(Prilog TV Liberty "Dud li je, ministar li je", april 2011)
Priča o Melisi i Rizaliji Hasanspahić iz sela Plesi kod Goražda pokazuje kako ljubav pobjeđuje predrasude i kako se upornošću i marljivošću na selu može lijepo živjeti. Mladi bračni par počeo je sa jednim, a danas proizvodi dvadesetak različitih proizvoda i ovih dana registruje vlastitu firmu.
U Plesima kod Goražda za većinu stanovnika život je težak, posebno zimi. Zato prve utiske Melise Hasanspahić, djevojke koja je zavoljela momka iz ovog brdovitog sela, nije teško zamisliti:
„Moja familija nije imala selo nikako. Međutim, sudbina je takva bila, upoznala sam Rizaliju i udala se. Dolazila sam, došla sam jednom ovdje, vidjela sam gdje živi i sve. Teško je bili ispočetka odvići se od gradskog života, doći na seoski život, gdje imaju i krave, gdje imaju i ovce i koke, ali sve se može kad se hoće. Ljubav je, što kažu, jača.“
Tokom ljeta imaju puno posla, ali zime su duge i teške, kaže Rizalija:
„Ljeti planiramo dosta, zimi ne planiramo ništa. Ljeti planiramo da proširujemo, a zimi planiramo da idemo odavdje pošto su uslovi nikakavi. Struje skoro da nemamo nikako. Još uvijek nam provode čelične žice što su u ratu granate istragle. I sad to stoji, još nikada nam nisu popravili. A svaka mašina koja se kupuje je sada na trofaznu struju, nema više mašina na monofaznu struju.“
Prije 11 godina nezaposleni bračni par počeo je proizvodnju jagoda, a konkurencija na tržištu primorala ih je da ono što proizvedu i prerade. Kako i ostalo voće sa porodičnog imanja ne bi propadalo, asortiman proizvoda se širio, a pojavljivanjem na prvom sajmu Hasanspahići su shvatili da tradicionalno pripremljene proizvode tržište upravo i traži.
Dud sa ministarskom platom
Rizaliji nije jasno zbog čega sela ostaju pusta i za primjer pokazuje stablo koje zarađuje jednu, skoro pa ministarsku platu:
Na prvi pogled nepristupačno selo, svojim stanovnicima mnogo može dati.
„Kreće prvo od jagode. Tu ima slatko od šumskih jagoda, slatko od pitomih jagoda. Onda poslije ide slatko od ribizle, pa ide slatko od trešanja, ima džemova od maline, slatko od duda, poslije pekmezi - jabuka, kruška, sokovi isto tako, pa ide slatko od guljenih šljiva. Negdje oko 20-ak proizvoda ima koje mi proizvodimo“, kaže Melisa.
„To su velike količine - i kada nekome pričamo, ne može da vjeruje da se to može uraditi sve na ovom imanju. Ali oni ljudi koji kupuju od nas, većinom dođu ovdje, pa se uvjere i više ne pitaju ni za kvalitet i ni za šta.“
5.000 litara soka, 3.000 staklenki ajvara, isto toliko različitih vrsta proizvoda voća, uz gljive iz okolnih šuma, izlazi iz male kućne radionice. Osim n
Osim na sajmovima, Hasanspahići su i gosti američke, te ambasada Španije, Švedske i Japana, a najdraži kupac im je američki ambasador Patrik Mun, koji, kažu, voli gljive
„Odredili su nam dva dana prodajna - i mi dođemo u američku ambasadu, to se objavi svim uposlenicima u ambasadi, odrede nam vrijeme, i mi tu provedemo jedno dva do tri sata i super nam bude. Upoznali smo i američkog ambasadora i njegovu suprugu koja priča dobro bosanski jezik. I bila je s nama i tako smo malo pričali o seoskom turizmu - i izrazila je želju da bi mogla da dođe ovdje, da nas posjeti, da vidi.“
Naporno jeste, posebno krajem ljeta i početkom jeseni, ali Hasanspahići su od onoga što rade napravili kuću, pripremili registraciju firme i planiraju upošljavanje:
„Dosta naroda npr. njihovi roditelji možda su odrasli na selu i znaju kakav je prije bio život na selu - da se sve radilo na motici, da se teglilo na leđima voće. Sad je drugačije. Sad imaju motokultivatori, imaju motokopačice, pa se olakšao koliko-toliko život na selu. Ali ne znam što je narod navalio toliko u te gradove. To je sve danas na kreditima. Mi ovo sve što smo postigli, postigli smo svojim radom - nikad kredita nismo digli, a imali smo dosta ponuda. Ja ne vjerujem da mogu otići odavdje - da mogu otići i da mogu ostaviti ovakvu ljepotu.“
Kada bi država obezbijedila bolje puteve, struju i mehanizaciju, vrijedni stanovnici Pleha, ali i brojnih sličnih sela u Bosni znali bi kako živjeti od vlastitog rada i kako državi uštedjeti milijarde maraka koje izdvaja za uvoz hrane sumnjivog kvaliteta.
