Dostupni linkovi

Adenauer htio dati Berlin Sovjetima


Graničari stoje na vrhu Berlinskog zida ispred Brandeburške kapije, istočni Berlin, 11. novembar 1989.
Graničari stoje na vrhu Berlinskog zida ispred Brandeburške kapije, istočni Berlin, 11. novembar 1989.
I prije nego je u augustu 1961. godine počela izgradnja Berlinskog zida bilo je potpuno jasno da Zapad neće poduzeti nikakvu akciju da to spriječi.

Dapače, i američki predsjednik i britanski premijer sakrili su se od javnosti i nisu odgovorili na vapaje berlinskog gradonačelnika Willyja Brandta koji im je 13.augusta uputio očajnički poziv da spasu podjelu grada.

Čak je i tadašnji kancelar Konrad Adenauer predlagao da se zapadni Berlin preda Sovjetima u zamjenu za parče istočne Njemačke. Otkrivaju to tajni dokumenti koje objavljuje njemački Spiegel.

U vrijeme upravljanja Zapadnom Njemačkom, Adenauer je bio poznat po oštrim epitetima naspram sovjetskih dužnosnika.

Komunističku supersilu tog vremena zvao je "smrtnim neprijateljem", Nikitu Hruščova "brutalnim borcem", a istočnu Njemačku "koncentracionim logorom".

Savezna Republika Nemačka postaje članica NATO-a, kancelar Konrad Adenauer (levo), zauzima svoje mesto savetu, 06. maj 1965.

Znajući sve to, ruski ambasador u Bonnu, Andrej Smirnov, očekivao je neugodne trenutke kada je ušao u Adenaurov ured 16.augusta 1961.godine.

Tri dana prije toga, istočnonjemačka policija počela je postavljanje bodljikave žice između Istoka i Zapada, dok su u neposrednoj blizini stajali betonki blokovi spremni za izgradnju zida.

Sovjeti su čekali da vide kako će Zapad reagirati na žicu, pa da nastave posao (raz)gradnje.

No visoki, elegantni Smirnov tog je šesnaestog augustovskog dana upoznao mirnog, pristojnog Adenauera, koji je pohvalio Hruščovljevu inteligenciju i dalekovidnost, te izrazio "veliku želju" da živi u prijateljstvu sa Sovjetskim Savezom.

Katolik Adenauer nikad nije volio protestantsku Prusku. Kad je, kao gradonačelnik Kölna 1920., putovao u Berlin, spuštao je roletnu na svom kupeu čim bi prešao rijeku Elbu.

Imao je običaj reći da ne želi gledati tu "azijsku stepu" na drugoj strani rijeke.

"Dosadan i neugodan" zid

I tako se taj isti Adenauer sada našo u situaciji da su komunisti napravili "zavjesu", a on se našao oči u oči s njihovim ambasadorom. Kancelar je najprije Smirnovu kazao kako je u pitanju "dosadna i neugodna" stvar kojom se bavimo "više nego što je potrebno." Posebno je naglasio kako nije on tražio da istočni Nijemci prelaze u zapdni dio grada i da bi on lično najradije da «oni tamo i ostanu».

Adenauer nije uopšte protestirao protiv izgradnje zida, nije ni pokušao otvoriti pregovore o tome.

Do sada su bili poznati samo dijelovi iz protokola s pomenutog sastanka u Bonnu, jer je to bio dio vrhunskih tajnih dokumenata njemačke Vlade.

Berlinski zid, 1984

Na zahtjev magazina Spiegel dio dokumenata postao je dostupan, a među njim i bilješke o Adenauerovim razgovorima iz 1961.godine.

Da je u to vrijeme objavljen njegov stav i držanje na sastanku s ruskim ambasadorom, on bi vjerojatno izgubio izbore.

Ti dokumenti otkrivaju kako su se kancelar i njegovi saradnici površno i olako odnosili prema izgradnji Berlinskog zida. Tajni spisi takođe svjedoče o nemoći vlade u Bonnu, da razriješi novonastalu situaciju.

Bježanje s istoka

Još od 1958.godine Hruščov je vršio pritisak da se Berlinu promjeni status. Svakog dana, stotine ljudi napuštalo je DDR preko Zapadnog Berlina, što je uzrokovalo ozbiljnu depopulaciju istoka, a time dovodilo u pitanje i ekonomsku održivost tog dijela zemlje.

Adenauer je dakle predlagao vraćanje stvari na stanje nakon samog rata, Berlin Rusima, a ponovni povratak dijelova istočne teritorije pod okrilje Zapadne Njemačke.


Hruščov zapravo nije bio baš neki obožavatelj plana izgradnje zida. Diktator iz Kremlja radije je kontrolirao granicu prema Zapadu u samom gradu, smatrajući da oni koji pobjegnu ne mogu dalje iz "mišolovke" u koju se, po njegovom mišljenju pretvorio zapadni dio grada.

