Autor Grant Podelco, prevela Biljana Jovićević
Deset je godina od kada su Američke trupe ušle u Avganistan da razbiju teorističku mrežu Al Kaida odgovornu za napad na SAD 11.09.2001, i sruše talibanski režim kao njihove zaštitnike.
RFE novinar Grant Podelco posjetio je glavni grad Avganistana Kabul i proveo jutro sa nastavnikom Mohamadom Kabir Anvarijem i njegovom ženom, Rabijom te njihovih šest kćeri. Anavari je govorio o pozitivnom promjenama koje je osjetila njegova porodica od pada talibana.
Na desetu godišnjicu američke inavazije RFE je pratio Anvarija po Kabulu da bi sazanali kako su on i njegova porodica prošli protekle godine, u kojima su svjedočili rastu nestabilnosti i obnovi talibanskog otpora.
Život na rubu opstanka
Samoubilački napadi. Ubistva, novi napadi talibana. " Pojačano političko nasilje i uznemirujući nivo nesigurnosti", navodi se UN-ovo izvještaju.
Vijesti iz Avganistana ovih dana, 10 godina nakon početka invazije predvođene SAD-om, nude veoma malo razloga za optimizam.Ali ako pogledate malo više izbliza, u pozadini glavnih vijesti ima i priča koje daju nadu.
Svrgavanje Talibana 2002., ponudilo im je nadu u bolju budućnost.
“Veoma smo optimistični danas. Period pod talibanima je zaista bio teror. Mnogo smo patili u prošlosti, ali sada smo optimističniji kada je riječ o budućnosti. Sada možemo raditi slobodnije, i nadam se da će se stvari odvijati nabolje u budućnosti“, kaže Anvari.
Njegova supruga Rabija takođe vjeruje u budućnost, nakon što je preživjela period polne diksriminacije pod talibanima.
„Imam šest kćeri, i u vrijeme vlasti Talibane one nijesu mogle izaći van kuće. Njihova prava su u potpunosti bila uskraćena i imali smo puno problema. Meni se činilo da su mojih šest kćeri i ja najnerećnije osobe. Imali smo puno muka u prošlosti i patili smo puno, ali nakon promjene, pada talibana, činilo mi se da smo najsrećnija porodica. Mislila sam uglavnom na budućnost mojih kćeri. Sada su srećom, sva moja djeca zauzeta sa školom i časovima“, zadovoljno kaže Rabija.
Deset godina afganistanskog rata
„Sad sam veoma srećna.Bili smo u kući čitavih pet godina a vrata škole i mogućnost za obrazovanje bili su zabranjeni za nas. I nijesmo imali pravo da izađemo van. Ali sada smo srećni da možemo ići u školu nakon duge pauze“, kaže Husnia.
Početak od 'nule'
Devet godina kasnije nade Anvarija, Rabije i Husnije kao i ostatka njihove porodice uglavnom su realizovane.
Anvari, danas 56 -togodišnjak obučen u sportsku jaknu koloritnih boja i pantalone, bez mora briga kao ranije, sada je direktor svoje stare srednje škole. Njegova supruga 52-godišnja Rabija je obučena u elegantnu crnu haljinu zvanu “pirahan” sa odgovrajućim šalom koji pokriva njenu kosu i ramena.Ona predaje biologiju u školi. Nakon pada talibana, Anavari kaže da su “počeli od nule“.
“Srećom, danas moja djeca žive u mnogo boljim uslovima. Moja starija kćer je završila magistarske studije iz francuskog jezika. Druga je takođe završila studije, dvije završavaju studije filozofije i imam dvije još mlađe kćeri, u 7 i 9 razredu. Sve su izuzetni đaci“, naglašava Anvari.
Kaže da radi samo 12 sati dnevno kao direktor i da donosi kući oko 525 dolara mjesečne plate (25.000 u avganistanskoj valuti) i to upoređuje sa 60 dolara mjesečno koliko je zarađivao 2002. kao nastavnik u školi. Današnja plata mu je kako kaže dovoljna za pristojan život.
“Svaka osoba koja radi ima nade u svjetliju budućnost. Predajući ili radeći bilo koji drugi posao možete sebi omogućiti sve što želite .To je način na koji sam ja postao direktor. Radeći naporno i vjerujući u sebe”, kaže Anvari.
Ova porodica je 2002.jela, spavala i igrala se, sve u jednoj maloj sobi ratom oštećene kuće u dikstriktu Kart i Sei u zapadnom dijelu Kabula. Anvari kaže da je morao da proda kuću kada je ostao bez posla i novca. Sada dijeli kuću sa komšijom i plaća 150 dolara mjesečne rente. Sav ušteđeni novac troše za kupovinu namještaja i uređaja.
„Danas sam riješio jedan problem, a drugi ću riješiti sjutra“, objašanjava filozofiju koja mu je koristila tokom protekle decenije.
Deset godina od invazije predvođene SAD, 140.000 stranih trupa od toga 100.000 američkih, patrolira Anavrijevom zemljom, ali on ostaje uporno fokusiran na širu sliku, što za njega nije najduži rat u istoriji SAD već sudbina njegove porodice u 8 godina.
"Razlog zbog kojeg moja djeca sada žive kako žele je zbog onoga što smo moja žena i ja uradili ….Ali radeći mi smo uspjeli da promijenimo naše živote na bolje”, zaključuje Anvari.
