Autor: Farangis Najibullah, RFE/RL priredila: Ena Stevanović
Khatool Muhammadzai voli sve što je vezano uz vojsku, prošla je vojni trening i uspješno obavila više od 500 skokova kao jedina žena padobranka u državnoj post- talibanskoj vojsci.
Ali ta žena srednjih godina, jedina ima čin generala u Afganistanu, i želi biti poznata ne kao general nego kao mirotvorac.Muhammadzai, koja je osamdesetih služila vojsku u afganistanskoj bazi u Moskvi ponovo se pridružila vojsci nakon svrgavanja talibana 2001.godine.
Kroz svoj posao u vojnoj obuci pri Ministarstvu odbrane, Muhammadzai predstavlja model afganistanskog ambicioznog plana da privuče žene u vojne redove i poveća njihovu ulogu u odbrani.
Žene imaju ključnu ulogu u naporima Vlade da izgradi modernu vojsku i sistem odbrane. Ali regrutacija žena nije lagan zadatak u ovom veoma konzervativnom ruštvu u kojem mnogi ne dozvoljavaju ženama da napuste dom, a posebno ne da se pridruže vojnim trupama u kojim tradicionalno dominiraju muškarci.
Za generalku Muhammadzai objašnjnje je vrlo jednostavno:
„Obaveza svih nas je da služimo svojoj domovini i da je branimo. Zašto se Afganistanke ne bi mogle uključiti? Veliki broj žena iz stranih država je trenutno u Afganistanu, kao dio međunarodnih trupa koje su tu da bi zaštitile našu zemlju. Afganistan je naša domovina, zašto onda mi ne možemo da joj služimo?“
Muhammadzai kaže da se, uprkos svojoj visokoj poziciji, susreće s ljudima koji nisu spremni prihvatiti ženu u uniformi. Ali s povećanjem broja žena u vojsci, kojih je trenutno više od hiljadu, njihov položaj se postepeno poboljšava.
Prošlog mjeseca je trideset Afganistanki završilo šestomjesečnu obuku na Vojnoj akademiji u Kabulu koja je osnovana isključivo za žene.Tu su naučile koristiti sve vrste oružja i vojnih vozila koja bi im mogla trebati na liniji fronta, iako su male šanse da će se biti poslane u takve akcije.
Glasnogovornik Ministarstva odbrane general Mohammad Zahir Azimi objašnjava da je Akademija namijenjena obuci žena za razne vrste poslova u okviru vojske i odbrambenih struktura. Mnoge od njih će završiti radeći u vojnoj administraciji, postrojenjima, logističkoj potpori ili u vojnim bolnicama i kantinama.
I samo zato što mnoge žene nikad neće dospjeti na liniju fronta, ne znači da će biti zaštićene od opasnosti. Jamila Mujahid, novinarka iz Kabula koja se bavi pitanjima žena objašnjava:
„Mnogi problemi ne mogu biti riješeni bez pomoći žena kao na primjer pretresi privatnih posjeda i sigurnosne provjere na cestama i ulicama. Sve navedeno trenutno obavljaju muškarci, ali mi doista trebamo i žene na takvim mjestima jer afganistanska kultura i tradicija jednostavno ne dozvoljava muškarcima da pretresaju žene i njihove lične stvari. To mogu obavljati samo žene jer se na taj način štiti žensko dostojanstvo. Zato je to do sad imalo pozitivan učinak.“
Što se tiče nenajavljenih sigurnosnih provjera privatnih kuća i posjeda, Mujahid navodi da se većina Afganistanaca osjeća opuštenije kada takve provjere provode žene.
Kad je riječ o još osjetljivijim provjerama, Mujahid jednostavno kaže: „Kako muškarac može pretresati ženu koja nosi burku? O tome nema govora.“
Glasnogovornik Ministarstva odbrane Azimi kaže da je u planu da se otvore slične vojne akademije za žene i u afganistanskim provincijama. Ali taj plan zavisi od broja žena koje su spremne da se uključe, što je vrlo komplikovano pitanje u još konzervativnijem ruralnom dijelu Afganistana.
Hanifa je iz Kabula, kao i većina njenih kolegica iz Vojne akademije. Ona kaže da, iako je san mnogih djevojaka da se uključe u vojsku, njihova odluka je vrlo rijetko prihvaćena od strane njihove porodice.
Hanifa se prisjeća da su gotovo svi članovi njene porodice bili protiv toga da se upiše na Akademiju i da im je bilo nezamislivo da će istovremeno nositi uniformu i glavu pokriti crnom maramom, te dodaje:
„ Zbog svoje odluke sam imala mnogo problema sa svojom porodicom. Ali insistirala sam na tome i na kraju su prihvatili moj izbor.“
Neke žene, poput Hanife su bile inspirisane idejom da će nositi uniformu svoje zemlje. Neke su ohrabrivali članovi obitelji koji su se već uključili u vojsku, a neke su jednostavno odabrale vojsku kao sredstvo izdržavanja.
Dok žene koje rade u drugim državnim sektorima mogu zaraditi oko 100 dolara mjesečno, one koje rade za vojsku mogu zaraditi i do 350 dolara mjesečno, tvrdi general Abdulhadi Aimak, bivši šef sigurnosti sjeverne provincije Konduz.
„Ekonomski motivi su vrlo važan faktor koji navodi žene da se uključe u vojsku“, kažeAimak.
Hanifa, mlada diplomantica Vojne akademije kaže da je morala odvagati sve rizike i koristi koje donosi pozicija žene u afganistanskoj vojsci.Vojnici i policajci su česta meta talibana.
Iako nije precizirao broj, Azimi navodi da je 2010. ubijeno značajno više afganistanskih vojnika nego prethodne godine. Za žene rizik može biti još veći. Talibanska vojska često napada studentice, učiteljice, novinarke, zapravo sve žene koje studiraju, rade ili borave van svojih domova.
2008.godine je ubijena najvažnija žena u policiji, pukovnica Malalai Kakar dok se vozila na posao u grad Kandahar na jugu Afganistana. Ministarstvo odbrane tvrdi da daje sve od sebe da zaštiti žene u uniformi.
„Trudimo se da ih postavljamo na mjesta odakle mogu ići kući nakon posla i da ih poštedimo noćnih službi“, kaže Azimi.
Ali generalka Muhammadzai, koja kaže da joj često prijete smrću „vojne snage koje ne žele da žene imaju svoje zasluženo mjesto u društvu“, tvrdi da je zadovoljstvo veće nego rizik:
„Ne možemo i ne trebamo čekati da ovakve prijetnje, rizici i problemi nestanu, moramo se boriti da ih prebrodimo i da izgradimo bolju budućnost za žene u našoj zemlji“, kaže Muhammadzai.
