoren Memorijalni centar.
Jedan od zatočenika logora Dachau, Abba Naor, razgovarao je sa predstavnicima udruženja logoraša iz Bosne i Hercegovine. Smatra da su memorijali značajni za budućnost i suočavanje sa prošlošću.
Jedan od zatočenika logora Dachau, Abba Naor, razgovarao je sa predstavnicima udruženja logoraša iz Bosne i Hercegovine. Smatra da su memorijali značajni za budućnost i suočavanje sa prošlošću. Spomenik Maršu smrti u Dachau-u to je pokazao.
„To je marš u kojem sam i ja učestvovao i koji je trajao devet dana. Značajno je to da su Njemci postavili 24 spomenika na raznim etapama tog marša koji smo mi prošli. Danas imate drugu ili treću generaciju bivših zatočenika, ili nas koji smo preživjeli koji učestvujemo na tom maršu. Danas radimo na tome da sve mjesta gdje su bili logori obilježimo jednim obeliskom na kom će pisati: Ovdje je bio logor”, kaže Naor.
Dr. Ekkehard Knobloch, pokretač je inicijative za gradnju spomenika maršu smrti u Dachau-u. Nije dovoljno samo napraviti spomenik, o zločinima koji su se dogodili mora se razgovarati, kaže.
„1989. godine počele su da se vraćaju izbjeglice i ljudi koji su preživjeli ovu strahotu. Tek kada su oni počeli da pričaju o tome i kada su počeli da iznose svoja iskustva, suočavanje sa prošlošću postalo je autentično i živo i dobilo je sponu sa historijom. Tada, iako je bilo bolno pričati o tome, su ovi spomenici postali nešto više od samih livnica i betonskih ploča. Tek tada su dobili na autentičnosti“, navodi dr. Knobloch.
Obilježiti mjesta stradanja
Ervin Blažević, iz udruženja Optimisti, 2004. godine bio je jedan od Bosanaca i Hercegovaca koji je posjetio Memorijalni centar u Dachau-u. Ervin podsjeća da su u ratu na teritoriji opštine Prijedor, iz koje dolazi, bila tri logora.
„Pogotovu iz razloga što u BiH nema poražene strane. To je osnovni problem kod obilježavanja kod toga - jer se s jedne strane zločinci veličaju, a žrtve zanemaruju, što ovdje nije bilo tako jer su Nijemci, fašisti bili poraženi, znači nisu imali snage da obilježavaju dalje svoje“, kaže Ervin Blažević.
Edin Ramulić nekoliko dana bio je zatočen u logoru Trnopolje u Prijedoru. Ostatak njegove porodice ubijen je u drugom logoru. Danas je aktivista udruženja Izvor iz Prijedora. Kaže da je koncept logora i proganjanja svuda u Evropi isti već vijekovima. Mjesta stradanja važno je obilježiti u BiH, naročito u lokalnim zajednicama, kaže Ramulić.
„Poput Prijedora, gdje su postojali takvi logori smrti, od presudne je važnosti da se uspostave ti memorijali jednostavno da ljudi prihvate da se
"Presude Tribunala i Suda BiH nisu pomogle. Još uvijek imamo jedno totalno negiranje lokalne zajednice da su ti zločini počinjeni“, ocjenjuje Edin Ramulić.
Bivša direktorica Memorijala koncentracionog logora Dachau Barbara Distel smatra da su spomenici bitna karika suočavanja sa historijom, naročito za mlade ljude.
„Ovo je jako važno naročito za mlade ljude, da se susretnu da pričaju i razmijene iskustva jedni sa drugima. Ako uzmemo primjer Bosne, mladi ljudi malo znaju i malo su informisani o tome šta se stvarno desilo. Dragocjeno je iskustvo kada čovjek ima priliku da razgovara sa ljudima koji su sve to doživjeli“, kaže Barbara Distel.
Memorijalni centar u Dachau-u posjetio je i Muhamed Duraković iz Udruženja Renesansa iz Srebrenice.
„Mislim da mi u BiH zaista moramo do kraja, kada su u pitanju sjećanja na sve žrtve proteklog rata, postaviti stvari na pravo mjesto i raditi u narednom periodu na tome da se obilježe mjesta stradanja ljudi, pogotovo civilnog stanovništva u proteklom ratu“, smatra Duraković.
Spomenici i sjećanja važan su dio suočavanja sa prošlošću. U Bosni i Hercegovini najveći broj mjesta na kojima su počinjeni teški zločini nema nikakva obilježja koja bi bila znak sjećanja, ali i satisfakcija porodicama žrtava. Kao osnovni problem u udruženjima žrtava navode nedostatak političke volje, što ovaj proces dodatno usporava..
