Vjernici islamske vjeroispovijesti danas dočekuju Ramazanski bajram, praznik kojim se slavi završetak mjesec dugog posta tokom ramazana.
Obilježavanje Bajrama počinje klanjanjem bajram-namaza, koji se klanja nakon završetka molitve u zoru, sabah-namaza.
Ovaj ramazan pamtit će se i po periodu primirja koje je proglasio afganistanski predsjednik Ašraf Gani. Primirje je trajalo od 11. do 20. juna, prenio je Radio Slobodna Evropa.
Svjetski mediji ovaj bajram koriste kao priliku da kroz lične priče približe običaj posta tokom ramazana, kao i da ukažu na položaj muslimana u svijetu.
Zašto želim da moji muslimanski tinejdžeri poste ramazan?
Britanski Gardijan (The Guardian) donosi priču Emili Ričardson (Emily Richardson) majke dvojice tinejdžera iz Australije koja govori o razlozima za post tokom ramazana.
Ričardson kaže da dok je odrastala na farmi u ruralnoj Australiji nije imala pojma o islamu ili bilo čemu vezanom s njim, uključujući i ramazan, dok nije otišla u Egipat 1999. godine i upoznala muža, Ahmeda.
"U muslimanski većinskoj zemlji kao što je Egipat lako je ući u duh islamskog najsvetijeg mjeseca, gdje svi oko vas poste,“ kaže Ričardson i dodaje da je mnogo teže dobiti isti osjećaj u malom primorskom gradu u regionalnoj Australiji, gdje ste 140 kilometara od najbliže džamije.
Ona misli da je za njenu djecu dobro da se suzdržavaju od hrane i pića tokom posta kako bi mogli imati empatiju prema onima koji su manje sretni, makar samo nekoliko sati, a post je dobar i za njihovo fizičko i duhovno zdravlje.
"Svaki roditelj tinejdžera zna da je teško uvjeriti ih da rade ono što ne žele. Izložili smo razloge zašto je dobro za njih da poste i onda ih ostavili da odluče šta žele,“ objašnjava Ričardson.
Ričardson kaže da ona i njen suprug žele da imaju dječake koji će uskoro biti muškarci, koji mogu da kontrolišu sebe, koji su u stanju da sačekaju stvari u životu i koji imaju samodisciplinu prilikom suočavanja s bilo kojom vrstom iskušenja.
"Oni osjećaju moć nad sobom i svojim odlukama. To im je pomoglo da razviju snažan način razmišljanja,“ piše Ričardson za Gardijan i zaključuje da su njeni sinovi shvatili da se nešto što se čini nemogućim može postići ako se toga pridržavamo.
Poziv vjernicima na molitvu, ramazanska tradicija je ugrožena
Njujork Tajms (The New York Times) donosi priču o Mohamadu Šafiku koji je skoro 60 godina prkosio vrelini Nju Delhija, bolnom koljenu i zlim duhovima kako bi probudio svoje komšije na jutarnje molitve i posljednji obrok prije izlaska sunca tokom svetog mjeseca ramazana. Ali ništa ga nije pripremilo na razvoj električne mreže i brojnih mobilnih telefona.
Šezdesetosmogodišnji Šafik je poznat kao gradski telal. Posao je postepeno zastarijevao dolaskom struje u grad prije nekoliko decenija i nedavnim poboljšanjima mreže, napajanju pametnih telefona tokom čitave noći i alarmima koji bude ljude na molitvu.
U njegovom kvartu u starom Delhiju - prvobitnom gradskom centru glavnoga grada - Šafik je nekada bio jedan od desetine drugih gradskih telala, služeći hiljadama domaćinstava. Danas je on jedan od nekolicine.
"Sveti mjesec ramazana obilježava početak objave Kur'ana i jedan je od pet temelja islama, obaveza koju moraju ispunjavati vjernici,“ navodi Tajms.
U većem dijelu Bliskog istoka, Šafikov posao se naziva “sehur bubnjar“ ili „mušarati“ i on komšiluk ne budi neprestanim zvonjenjem na vratima kao što je slučaj u Nju Delhiju, nego velikim bubnjem. Mušarati pozivaju da se vjernici probude, pojedu svoj sehur – obrok pred svitanje - i obave molitve (klanjaju).
Ali ta tradicija također umire, zamijenjena je pouzdanim alarmnim satovima ili razvojem velikih gradova, što onemogućava buđenje "od vrata do vrata“ jer su pojedinačne kuće prerasle u stambene zgrade.
Siromašni i zapostavljeni tokom ramazana
Dirborn (Dearborn), u Mičiganu, je sjedište najveće muslimanske zajednice u Sjedinjenim Državama, i nikad nije živahniji nego tokom ramazana, piše Kaled Bejdoun za Njujork Tajms.
No, nedaleko od Dirborna, u Detroitu, na primjer, stvari su prilično drugačije, tokom ramazana i tokom cijele godine.
"Mnogi imigranti iz Iraka, Jemena, Sirije i zapadnoafričkih zemalja u američkom gradu Detroitu žive na marginama siromaštva. Na mnogo načina, ovi su ljudi nevidljivi – ignoriraju ih i mediji, ali i komšije muslimani koji žive znatno bolje i koji mnogo daju u dobrotvorne svrhe, posebno tokom ramazana, a pritom često ne vide ono što se dešava u njihovom dvorištu,“ navodi autor teksta.
Prema izvještaju Instituta za socijalnu politiku i razumijevanje iz 2017. godine, 35 posto muslimanskih domaćinstava ima godišnji prihod manji od 30.000 dolara, što je malo iznad linije siromaštva u državi. Ovo čini siromaštvo daleko češćim među muslimanskim Amerikancima nego među katoličkim, protestantskim ili jevrejskim američkim domaćinstvima, piše njujorški list.
Zekat, jedan od temelja islama, propisuje da muslimani daju 2,5 posto svog imetka onima kojima je to potrebno. Potaknuti time, muslimani Amerikanci doniraju dosljedno i velikodušno, posebno za ramazan, a uobičajeno je da muslimanske neprofitne organizacije i džamije doniraju stotine hiljada dolara za ublažavanje humanitarnih kriza u zemljama poput Sirije, Jemena ili Somalije.
Nažalost, dobročinstvo prema ljudima poput pomenutih muslimana u zapadnoj strani Detroita mnogo je manje.