Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Šljivar: Radi istine sam nepoželjna na Akademiji u Banjaluci


Tanja Šljivar

Tanja Šljivar, višestruko nagrađivana dramska spisateljica, čija su djela prevođena na deset jezika, jedna od najistaknutijih dramskih pisaca u regiji mlađe generacije, nije primljena za nastavnika na Akademiji umjetnosti u rodnoj Banjaluci.

To što ima i dvije master diplome - iz dramaturgije na Fakultetu dramskih umjetnosti (FDU) u Beogradu i iz primijenjenih pozorišnih studija u Gisenu u Njemačkoj, što se njeni tekstovi izvode na predstavama u Njemačkoj, čitaju u Barseloni, što je osvajala prestižne pozorišne nagrade, nije bilo dovoljno da zadovolji i komisiju koja je odlučivala o njenom prijemu za nastavnika na smjeru Dramaturgija na banjalučkoj Akademiji umjetnosti.

Ova slobodna, internacionalna umjetnica koja danas živi na relaciji Beograd - Njemačka, u razgovoru za Radio Slobodna Evropa ispričala je kako je na svojoj koži osjetila diskriminaciju, posmatrajući kako se sve čini da ne prođe na konkursu za nastavnika. U toku 2017. kandidovala se na oba raspisana konkursa, ali nije prošla iako je bila jedini kandidat. Ona ističe kako je razlog za diskriminaciju u njenim tekstovima koji su se doticali ratnih dešavanja, izjavama i uopšte javnom djelovanju, koji su prilično u suprotnosti sa stavovima onih koji su odlučivali o njenom prijemu.

RSE: Šta se zapravo dogodilo pa niste primljeni za nastavnika za smjer dramaturgija na Akademiji umjetnosti u Banjaluci, iako ste, praktično, bili jedina kandidatkinja za tu poziciju?

Šljivar: Formalno su mi zamjerene na dva konkursa različite stvari. Na prvom konkursu je razlog bio to što je ocjena mog pristupnog predavanja bila negativna. I iako su bila dva člana komisije koji su napisali izdvojeno mišljenje, odnosno, pozitivno se izjasnili o mom pristupnom predavanju, troje članova, to su Luka Kecman, Nataša Glišić i Mario Ćulum, su ipak bili većina i prosto to je tada odlučilo da ne budem primljena u zvanje iako sam bila jedina kandidatkinja.

Moje umjetničko i neko javno djelovanje nije u skladu sa onim što zapravo profesori tamo pokušavaju da nauče svoje studente.

Pristupno predavanje je, prosto, protokolarna i formalna stvar koja služi tome da se utvrde nastavne metode, a nikako znanje i onda je taj negativan izvještaj imao odlučujuću ulogu u tom prvom konkursu. I Senat je prosto proglasio konkurs nevažećim, s obzirom na ta dva izdvojena mišljenja i s obzirom da ni malo vijeće Akademije, a ni Veliko vijeće Akademije nisu, zapravo, odobrili taj negativan izvještaj. Samim tim su mi ostali profesori, osim ovo troje spomenutih, pružili neku vrstu podrške.

Drugi put je ta taktika bila malo drugačija. Konkurs je automatski raspisan ponovo. Ja sam se opet kao jedina kandidatkinja prijavila i sad sam ovaj put održala ex katedru koja je prošli put bila problem. Dovela sam neke svoje svjedoke i stvarno nije mogla nikakva zamjerka da se napravi u tom metodološkom smislu i oni su napisali pozitivan izvještaj. Ali to je bilo toliko odugovlačenje, namjerno odugovlačenje, bez obzira na moje prigovore Akademiji i Univerzitetu i dekanici. I onda na kraju, Senat je odlučio da se konkurs ponovo proglasi nevažećim zato što su svi rokovi istekli. Ali ja sam potpuno uvjerena i sigurna i imam dobre razloge da mislim da su sve to zapravo samo izgovori i da su razlozi mnogo drugačiji i prizemniji.

Apsolutno nisu spremni da podrže mlađe kadrove koji su teorijski možda i obrazovaniji, kompetentniji nego oni i prosto ne žele da ugroze na taj način svoja mjesta. Drugi razlog je takođe moje umjetničko i neko javno djelovanje koje sigurno nije u skladu sa onim što zapravo profesori tamo pokušavaju da nauče svoje studente.

Provincija je mentalni sklop

RSE: Šta mislite da im smeta u Vašem radu?

Šljivar: Moje prve drame su se bavile, prije svega, ratom u Bosni devedesetih i bavile su se na način koji nikako nije štedio srpsku stranu. I mislim da, meni je to stvarno bizarno da izgovaram te stvari, ali to je, prosto očigledno, stvar koja ne može da se izgovara javno i da prođe odmah na kraju nekažnjeno. Znači, nije to bilo samo kroz moje drame, već i kroz moje intervjue, generalno nekakvo moje javno djelovanje. Prosto znam da postoji lični animozitet profesora Luke Kecmana prema meni još od početaka kada sam se ja pojavila na sceni. On apsolutno nije bio naklonjen ni na koji način meni. Ali naravno, pošto to opet ne može da bude nikako argument, bar formalno ne može da bude argument, onda su iskorišteni ovi drugi načini da bi došlo do diskriminacije.

Šljivar: Pisala sam konkretno i neke stvari vezane za Banjaluku
Šljivar: Pisala sam konkretno i neke stvari vezane za Banjaluku

RSE: Na šta pisanjem ukazujete, kada je u pitanju situacija kod nas?

Šljivar: Moje se pisanje dosta promijenilo u odnosu na to što sam pisala kada sam tek počinjala. Prosto, ono što mene stalno opsjeda, jeste provincija. Na nekom nivou, provincija nije uopšte geografski prostor, niti je ona određena brojem stanovnika u nekom gradu. Ona je stvarno mentalni sklop i mentalni prostor. I ono čime sam se ja bavila u prvim dramama jeste, na neki način, taj provincijalni nacionalizam i taj način na koji prosto neke najgore strane ljudske ličnosti dolaze do izražaja u takvim okolnostima kao što je rat. To je jedna stvar o kojoj sam pisala na početku, a sad sam se nekako malo više počela baviti 'ženskim pitanjem' koje je opet različito tretirano u različitim sredinama.

I pisala sam opet konkretno neke stvari vezane za Banjaluku, kao na primjer, iskustva porođaja mnogih žena na porodilištu na Paprikovcu, koje su prošle kroz razne probleme i neke su od njih takođe imale hrabrost da javno progovore o tome. Pa sam se opet bavila takvim stvarima, to jest, kako je žensko tijelo tretirano u nekoj takvoj sredini, u kojoj sam ja odrasla i formirana, od koje nažalost, eto, do sada nisam dobila nikakvu potvrdu za sve ono što sam do sada u radu postigla.

Farsa i ćutanje

RSE: Gledajući Vaš primjer, može li mlad čovjek slobodno da govori i piše ovdje kod nas, bez posljedica, i kakvu poruku to što se Vama dogodilo šalje mladim uspješnim ljudima u budućnosti?

Šljivar: Pa ja opet ne bih rekla da čovjek ne može. Vidite, ja prosto sam zadržala svoju slobodu i svoj suverenitet samim ovim intervjuom. To što sam govorila javno o tome može donijeti više toj sredini, ja se bar nadam, nego to što bih ja bila primljena tamo i predavala taj predmet. To je možda sad i previše optimistično, ali u neku ruku i nije. Jer, sigurno ne bih mogla da podnesem sebe da ne govorim ovako kako govorim i dalje. I ja se nadam da to bar može da pruži primjer drugim uspješnim mladima, ali i ne samo mladima, prosto svima koji imaju neku vrstu problema o kojem se zapravo ćuti. Prešućivanje je najgora stvar koju čovjek može da uradi. To je najtoksičnija stvar i za nečiji organizam i za nečiju psihu, prosto i za cijelo društvo. I mislim da, u tom smislu, ja jesam sankcionisana zbog svog djelovanja, ali sam sankcionisana na toj instituciji.

Drugi ljudi nekako čuvaju svoje pozicije, pa ne govore o tome šta se zapravo događa.

Opet moja karijera, kako bih rekla, stvarno ne zavisi od toga i ja sam u tom smislu srećna. Ja prosto radim i u inostranstvu, živjela sam i u Njemačkoj, i stvarno mislim da i svi drugi, koji bi bili tako sankcionisani, samo trebaju konstantno da o tome govore. Ja sam sad jedna od rijetkih koja je javno istupila, ispričala o mom slučaju, a zapravo mnogi drugi slučajevi na banjalučkom Univerzitetu i na svim drugim, u principu, univerzitetima na post-jugoslovenskim prostorima, što se tiče zapošljavanja kadrova, univerzitet je konstantno potresen nekim skandalima koji onda budu zataškani. Budu zataškani iz razloga, evo u mom slučaju stvarno nisam imala šta da izgubim, ja to mjesto nisam dobila, pa nisam dobila. I kao po onom iz Marksovih 'Teza o Fojerbahu' - "Nemate šta izgubiti osim sopstvenih lanaca", ali bukvalno ja sam sad bila tu u poziciji da stvarno mogu o tome da govorim, jer stvarno mi je, na kraju, svejedno. Drugi ljudi nekako čuvaju svoje pozicije, pa ne govore o tome šta se zapravo događa.

Ali toliko problema postoji na Akademiji, Univerzitetu i ne samo banjalučkom Univerzitetu. Ja se nadam da će ovo što ja govorim, bar podstaknuti druge ljude da govore o svojim sličnim iskustvima. Šta je na mom primjeru bilo? Bila je ta očita farsa da profesori i profesorke koji su zaposleni na redovnoj plati samo žele da čuvaju svoje privilegije i ekonomske i ostale koje donosi predavanje na univerzitetu. Na kraju zajedno, neko udruživanje i solidarnost može dovesti do te promjene da, zapravo, se mi svi koji smo zaslužili, nađemo na tim pozicijama i u institucijama na kojima jesmo zaslužili da budemo u njima.

RSE: Da li ćete nastaviti da se borite za svoj status ovdje, da se razbijaju ovakve situacije kakve postoje na Banjalučkom univerzitetu ili će Vas sve ovo što Vam se dogodilo natjerati da zaboravite Banjaluku u nekom profesionalnom smislu?

Šljivar: U svakom slučaju, ja ću nastaviti da se borim i za to samo zvanje i za radno mjesto ipak, jer i dalje postoje neke opcije. To je, prije svega, upravni spor i žalba ombudsmanu za ljudska prava BiH. Prosto postoje stvari, postoji prosvjetna komisija, koja je svima nama na raspolaganju. Ja se nadam i radi se prosto o tome, da takve slučajeve ne treba stvarno pustiti. Treba ići do kraja jer je i druga strana, očigledno, spremna da ide do kraja svojim sredstvima koja su njima mnogo olakšana samim njihovim pozicijama.

Ali ja svakako neću odustati iako to sad ne znači da sam ja svoju karijeru preorijentisala isključivo za tu poziciju, za Banjaluku, jer, mislim, kao ja živim u Beogradu a radim tu, a uglavnom radim puno i u Njemačkoj, tako da stvarno to je samo jedna stvar koju vidim kao neku pravdu, a ne nužnost za moje daljnje pisanje prije svega.

  • 16x9 Image

    Milorad Milojević

    Diplomirao je 2003. kao prvi diplomirani novinar sa Univerziteta u Banjaluci. Novinarstvom se počeo baviti 1999. na banjalučkoj Alternativnoj televiziji. Godine 2002. postaje dopisnik RSE iz Banjaluke. Obrađuje političke i društvene teme.

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG