Piše: Paddy Ashdown
Suđenja Mladiću i Karadžiću pružaju šansu da se zaustavi klizanje regije u novo krvoproliće.
Bismarck je jednom rekao: "Balkanci nisu vrijedni ni jedne kosti Pomeranijskog granadira".
Prošlo stoljeće je pokazalo, od Prvog svjetskog rata, do masovnih grobnica Srebrenice i Kosova, da, nas, Evropljane, oni mogu koštati mnogo više.
Zapadni Balkan nije više teritorij izvan granica EU - ali jest svojevrsni otok nestabilnosti i potencijalni izvoznik kriminala. Privodeći to područje značilo bi okončati proširenje izvan sadašnjih granica Unije i zapravo završiti proces ujedinjenja Evrope.
Mnogo je dobrih razloga zašto je to u našem interesu, piše Ashdown u Timesu.
Prvo, to je jedini način da se osiguramo kako ne bi bili više ugroženi ovim izvorom nestabilnosti.
Drugo, ova regija je dom evropskih muslimana, koji su odani evropskim vrijednostima, koliko islamskom vjerovanju.
Kao što je Alija Izetbegović tokom ratnih godina znao reći - suprotnosti između tih vrijednosti nema.
Greška Zapada prema Bosni, razlog je što se u toj zemlji pojavljivali regrutni centri Al Qaide.
Smatram da je vrlo važan dijalog između Evrope i islamskog svijeta, a evropski muslimana na Balkanu važni su i kao svojevrsni most, ali i kanal razumijevanja između dviju strana.
Kako bi osigurali da oni budu dio EU, nikako posebna enklava unutar nje, nužno je preobraziti Evropu kao istinski multikulturni i multireligijski prostor.
Ostaviti ih izvan bilo bi štetno i za dijalog koji treba voditi sa islamskim svijetom - posebno nakon Arapskog proljeća, a koji obećaje daleko više nego smo se ikada nadali.
Prekinuti živeti u prošlosti
Posljednje, regija je bogata prirodnim i ljudskim potencijalima. To su ljudi moćne intelektualne i kulturne povijesti koji mogu i te kako obogatiti EU.
Naravno, ima i problem. On bi se možda mogao pojasniti s dva razgovora koje sam vodio u najstrašnijim danima rata u Bosni.
Prvi je bio u augustu 1993., kada sam sreo Ratka Mladića tokom jednog od niza žestokih artiljerskih napada na Sarajevo.
"Grad mogu zauzeti kada god to želim", govorio je. Pitao sam ga: "pa zašto to ne učinite?“
"Zato što sam treniram na ruskim principima. Imate li šansu ubiti neprijatelja, ili mu pucati u jaja, upucajte ga u jaja. Za sahranu jednog čovjeka trebaju druga dva i to traje dvadeset minuta. A ranjen čovjek treba deset drugih da na njega paze i to više tjedana. Sve dok Sarajevo gladuje, međunarodna zajednica će ga nastojati održati na životu, a mene nitko neće moći zaustaviti da radim što hoću", govorio je Mladić.
Drugi razgovor je bio nakon mog povratka iz Sarajeva kada sam tražio hitnu intervenciju Zapada kako bi se zaustavio pokolj.
General Ratko Mladić (u sredini) u Goraždu, 16. april 1994.
Jedan dužnosnik britanske vlade mi je odgovorio: "O, ne Paddy. Oni na Balkanu su se uvijek međusobni tukli. I tako će biti i ubuduće. Najbolje ih je pustiti da se pokolju."
Podsjetio sam ga da ako je ikada bilo regije gdje su se ljudi međusobno klali, i to tisućama godina, te živjeli u bijedi - to nije bio Balkan, već zapadna Evropa. Ako smo u EU našli utočište za bijeg od prošlosti, kako drugima to možemo uskratiti.
Radovan Karadžić i Mladić sada će slijediti 14 ratnih zločinaca koji su već osuđeni pred sudom u Hagu.
Ovi ljudi nisu jedini izvršioci zločina i ubojstava. Mnogo je drugih – i ne smijemo zaboraviti- bilo ih je na svim stranama. No, ova dvojica su arhitekti balkanskih užasa.
Suđenja pružaju jedinstvenu šansu regiji da prestane živjeti u prošlosti i okrene se budućnosti koja će garantirati mir i prosperitet – članstvo u EU i NATO savezu.
No i EU treba drugačije igrati. Bruxelles mora prestati vjerovati kako je priključivanje Balkana, isto što i uključivanje Mađarske ili Poljske, odnosno drugh novih demokracija Istočne Evrope.
Iskoristiti politički kapital od hapšenja Mladića
Ovo je regija koja je izašla iz rata i zahtjeva sasvim drugačiju politiku.
EU mora početi tretirati Zapadni Balkan kao regiju, ne kao državice koje imaju svoje sitne politike.
Na Balkanu je važno, ne samo ono što se događa, već uvijek postoji veza s onim što se događalo.
EU bi postigla mnogo više kada bi umjesto posebne politike prema svakoj državi, primjenila usklađenu regionalnu politiku i osigurala sredstva kojima bi to radila.
U takvoj politici važno je shvatiti da je Bosna, mnogo više od Kosova, ključ mira na Balkanu. Tako je bilo polovicom 90-tih, tako je i danas.
Bosna opasno klizi prema raspadu – a kao i ranije- to neće proći bez krvi.
EU mora pokazati da je spremna iskoristiti sva sredstva kako bi spriječila raspad Bosne, te mogla djelovati protiv onih koji su isuviše dugo nastojali oslabiti državu kako bi je raskomadali.
Smirivanje nije funkcioniralo 90-tih, neće ni danas.
Ono što su Karadžić i Mladić uradili kako bi razbili Bosnu odvela ih je pred sud u Hagu.
Bila bi neviđena ironija, da u trenutku kada stoje pred sucima zbog svojih zločina, nespremnost Bruxellesa da odlučno djeluje omogući drugima da završe ono što ovoj dvojici nije uspijelo.
Proveo sam četiri godine jureći Mladića po Bosni. Mislim na ucviljene majke i njihovu radost što će mu se konačno suditi.
Ono što ovaj trenutak nudi kao šansu, biti će propušteno ukoliko se ne iskoristi politički kapital koje on nudi, zaključuje Paddy Ashdown u tekstu koji objavljuje Times.
Suđenja Mladiću i Karadžiću pružaju šansu da se zaustavi klizanje regije u novo krvoproliće.
Bismarck je jednom rekao: "Balkanci nisu vrijedni ni jedne kosti Pomeranijskog granadira".
Prošlo stoljeće je pokazalo, od Prvog svjetskog rata, do masovnih grobnica Srebrenice i Kosova, da, nas, Evropljane, oni mogu koštati mnogo više.
Zapadni Balkan nije više teritorij izvan granica EU - ali jest svojevrsni otok nestabilnosti i potencijalni izvoznik kriminala. Privodeći to područje značilo bi okončati proširenje izvan sadašnjih granica Unije i zapravo završiti proces ujedinjenja Evrope.
Mnogo je dobrih razloga zašto je to u našem interesu, piše Ashdown u Timesu.
Prvo, to je jedini način da se osiguramo kako ne bi bili više ugroženi ovim izvorom nestabilnosti.
Drugo, ova regija je dom evropskih muslimana, koji su odani evropskim vrijednostima, koliko islamskom vjerovanju.
Kao što je Alija Izetbegović tokom ratnih godina znao reći - suprotnosti između tih vrijednosti nema.
Greška Zapada prema Bosni, razlog je što se u toj zemlji pojavljivali regrutni centri Al Qaide.
Smatram da je vrlo važan dijalog između Evrope i islamskog svijeta, a evropski muslimana na Balkanu važni su i kao svojevrsni most, ali i kanal razumijevanja između dviju strana.
Kako bi osigurali da oni budu dio EU, nikako posebna enklava unutar nje, nužno je preobraziti Evropu kao istinski multikulturni i multireligijski prostor.
Ostaviti ih izvan bilo bi štetno i za dijalog koji treba voditi sa islamskim svijetom - posebno nakon Arapskog proljeća, a koji obećaje daleko više nego smo se ikada nadali.
Prekinuti živeti u prošlosti
Posljednje, regija je bogata prirodnim i ljudskim potencijalima. To su ljudi moćne intelektualne i kulturne povijesti koji mogu i te kako obogatiti EU.
Naravno, ima i problem. On bi se možda mogao pojasniti s dva razgovora koje sam vodio u najstrašnijim danima rata u Bosni.
Prvi je bio u augustu 1993., kada sam sreo Ratka Mladića tokom jednog od niza žestokih artiljerskih napada na Sarajevo.
"Grad mogu zauzeti kada god to želim", govorio je. Pitao sam ga: "pa zašto to ne učinite?“
"Zato što sam treniram na ruskim principima. Imate li šansu ubiti neprijatelja, ili mu pucati u jaja, upucajte ga u jaja. Za sahranu jednog čovjeka trebaju druga dva i to traje dvadeset minuta. A ranjen čovjek treba deset drugih da na njega paze i to više tjedana. Sve dok Sarajevo gladuje, međunarodna zajednica će ga nastojati održati na životu, a mene nitko neće moći zaustaviti da radim što hoću", govorio je Mladić.
Drugi razgovor je bio nakon mog povratka iz Sarajeva kada sam tražio hitnu intervenciju Zapada kako bi se zaustavio pokolj.
Podsjetio sam ga da ako je ikada bilo regije gdje su se ljudi međusobno klali, i to tisućama godina, te živjeli u bijedi - to nije bio Balkan, već zapadna Evropa. Ako smo u EU našli utočište za bijeg od prošlosti, kako drugima to možemo uskratiti.
Radovan Karadžić i Mladić sada će slijediti 14 ratnih zločinaca koji su već osuđeni pred sudom u Hagu.
Ovi ljudi nisu jedini izvršioci zločina i ubojstava. Mnogo je drugih – i ne smijemo zaboraviti- bilo ih je na svim stranama. No, ova dvojica su arhitekti balkanskih užasa.
Suđenja pružaju jedinstvenu šansu regiji da prestane živjeti u prošlosti i okrene se budućnosti koja će garantirati mir i prosperitet – članstvo u EU i NATO savezu.
No i EU treba drugačije igrati. Bruxelles mora prestati vjerovati kako je priključivanje Balkana, isto što i uključivanje Mađarske ili Poljske, odnosno drugh novih demokracija Istočne Evrope.
Iskoristiti politički kapital od hapšenja Mladića
Ovo je regija koja je izašla iz rata i zahtjeva sasvim drugačiju politiku.
EU mora početi tretirati Zapadni Balkan kao regiju, ne kao državice koje imaju svoje sitne politike.
Na Balkanu je važno, ne samo ono što se događa, već uvijek postoji veza s onim što se događalo.
EU bi postigla mnogo više kada bi umjesto posebne politike prema svakoj državi, primjenila usklađenu regionalnu politiku i osigurala sredstva kojima bi to radila.
U takvoj politici važno je shvatiti da je Bosna, mnogo više od Kosova, ključ mira na Balkanu. Tako je bilo polovicom 90-tih, tako je i danas.
Bosna opasno klizi prema raspadu – a kao i ranije- to neće proći bez krvi.
EU mora pokazati da je spremna iskoristiti sva sredstva kako bi spriječila raspad Bosne, te mogla djelovati protiv onih koji su isuviše dugo nastojali oslabiti državu kako bi je raskomadali.
Smirivanje nije funkcioniralo 90-tih, neće ni danas.
Ono što su Karadžić i Mladić uradili kako bi razbili Bosnu odvela ih je pred sud u Hagu.
Bila bi neviđena ironija, da u trenutku kada stoje pred sucima zbog svojih zločina, nespremnost Bruxellesa da odlučno djeluje omogući drugima da završe ono što ovoj dvojici nije uspijelo.
Proveo sam četiri godine jureći Mladića po Bosni. Mislim na ucviljene majke i njihovu radost što će mu se konačno suditi.
Ono što ovaj trenutak nudi kao šansu, biti će propušteno ukoliko se ne iskoristi politički kapital koje on nudi, zaključuje Paddy Ashdown u tekstu koji objavljuje Times.