U septembru 1960. Ministarstvo vanjskih poslova DDR-a u Zapadnom Berlinu izvijestilo je tamošnje vlasti da je Istočna Njemačka preselila policiju s poljske granice kako bi bili u mogućnosti u jednom danu granicu sektora pretvoriti u državnu.

U ljeto 1961, Wilhelm Grewe, zapdnonjemački ambasador u Washingtonu, pitao je Amerikance koje je interese Zapad spreman braniti.

Njegov popis je među ostalim uključivao i slobodu kretanja unutar Berlina. U objavljenim dokumentima nalazi se i njegov izvještaj Bonnu u kojem se kaže da je američka reakcija bila "podijeljena".

Različite taktike

Adenauer je tvrdio da zapadnonjemačka vlast nema jurisdikciju nad okupiranim Berlinom, a saveznici su se bojali rata.

Na posebnom sastanku NATO-a 8. augusta, predstavnik Norveške otvoreno je izjavio da će svi članovi Saveza preuzeti "vrlo ozbiljne rizike" za Zapadni Berlin - ali ne i za "druge ne tako vitalne tačke".

To je podrazumijevalo da se niko neće zalagati za slobodu prelazaka istočnih Nijemaca, kako je to jasno kazao američki državni sekretar Dean Rusk nakon što je zid bio sagrađen.

Saveznici čak nisu bili voljni uvesti ni teške ekonomske sankcije za istočni blok.

Britanski ambasador u Bonnu je kasnije rekao Adenaueru da nitko u NATO-u ne bi na takvo što pristao čak ni da je kancelar to tražio.

Adenauer nije imao iluzija. Šestog oktobra 1961. on je jednom američkom diplomati kazao kako je svakom "političaru jasno da ponovno ujedinjenje Njemačke nije moguće u bliskoj budućnosti".

Mjesto na kojem se nekada nalazio Belinski zid, 10. avgust 2011.

Objavljeni tajni dokumenti kazuju kako je kancelar, nekoliko dana prije početka izgradnje zida, predložio potpuno drugačiji način rješenja problema: SAD bi trebale Sovjetima ponuditi cijeli Berlin u zamjenu za pokrajinu Thüringen, kao i dijelove Saske i Mecklenburga.

Da je američki državni sekretar Donald Rusk tada poslušao Adenauera, gradovi poput Schwerina i Leipziga postali bi dio Savezne Republike Njemačke još šezdesetih, a ne tek devedesetih godina prošloga stoljeća.

Zamjena teritorija

Kako bi obrazložio svoju ideju o zamjeni teritorija, Adenauer je nudio argumente iz situacije na kraju Drugog svjetskog rata. Tada su se britanske i američke jedinice susrele na rijeci Elbe koja je i postala linija razgrančenja između istočne i zapadne Njemačke.

Rusi su oslobodili cijeli Berlin, uključujući i dijelove grada koji su kasnije postali tzv. zapadni sektor.

Pobjedničke sile, u to vrijeme još saveznici, 1945.godine su razmijenile teritorije, dio istočne Njemačke za Zapadni Berlin.

Adenauer je dakle predlago vraćanje stvari na stanje nakon samog rata, Berlin Rusima, a ponovni povratak dijelova istočne teritorije pod okrilje Zapadne Njemačke.

Taj je plan, osmišljen sa savjetnikom za vanjsku politiku Horstom Osterheldom, Konrad Adenauer proslijedio američkom predsjedniku Johnu F. Kennedyju.

Ni kancelar ni njegov savjetnik nisu međutim vjerovali da bi Hruščov mogao prihvatiti taj prijedlog.

Originalni dijelovi Berlinskog zida, Berlin, 11. avgust 2011.

Tražene su teritorije naime bile vrlo važni industrijski regioni. "Ali, ako bi Sovjeti ipak prihvatili plan, bila bi to jako povoljna razmjena za nas", napisao je Osterheld 24.aprila 1962.godine.

Američka administracija je ideju ozbiljno uzela. Jedan od Kennedyjevih pomoćnika obrazložio je kako bi preseljenje stanovnika zapadnog Berlina u Zapadnu Njemačku svakako bilo nešto na što bi Sovjeti pristali kao na "dugoročno rješenje".

No, atentat u Dallasu i ubistvo J.F. Kennedyja pobrkalo je otvarenje Adenauerovog plana.

Tako su svi ostali tamo gdje jesu: zapadni Berlinčani u svom gradu dobrovoljno, a stanovnici Thüringena, Mecklenburga i Saske, iako nerado, u Demokratskoj republici Njemačkoj.
XS
SM
MD
LG