Neven Anđelić sa Regent's univerziteta u Londonu za 'Zašto?' objašnjava šta povezuje proteste protiv vlasti koji se dešavaju u Srbiji, Crnoj Gori i Albaniji, kako na njih gleda Evropska unija i da li bi mogli dovesti do neke promjene.
Relativna stabilnost
Protesti koji se dešavaju u više balkanskih država posljednjih dana i imaju i nemaju dosta toga zajedničkog. Jedna od karakteristika je da su režimi u većini tih zemalja neki križanac post-totalitarnog i autoritarnog režima.
Naime, kada pogledamo načine na koje su došli na vlast i načine na kojima se održavaju na vlasti režimi u Srbiji, u Crnoj Gori, pa i u Albaniji, na Kosovu, u BiH, koja je donekla specifičan slučaj, i do nedavno i u Makedoniji vidjećemo tu zajedničku crtu.
Ti režimi na neki način mogu se porediti sa arapskim režimima koji su uklonjeni tokom arapskog proljeća 2011. godine i nakon toga.
Zapad, dominantne zapadne sile, su sarađivale sa tim režimima jer su im odgovorali u smislu da su im omogućavali neku relativnu stabilnost. Znali su sa jednom osobom se sve dogovara i na taj način se utvrđuju interesi Zapada.
Ignorisanje volje naroda
Međutim, došlo je do velikih promjena, neka vrsta uspavanosti zapadnih zemalja, zapadnih sila, što se tiče Zapadnog Balkana otvorila je mogućnost za ulazak ambicioznih kandidata iz drugih dijelova svijeta. Prije svega Rusija je bila kandidat koji je tu pokušao da sopstvene interese ugradi u režime u zapadnobalkanskim državama.
Znači tek nakon toga dolazi do ponovnog buđenja Zapada i nastojanja da se to spriječi. To se ogleda prije svega u širenju NATO pakta.
Znači procesi koji se dešavaju u Albaniji, procesi koji se dešavaju u Crnoj Gori, što se tiče nekog sigurnosnog efekta nemaju previše važnosti što se tiče Zapada i Zapad nije zainteresovan tu za bila kakva pomjeranja.
U Makedoniji su protesti bili drugačiji jer se direktno uklanjao jedan režim. Međutim treba pogledati s tim u vezi situaciju u vezi promjene imena u Sjevernoj Makedoniji.
Naime, referendum je bio negativan i koja je bila rekacija Zapada? Bila je, ‘nema veze’ izglasajte to u paralamentu’, znači ignorisnaje volje naroda.
Kriza demokratije
Znači mi sada imamo jedan odličan primjer ignorisanja volje naroda i jednu mimikriju politike i demokratije u Albaniji.
Došli smo u situaciju pojave krize demokratije.
U Makedoniji se ta kriza demokratije ogleda u ignorisanju rezultata referenduma o promjeni imena.
Kriza demokratije može se tumačiti na različite načine i svojim pojavama u Srbiji, u vezi sa Kosovom, kao i na Kosovu, u vezi sa Srbijom. Ideje o razgraničenju, ideje o referendumima, protesti opozicije, ili protesti građana koji su tiho ili glasno podržani od strane opozicionih partija.
Imamo neke razlike u izjašnjavanju građana i ispoljavanju nezadovoljstva građana prema režimima u državama.
Raslojavanje stanovništva
Ti razlozi opet mogu donekle biti i zajednički, jer ako se pogleda ekonomska slika u svim tim zemljama, vidi se nedostatak investicija. Došlo je do raslojavanja stanovništva na izuzetno bogate i osiromašeno stanovništvo.
To samim time omogućava dodatno nezadovoljstvo, a tome doprinosi i emigracija mladih i obrazovanih koji u nedostatku mogućnosti napuštaju svoje domove. Time se nezadovoljstvo ovih koji ostaju još više pojačava.
Nezadovoljstvo građana, to je jedan opšti utisak, je uvjetovano ne samo vlašću i režimima, već i nekvalitetom u opoziciji, nema ništa alternativno da se ponudi, što bi moglo obećati bolje, osim onih praznih obećanja.
To su neke karakteristike, u svim ovim zemljama imamo režime koji rade i uspostavljaju vlast i sopstvene politike provode u cilju bogaćenja ili interesa članova sopstvenih elita i ignorisanje građana.
Imamo raslojavanje stanovništva, napuštanje dijela stanovništva svojih zemalja i nedostatak kvalitete, nedostatak alternative u opozicionim političkim partijama.
Zajednički faktor
Da li su protesti spontani? U Albaniji oni su partijski organizovani.
Dakle, opet imamo razlike među državama. U Srbiji su oni organizovani od strane grupe građana, opozicione političke partije, njima je rečeno da pokušaju da budu tihe, mada opet pokušavaju da to ispolitiziraju u sopstvenu korist, sa nekim bojkotom rada nacionalne skupštine.
Sada je pitanje kako će građani na sve to reagovati u skoroj budućnosti, kako će režim reagovati na sve.
U Crnoj Gori kompletna opozicija podržava ovaj jedan građanski protest, međutim, to je jedino što okuplja tu opoziciju i te građane, to je nezadovoljstvo režimom na vlasti, a vrlo malo zajedničkih faktora oni imaju mimo nezadovoljstva vlašću u Crnoj Gori.
Znači, to su neke situacije koje ih i spajaju i razdvajaju u razlozima i osnovama protesta, kao i načinima ispoljavanja sopstvenog nezadovoljstva. U svemu tome ostaje Bosna i Hercegovina, gdje se protesti drugačije iskazuju, koriste se lične tragedije, i u Banjaluci i u Sarajevu, to je jedan opšti protest i iskaz nezadovoljstva vlašću.
Također i ta neka etnička podijeljenost doprinosi dodatno situaciji u kojoj ćemo onda vidjeti da se Bosna i Hercegovina na neki način, društvo u BiH, odnosno tri društva u BiH, ponašaju drugačije od svih ostalih zapadnobalkanskih društava.
Zavaravanje glasača
Evropska unija negativno reaguje na proteste u više zapadnobalkanskih zemalja iz čistog razloga što su oni postavili stvari na mjesto na koje njima odgovara.
Dakle, proširenje članica NATO pakta, sada su ostali samo Srbija, Bosna i Hercegovina i Kosovo kao teritorije koje nisu pokrivene NATO trupama.
Znači, iz nekog bezbjednosnog razloga oni ne žele da bilo šta rizikuju i diraju, a što se tiče širenja Evropske unije ostaje sve na pukim obećanjima.
Tumačenja u medijima su da 2025. mogla bi Crna Gora, mogla bi Srbija. Ne bi mogla prije 2025. niko neće ući.
Tek poslije toga, neko bi možda mogao. To je nešto što režimi zavaravaju svoje glasače.
A EU donekle ih pušta da se samozavaravaju jer to odgovara Evropskoj uniji. Vrlo je neopopularna ideja daljeg širenja ove zajednice.
Nezadovoljstvo naroda
To su neke stvari koje su prisutne. Isto tako treba reći da postoji sigurno i strah od nečeg nepoznatog. Kao što smo vidjeli na primjeru 'arapskog proljeća', došlo je do promjene režima, gdje su autokrate uklonjene voljom naroda.
Međutim, šta ih je zamijenilo: neki populistički režimi koji nisu mogli reagovati ili potpuni haos odnosno vakum vlasti, kao recimo u Libiji.
Režim u Egiptu je zamijenjen jednom gotovo diktaturom nazovimo tako, nedemokratskim izborom. Donekle se u Tunisu se održava jedna anti-islamistička politička partija koja je uspjela uvesti neku vrstu reda u državi.
A generalno vidimo da ne možemo konstantovati da su što se tiče sigurnosti regije te promjene bile pozitivne iako su iskazale nezadovoljstvo naroda.
S tim u vezi složio bi se da ovo na Zapadnom Balkanu nije neko 'balkansko proljeće' i najvjerovatnije do njega neće ni doći u nekoj skorijoj budućnosti.
