Dostupni linkovi

Sovjetska golgota za belorusku 'decu Francuske'


Janina Grincević Staško i Mikhail Stasja na dan venčanja
Janina Grincević Staško i Mikhail Stasja na dan venčanja

Piše: Tony Wesolowsky (Priredila: Gordana Ćosić)

Janina Grincević Staško je te 1946. godine kao 16-godišnja devojčica živela u francuskom selu u blizini grada Lila na severu Francuske, kada je primila vesti koje će zauvek promeniti njen život.

Njeni roditelji, koji su se u Francusku doselili krajem 1920-ih godina, u potrazi za boljim životom u jeku Velike depresije, odlučili su da spakuju svoje stvari i napuste zemlju.

Odveli su Janinu, tada tinejdžerku, nazad u domovinu, u sovjetsko selo koje je danas na teritoriji Belorusije. Tako je postala deo generacije poznate kao "deca Francuske".

Ima ih na hiljade i svi su deca roditelja sa bivših teritorija Rusije, Poljske, pa čak i sa prostora Austrougarske monarhije, koji su pobegli između 1920. i 1930. u potrazi za boljim životom u Francuskoj.

Svi oni koji su izabrali da se vrate u Sovjetski Savez bili su obmanuti sovjetskom propagandom koja im je obećavala da ih čeka "radnički raj", kaže Česlav Stasja, sredovečni sin Janine, kojoj je sada 86 godina.

"Devedeset devet odsto njih, da je znalo šta se zaista dešava, nikada se ne bi vratilo nazad za SSSR", objasnio je Česlav.

Mnogi od raseljenih Sovjeta bili su odani Komunističkoj partiji dok su živeli u Francuskoj.
Mnogi od raseljenih Sovjeta bili su odani Komunističkoj partiji dok su živeli u Francuskoj.

Egzodus iz monarhije

Prema podacima ruskog istoričara Viktora Zemskova, do juna 1948. godine, 6.991 osoba vratila se iz Francuske u Sovjetski Savez.

Svi su oni tokom godina emigrirali iz carske Rusije, Austrougarske i Poljske. Među njima je bilo 1.420 etničkih Rusa i 5.471 etničkih Ukrajinaca ili Belorusa.

Tokom 1920-ih, mnoge familije iz međuratne Poljske, među njima i Janinina, otišle su na Zapad u potrazi za poslovima. Posao je bio uglavnom težak, ali često plaćen relativno dobro, dajući prostora da se vodi briga o porodicama, pa čak i uštedi.

Janinini roditelji, Ivan i Stanislava Grincević, ostavili su svoju regiju Pastavi u Poljskoj, koja je sada u istočnoj Belorusiji, i otišli u Francusku 1929. godine.

Porodica se pre preseljenja bavila poljoprivredom, ali im polja nisu davala dovoljno prinosa, pa su odlučili da odu u inostranstvo, sa ciljem da zarade dodatni novac, kako bi se vratili u SSSR i kupili još zemlje.

U Francuskoj su, zbog svetske ekonomije, koja je bila u ozbiljnom padu, rudari širom zemlje počeli da štrajkuju tražeći bolje plate. Kako su okna presušila, Ivan je našao posao rudara u severnoj Francuskoj.

"Isprva su moji roditelji želeli da odu u Sjedinjene Države", priseća se Janina na savršenom beloruskom jeziku, dodajući da njeni roditelji i jesu pokušali da ostvare tu ideju.

"Amerikanci su pustili moju mamu, ali nisu mog tatu, jer je bio slabovid. Tako su se odlučili da ipak odu u Francusku", kaže ona.

U Francuskoj, Ivan je zarađivao toliko da majka Stanislava uopšte nije morala da radi.

Janina kaže da je bila dobar student i da je redovno išla u crkvu. Dok je sa jedne strane išla u nedeljnu školu sa ostalom decom sa poljskog govornog područja, sa druge strane je bila okružena francuskom kulturom i običajima.

"Tamo nismo jeli crni hleb, samo beli. Jedino gde sam naučila da jedem crni hleb je ovde u Belorusiji", kaže ona.

Kod kuće je socijalistička utopija?

Prema rečima njegovog unuka Česlava, Ivan Grincević je, dok je živeo u Francuskoj, podržavao lokalnu Komunističku partiju i čitao sovjetsku štampu, uključujući novine “Pravda” i “Izvestia”.

Doterani naslovi u novinama ubedili su Ivana da je u Sovjetskom Savezu izgrađena socijalistička utopija, što je njihov povratak činilo neizbežnim, objašnjava Česlav.

"Imala sam 16 i po godina kada smo odlučili da napustimo Francusku. Nisam imala nikakav uticaj na tu odluku. Kada je moj otac jednom prilikom rekao da planira da ode u Ameriku, pretpostavljeni na poslu u rudniku pitali su ga da li mu se Francuska više ne dopada. Da li želiš povišicu? Samo kaži i daćemo ti više novca. Zašto si uopšte došao ovde", priča Janina i dodaje: "Kada je rekao pretpostavljenima u rudniku da želi da ode, upozorili su ga da dobro razmisli o tome, jer neće biti mogućnosti da se vrati tu gde je".

Kada su se pripremali da napuste Francusku iz luke u Marseju, porodica Grincević primetila je sovjetski brod natovaren žitom. "Moj otac je pomislio: 'kako moćan brod, preživeo je strašan rat a i dalje je sposoban da izvozi žitarice' ", nastavlja Česlav.

Grincević i drugi raseljenici iz Sovjetskog Saveza u vinogradu u Francuskoj
Grincević i drugi raseljenici iz Sovjetskog Saveza u vinogradu u Francuskoj

Pokvarena sovjetska realnost

Ali kada su stigli u Odesu, dočekala ih je sasvim drugačija slika. Gladni ljudi su im prilazili sa ispruženim rukama, moleći za milostinju ili hleb.

Oko 2.800 povratnika našlo se na istom putovanju parobrodom za Rusiju vraćajući se u svoju "istorijsku domovinu", kako su to nazvale sovjetske vlasti. Bilo je nekoliko takvih brodova, sa mnogo povratnika poreklom iz Ukrajine ili Belorusije.

"Mi smo putovali kao članovi radničke klase, ali bilo je sa nama i onih koji su otišli u inostranstvo nakon revolucije. I čemu su se oni vratili? Oni su momentalno bili pritvoreni, a cela njihova imovina konfiskovana", seća se Janina.

I bogatiji putnici su takođe bili na parobrodu za Rusiju, a neki su čak i svoje automobile ukrcali sa sobom na brod. Ali osim nešto novca, porodica Grincević imala je samo jednu imovinu: Singer mašinu za šivenje. Možda ih je upravo ta skromna imovina i spasila.

Putnike u luci u Odesi dočekali su agenti NKVD-a (Narodni komesarijat unutrašnjih poslova), tajne policije sovjetskog diktatora Josifa Staljina. Mnogi od imućnijih putnika odmah su izdvojeni, spakovani u teretne vagone i odvedeni u Sibir.

Agenti NKVD-a su pregledali dokumenta Grincevića i rekli mu da pošto ni on niti iko iz njegove porodice nema nikakvog duga prema sovjetskim vlastima, da će biti pušteni dalje.

Porodica je prvo živela kod Ivanove sestre u gradu Supranenti u Astravjetskoj regiji. Odatle su se odselili kada su sagradili kuću gde su živeli kao farmeri, sve dok nisu bili prinuđeni da se pridruže lokajlnoj kolektivnoj farmi.

"Niko nije želeo da se pridruži kolektivnoj farmi, ali svi su bili prinuđeni na to. Imali smo žita, imali smo hleba, ali je život bio težak. Ali tako je bilo svima posle rata", priča Janina i seća se da je njen otac zapao u ozbiljne probleme nakon što je izneo svoj stav na jednom od sastanaka kolektivne farme, na kojem su bili i visoki članovi partije i agenti NKVD-a. Ukorio ih je što su gubili vreme pričajući gluposti, umesto da rade.

Zbog "podrivanja kolektivizacije i sistema kolektivnih farmi", Ivan je osuđen na jednu godinu zatvora, od čega je odležao deset meseci. Nakon toga, držao je jezik za zubima, shvativši da Sovjetski Savez nije Francuska.

Janinine muke u SSSR-u

Činjenica da je govorila poljski i francuski jezik, a vrlo malo ili nimalo ruski ili beloruski, značilo je da Janina ne može da nastavi studije. Na sve to bila je usamljena, sa prijateljima koji su ostali u Francuskoj. Lokalna deca su u međuvremenu uglavnom zadirkivala kako nju, tako i njenog brata.

"Oni su bili Rusi pošto su stigli iz bivše ruske monarhije, a nas su nazivali Francuzima", objašnjava Česlav.

Janina se udala za Mikaila Stasju, koji je radio kao električar za lokalnu kolhoz kolektivnu farmu, i sa njim dobila dvoje dece, Česlava i Anu.

U svom skromnom domu u Belorusiji, Janina je pažljivo sakupljala fotografije svog detinjstva u Francuskoj, kao i knjige i časopise iz tog doba. Svi njeni napori da održi kontakt sa starim prijateljima, makar i samo preko pisama, nikada nisu urodili plodom. Njene veze sa Francuskom bile su prekinute.

Francuska ambasada u Belorusiji nedavno je pronašla Janinu, kao i ostalu "decu Francuske" koja žive u Belorusiji, i ponudila im da ih odvede u posetu njihovoj staroj domovini. Ali kako je u godinama i krhkog zdravlja, Janina je rekla da je u nemogućnosti da ode, iako bi želela.

Janina Grincević Staško (u sredini) sa sinom Česlavom (levo) i ostalim članovima porodice u Belorusiji
Janina Grincević Staško (u sredini) sa sinom Česlavom (levo) i ostalim članovima porodice u Belorusiji

Česlav ističe da je isuviše kasno sada govoriti o povratku u domovinu koju njegova majka nije videla sedam decenija. A i njena deca preko svoje majke ne osećaju nikakvu povezanost sa Francuskom.

"Ja volim Belorusiju. Za mene, to je moja domovina. Ne bih to menjao zbog ekonomskih, niti nekih drugih razloga. Nadamo se da će se u Belorusiji jednom živeti tako dobro kao u Francuskoj. Možda ću to doživeti da vidim, a možda i neću", zaključio je Česlav.

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG