(Prilog iz TV Liberty magazina "Topljenje Samaranovog leda")
Selma Boračić
Iako mu je tek 12 godina, Tarik Omeragić je jedan od najperspektivnijih mladih brzoklizača u BiH. Prvo zlato osvojio je prije tri godine, a nakon toga, uspjesi na međunarodnim takmičenjima nizali su se jedan za drugim.
Mada zvuči nevjerovatno, Tarik je rezultate postizao trenirajući samo dva mjeseca godišnje, jer toliko je postavljena ledena ploha u Sarajevu.
„Ja kližem balonu pored Zetre. Taj teren nije prilagođen klizanju jer je vrlo neravan i nije moguće da bude dobar led. Nekako led poslije ove rekreacije je jako oštećen i vrlo je teško klizati. Ja, naprimjer, kad kližem ovdje na 500 metara, imam puno lošije vrijeme nego kad kližem, na primjer, u Budimpešti gdje je puno bolji led“, kaže Tarik.
Svaki njegov uspjeh proslave i domaći političari. Fotografišu se, obećavaju, ali konkretne podrške od države nema.
Roditelji su mu jedina podrška, koji se uz pomoć kredita pokušavaju izdići iznad bh. svakodnevnice i omogućiti mu karijeru o kakvoj sanja. Majci Sabrini Bojo-Omeragić čini se da rade Sizifov posao.
„Radimo nešto u tom sportu što je skoro nemoguća misija u BiH. Tarik ima samo mjesec dana leda. Svake godine je taj led upitan. Apsolutno cijela njegova sudbina i karijera, do koje mi svi jako držimo, visi o tankoj niti. Zbog zemlje u kojoj živimo“, kaže Tarikova mama.
Klizanje je jedan od najskupljih sportova. Bh. klubovi nemaju novca, pa potrebnu opremu, trenere i putovanja isključivo plaćaju roditelji. Otac Senad kaže kako se troškovi mjere u hiljadama maraka.
„Oprema je jako skupa, trenažni proces jako skup, odlasci na takmičenja jako skupi. Same cipele su 350 eura, noževi su oko 300 eura, odijelo samo je 200 eura, kaciga 70. Ima tu i dodatne opreme koja ide uz to, i da čovjek ima ne znam koliko novca, imao bi na šta potrošiti“, navodi Senad.
U poslijeratnoj konfuziji znanja i zvanja, Sarajevo je izgubilo olimpijski duh. Oni koji za života nisu vidjeli ni klizaljke, niti ikada stali na led, na pozicijama su odlučivanja.
Klizačima mrvice
Smatraju da je istinskim zaljubljenicima u klizačke sportove dovoljno da sat dnevno, dva mjeseca godišnje, borave na ledu.
Član Nadzornog odbora Saveza klizačkih sportova BiH, Dževad Tirak tvrdi kako su klizači potpuno zapostavljeni.
Sarajevo ima dvoranu u kojoj bi led mogao biti postavljen tokom čitave godine. To je mala dvorana u Centru Skenderija. Hokejaški klubovi dobili su opremu za treniranje, ali i onu za leđenje. Međutim, ono što nedostaje jeste politička volja, kaže Tirak.
„Ta dvorana se spominje samo pred izbore, kad treba političari da se slikaju. Ta dvorana se može sa relativno malo para opremiti da u njoj ima deset, jedanaest mjeseci leda godišnje, koji bi bio idealan za trening sportaša“, navodi Tirak.
Savjetnik federalnog ministra za sport, Mustafa Dizdar, kaže da očekuje da će uskoro ljubitelji klizačkih sportova moći tokom čitave godine trenirati na ledu u dvorani u sklopu Centra Skenderija:
„Ja sam siguran, obzirom da su ovo veliki entuzijasti iz hokejaških i klizačkih klubova, da će oni ustrajati, a da će imati razumijevanje i u Gradu, i u Kantonu i u opštinama, i da ćemo svi zajednički omogućiti da imamo jednu, barem jednu dvoranu, jednu plohu koja će biti tokom cijele godine. Zasigurno, bez toga, ne možemo govoriti o bilo kakvom, ni sportskom takmičenju, a kamoli dostizanju vrhunskih rezultata“, ocjenjuje Dizdar.
Na kraju, čini se pak da je ideja počasnog predsjednika Međunarodnog olimpijskog komiteta, pokojnog Huana Antonija Samarana, zloupotrijebljena i zaboravljena. Da je tako potvrđuje i Dževad Tirak iz Saveza klizačkih sportova BiH.
„On je jasno i glasno rekao da dvoranu predaje sportašima. Sportaši su trenutno posljednja kategorija o kojoj Zetra brine“, kaže Tirak.
Na olimpijski duh i XIV Zimske olimpijske igre u Sarajevu ostalo je tek sjećanje. Petnaest godina nakon rata na sarajevskim olimpijskim planinama nema ozbiljnijih međunarodnih takmičenja, bob staza potpuno je uništena, a o nordijskim disciplinama više niko i ne govori.
