Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Pomirenje je neizbježno, a oprost potreban


Profesor Džemal Sokolović
Dr. Džemal Sokolović, nekadašnji profesor Univerziteta u Sarajevu koji posljednjih godina živi i radi u Norveškoj, kao mirovni aktivista, posvetio se projektu ”Istraživanje dobra i izgledi za pomirenje”, tokom kojeg je prikupljeno preko 500 svjedočanstava o dobrim djelima koje su ljudi svih naroda i vjera učinili jedni drugima tokom ratnih godina.

Dokumentarni film “I bi svjetlost”, dr. Sokolovića koji govori o tim ljudima do sada je prikazan u brojnim gradovima regiona i širom svijeta.

Uz Svetlanu Broz, koja je tragala za „dobrim ljudima u vremenu zla“, ovo je izuzetan doprinos činjenici da je – ipak - postojala humana i ljudska strana rata na Balkanu.

RSE: Spasiti život ili pomoći čovjeku druge nacije ili vjere, tokom ratnih godina u BiH, najčešće je značilo vlastito izlaganje smrtnoj opasnosti. Pa ipak, bilo je ljudi spremnih na tu žrtvu, kako bi se usprotivili zlu u vlastitom narodu. Njihovi humani i ljudski podvizi još uvijek su daleko od javnosti, prekriveni raznim sjenama. Dr. Džemal Sokolović tokom svog istraživanja se suočio sa ovim činjenicama, pa je knjiga koju je želio objaviti ostala samo želja.

Sokolović: Ja imam obimnu dokumentaciju, arhivu u kojoj su navedena imena, ne samo dobročinitelja, nego i primalaca dobrog djela. Međutim, iako sam u početku bio oduševljen idejom da napravim veliku knjigu, čak jednu seriju knjiga od nekoliko tomova s ovim slučajevima, ja sam se susreo s neprem
I dan-danas, petnaest -šesnaest godina poslije rata, skoro da je još uvijek rizično govoriti o Srbinu, Hrvatu ili Bošnjaku koji je pomagao svom komšiji ili nekom nepoznatom, druge nacionalnosti.
ostivim problemima. Naime, u mnogim slučajevima ljudi nisu bili radi da pričaju o tome, pogotovo nisu htjeli da to bude zabilježeno imenom i prezimenom. I pogotovo su mnogi insistirali da se o tome javno ne govori, u medijima, u knjizi... Zašto? Zato, kao što znate, neposredno poslije rata, a evo i dan-danas, petnaest -šesnaest godina poslije rata, skoro da je još uvijek rizično govoriti o Srbinu, Hrvatu ili Bošnjaku koji je pomagao svom komšiji ili nekom nepoznatom, iz druge grupe. Nažalost, to istraživanje je ostalo u arhivi. Ja sam imao veliki plan, da od tog istraživanja napravimo jedan institut ili centar za istraživanje dobra. Nažalost, za to nisam imao sredstava, a možda još više – nisam imao razumijevanja kod onih koji su ga morali imati.

RSE: Jednom ste kazali kako je zaborav na dobra djela odvraćanje od dobra. Kako ispraviti nepravdu prema anonimnim herojima?

Sokolović: Čitavo vrijeme mi se postavlja dilema ovog karaktera: a šta je s onima o kojima se ne zna? Šta je s onima o kojima se zna, ali se o njima ne govori? Eto, zbog toga bih stvarno više volio da se ovome posveti mnogo ozbiljnija, stručnija pažnja. Možda bi daleko bolje bilo da napravimo nešto što bi se zvalo, a o čemu ja maštam, Centar za istraživanje dobra. Tu bismo onda zabilježili sve one, bez obzira željeli ili ne željeli oni da se njihova imena nađu u javnosti.

Moramo izbjeći mržnju


RSE: Može se učiniti mnogo toga drugog, naprimjer u Parlamentu odati počast svim onima koji su spasili ljude druge nacije.

Sokolović: Da, to je sjajna ideja. Taj jedan simbolički akt bi, po mom sudu, mogao značiti više nego isticati ime i prezime onoga koji je dobro djelo uradio, recimo u Čajniču, Prijedoru. Upravo sam dobio jedan slučaj žene koja je u svojoj kući spasila, čuvala i sakrivala drugu ženu i njenu kćerku koje su bile silovane, a da je pritom to čak krila i od svog vlastitog muža. To su prekrasni primjeri, ali mi moramo odati priznanje i onima o kojima čak ništa i ne znamo, a takvih je bilo.

RSE: Afirmacija dobrih ljudi je veoma bitna za proces pomirenja.

Sa projekcije filma dr. Džemala Sokolovića u Norveškoj
Sokolović: Pomirenje je nešto neizbježno, ono je stimulativno, ono je zdravo, baš kao što je mržnja neka vrsta socijalne i individualne bolesti. Ja mislim da su za pomirenje vrlo važni ovakvi slučajevi. Vrlo je važna svijest da svi s one druge strane nisu činili zločine. Međutim, da bismo došli do pomirenja – mislim da moramo govoriti o pretpostavkama – da bi došlo do pomirenja u Bosni i Hercegovini između Srba, Hrvata, Bošnjaka i ostalih, potrebne su dvije stvari. Na jednoj strani to je kajanje, a na drugoj izvinjenje. Zašto kajanje? Zato što je kajanje ustvari uslov da čovjek osjeti sramotu za ono što je neko u njegovo ime činio. Zašto izvinjenje? Upravo zbog toga što će se tim priznati da je neko učinio zločin u moje ime. Zašto su ove dvije stvari važne? Ne zbog trenutne situacije, ne zbog toga što bismo htjeli zaboraviti onu prošlost i učiniti je nešto ružičastijom, nego zbog budućnosti. Mi moramo izbjeći mržnju. Prema tome, onaj ko je bio žrtva, on mora oprostiti da bi izbjegao rađanje mržnje kod njega samog, jer će mržnja sutra od njega napraviti zločinca koji će se svetiti. S druge strane – trebamo oprost – zbog toga što će on spriječiti novi zločin. Onaj ko oprašta, on ustvari pravi na drugoj strani čovjeka koji ga neće mrziti nego će ga voljeti.

RSE: Vraćajući se vašem istraživanju, neminovno je naglasiti da prikupljanje svjedočanstva zbog njihove vjerodostojnosti, nije jednostavan posao.

Sokolović: To je bio, po mom sudu, izuzetno strog naučni projekat. Jedna grupa mojih kolega ovdje, na Univerzitetu u Bergenu, dakle Norvežana, i ja, danima smo raspravljali kako doći do autentičnih svjedočanstava, da ona budu objektivna i da ne budu 'naklonjena' ovoj ili onoj grupi. Jedan od osnovnih principa je bio da to svjedočenje moramo dobiti od čovjeka koji je doživio dobro djelo, dakle, od onoga kome je neko iz druge etničke ili vjerske grupe pomogao. Ima, naravno, slučajeva gdje smo morali zabilježiti stvari iz medija, iz druge, treće ili četvrte ruke, ali smo se uglavnom oslanjali na neposredne izvore, ljude koji su doživjeli to što su doživjeli.

RSE: Na osnovu istraživanja nastao je dokumentarni film „I bi svjetlost“, koji, na žalost, nije vidio širi krug publike u Bosni i Hercegovini.

Sokolović: Film je u nekoliko navrata prikazan u Bosni i Hercegovini. Nažalost, ja nisam naišao na razumijevanje kod nekoliko medijskih kuća, prije svega mislim na televizije, da taj film prikažu. Razlog je što sam film napravio ja, a ja nisam režiser, niti sam čovjek koji ima iskustva u tome. Možda taj film ima tehničkih nedostataka. Međutim, poruka filma je izuzetno značajna i zahvaljujući toj poruci, taj film je prikazan na nekoliko festivala izvan Bosne i Hercegovine. Prikazan je i na puno konferencija na kojima sam ja učestvovao. U posljednje vrijeme, kada me pozovu na neku konferenciju, obično me pitaju mogu li ponijeti i film. Zašto sam izabrao taj naziv? „I bi svjetlost..“ su riječi iz Biblije, to su riječi koje simbolično govore da nakon tragedije, nakon oblačnog vremena, mora doći svjetlost, mora doći sunce. Neka mi ne zamjere oni koji misle da sam možda trebao iz Kur'ana uzeti neki ajet. Naime, film se i završava jednim ajetom iz Kur'ana: „Zar nagrada za dobro učinjeno djelo može biti nešto drugo nego dobro?“. Ja mislim da oni koji su počinili dobra djela, oni koji su pomagali jedni drugima, ustvari su posijali jedno sjeme koje mora jednog dana ponovo da rodi – ničim drugim nego - dobrim.
  • 16x9 Image

    Gordana Sandić-Hadžihasanović

    Saradnik Radija Slobodna Evropa od 1996. godine. Uređivala emisije posvećene izbjeglim i raseljenim osobama. Među osnivačima prve mreže bosanskohercegovačkih radio stanica i Jutarnjeg programa "Radio 27", što je jedan od zapaženijih projekata RSE. Trenutno uređuje emisiju "Na vratima Evrope", posvećenu evropskim integracijama i obavezama BiH na evropskom putu.

Vaše mišljenje

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG