Dragan Šinik, iz sela Cerići kraj Konjica, život provodi na relaciji između Višegrada, gdje radi, i rodnog mjesta u koje mu se majka vratila. Život za sebe u Cerićima Dragan ne nalazi:
„Za stalno - ne vjerujem, nisam razmišljao o tome. Možda kad bi se situacija popravila što se tiče posla. Što se tiče bezbjednosne situacije, nema problema, ali je materijalna teška. Narod ne možeš motivisati da se vrati dok mu nešto ne obećaš, bar posao kakav bilo.“
Slavko MarinDržavne institucije, u saradnji s nevladinim organizacijama, radile su na revidiranju strategije o provedbi Aneksa 7 kako bi se problemi s kojima se Dragan i njemu slični suočavaju napokon riješili. U nju su ugrađeni svi elementi i rješenja za probleme koji su zabilježeni u posljednjih devet godina, pojašnjava Slavko Marin, predsjednik Komisije za izbjeglice BiH:
„Na neki način omogućiti da ljudi koji se vrate daleko lakše, svrsishodnije, cjelovitije ostvaruju sva svoja prava. Prije svega, tu se misli na područje prava iz radnih odnosa, prava iz pitanja obrazovanja, školovanja, zdravstvene zaštite, socijalne zaštite - i svakako da se dotaknemo i onoga pitanja koje jeste obaveza iz Aneksa 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma, a to je pravična naknada štete koja proizilazi iz odrednica koje postoje u Aneksu 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma.“
Ipak, povratnička populacija još jednom je u Parlamentu BiH ostala na čekanju. Naime, strategija je vraćena na usaglašavanje kolegiju Predstavničkog doma, jer u nju nije uvršten zaključak kluba zastupnika SNSD. Lazar Prodanović, zastupnik ove stranke u državnom Parlamentu, pojašnjava suštinu zaključka:
Mirhunisa Zukić„Naš prijedlog je bio da se u revidiranu strategiju inkorporira problematika koja bi mogla da riješi pitanje pomoći u izgradnji i obnovi kuća licima koja su se opredijelila za ostanak u sadašnjem mjestu boravka. I takođe uspostavljanje fonda za nadoknadu materijalne štete nastale u toku ratnih dejstava, što je svakako u skladu sa Aneksom 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma.“
Savez udruženja izbjeglica i raseljenih lica nije zadovoljan načinom na koji su se zastupnici ponijeli prema usvajanju strategije praveći od povratka političko pitanje. Predsjednica Saveza Mirhunisa Zukić kaže kako je šokirana da je jedan takav prijedlog uopšte mogao minirati usvajanje strategije.:
„Imamo tu jedan problem koji je cijelo vrijeme opstruirao proces povratka, a to je proces naknade štete, jer 1996. godine međunarodna zajednica je znala da u Dejtonskom sporazumu to piše i, naravno, trebao se formirati fond za obešetećenje, odnosno imovinski fond. To se nikada nije desilo i sredstva su išla za proces povratka. Sad se aktuelizira 1996. godina i protivustavne stvari se traže, a to je da se prave kuće onima koji ne žele da se vrate. Ustav ne poznaje tu kategoriju.“
Šefik Džaferović, zastupnik SDA u Parlamentu BiH, tvrdi kako su sva rješenja uvrštena u strategiju:
Šefik Džaferović, Foto:Midhat Poturović„Ova strategija nudi takva rješenja. Ona nudi, između ostalog, i sredstva. Vi znate da smo mi donijeli zaključak Parlamenta da se uđe čak i u kreditna zaduženja od oko 400 miliona KM kako bi se pomoglo procesu povratka.“
Prodanović je svjestan da strategija predviđa rješenja velike većine problema koja se traže i zaključkom, ali:
„Ona predviđa, ali poslije tolikih godina to jako teško ide na teritoriji BiH.“
Na povratak u BiH čeka preko 40.000 porodica, ili oko 140.000 raseljenih i prognanih osoba. Život u kolektivnom centru ili na tuđem ne može se može opisati, samo doživjeti. Ali život u svome može, kako to čini Draganova majka Sofija:
„To je moje, znam. A tamo, kad si ti u tuđem, vazda ti neko na vrata. Moraš se vratiti na svoje. Ne bi se niko pokajao da se vrati na svoje. Znam, evo koliko sam, peta godina, nije mi vala niko na vrata ni pokucao, ni došao. Nama je fino što se tiče svega. S narodom smo svi. Nisam nikad nikoga ni gledala ni ko je šta, ni kako je šta. Bez obzira koja je nacija i šta je bilo, glavno nama je bilo super. Neće niko od ovih koji su jadni, na malim platama i penzijama i šta ja znadem, a bogami ovi koji imaju više, oni samo pobjesne i onda narod zavađaju.“
„Za stalno - ne vjerujem, nisam razmišljao o tome. Možda kad bi se situacija popravila što se tiče posla. Što se tiče bezbjednosne situacije, nema problema, ali je materijalna teška. Narod ne možeš motivisati da se vrati dok mu nešto ne obećaš, bar posao kakav bilo.“
„Na neki način omogućiti da ljudi koji se vrate daleko lakše, svrsishodnije, cjelovitije ostvaruju sva svoja prava. Prije svega, tu se misli na područje prava iz radnih odnosa, prava iz pitanja obrazovanja, školovanja, zdravstvene zaštite, socijalne zaštite - i svakako da se dotaknemo i onoga pitanja koje jeste obaveza iz Aneksa 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma, a to je pravična naknada štete koja proizilazi iz odrednica koje postoje u Aneksu 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma.“
Ipak, povratnička populacija još jednom je u Parlamentu BiH ostala na čekanju. Naime, strategija je vraćena na usaglašavanje kolegiju Predstavničkog doma, jer u nju nije uvršten zaključak kluba zastupnika SNSD. Lazar Prodanović, zastupnik ove stranke u državnom Parlamentu, pojašnjava suštinu zaključka:
Savez udruženja izbjeglica i raseljenih lica nije zadovoljan načinom na koji su se zastupnici ponijeli prema usvajanju strategije praveći od povratka političko pitanje. Predsjednica Saveza Mirhunisa Zukić kaže kako je šokirana da je jedan takav prijedlog uopšte mogao minirati usvajanje strategije.:
„Imamo tu jedan problem koji je cijelo vrijeme opstruirao proces povratka, a to je proces naknade štete, jer 1996. godine međunarodna zajednica je znala da u Dejtonskom sporazumu to piše i, naravno, trebao se formirati fond za obešetećenje, odnosno imovinski fond. To se nikada nije desilo i sredstva su išla za proces povratka. Sad se aktuelizira 1996. godina i protivustavne stvari se traže, a to je da se prave kuće onima koji ne žele da se vrate. Ustav ne poznaje tu kategoriju.“
Šefik Džaferović, zastupnik SDA u Parlamentu BiH, tvrdi kako su sva rješenja uvrštena u strategiju:
Prodanović je svjestan da strategija predviđa rješenja velike većine problema koja se traže i zaključkom, ali:
„Ona predviđa, ali poslije tolikih godina to jako teško ide na teritoriji BiH.“
Na povratak u BiH čeka preko 40.000 porodica, ili oko 140.000 raseljenih i prognanih osoba. Život u kolektivnom centru ili na tuđem ne može se može opisati, samo doživjeti. Ali život u svome može, kako to čini Draganova majka Sofija:
„To je moje, znam. A tamo, kad si ti u tuđem, vazda ti neko na vrata. Moraš se vratiti na svoje. Ne bi se niko pokajao da se vrati na svoje. Znam, evo koliko sam, peta godina, nije mi vala niko na vrata ni pokucao, ni došao. Nama je fino što se tiče svega. S narodom smo svi. Nisam nikad nikoga ni gledala ni ko je šta, ni kako je šta. Bez obzira koja je nacija i šta je bilo, glavno nama je bilo super. Neće niko od ovih koji su jadni, na malim platama i penzijama i šta ja znadem, a bogami ovi koji imaju više, oni samo pobjesne i onda narod zavađaju.“
