Dostupni linkovi

Turska, problem za NATO


Protest protiv NATO-vog antiraketnog štita, Istanbul, 10. novembra 2010. godine
Protest protiv NATO-vog antiraketnog štita, Istanbul, 10. novembra 2010. godine
Priredila: Biljana Jovićević

Kao branitelj politički definisane "Islamske civilizacije", zvanična Ankara bi mogla odustati od misija u muslimanskim zemljama, navodi Soner Cagaptay u analitičkom tekstu za Wall Street Jornal.

Svađa između Ankare i NATO-a oko predložene antiraketne incijative za Bliski istok sugeriše da Turska postaje "opt-out" članica Saveza, zemlja koja ne želi da učestvuje u operacijama u muslimanskim zemljama.Vladajuća Stranka pravde i razvoja (AKP) je do sada odbijala da na njenoj teritoriji bude protivraketni štit, jer je usmjeren protiv potencijalnih prijetnji iz dvije susjedne muslimanske zemlje, Sirije i Irana. Vladajuća AKP, naime sebe doživljava kao branitelja politički definisane "islamske civilizacije", i nedavno su se približili Damasku i Teheranu.

Kako su već jednom isprovocirali krizu sa Vašingtonom zbog glasanja protiv sankcija Iranu u Savjetu bezbjednosti UN u junu, AKP želi da izbjegne nove probleme sa Sjedninjenim američkim državama.

Javna percepcija, da Amerika podržava vladajuću AKP, može biti od velike pomoći ovoj stranci na izborima naredne godine.Zbog toga postoje dobre šanse da Turska eventualno prihvati odbrambeni antiraketni štit na NATO samitu u Lisabonu ovog vikenda.

Ipak, za očekivati je da će turska vladajuća stranka pokušati da odugovlači primjenu ovakvog sporazuma. Štoviše, prema nekim medijskim procjenama, oni bi mogli tražiti visoku cijenu za taj pristanak.To bi moglo biti ono najvažnije. Ankara može insistirati na tome da informacije sa antiraketnog odbrambenog štita radara neće biti dijeljene s trećim zemljama, u prevodu sa Izraelom.

Prvi put od ulaska u NATO, 1952.godine, Turska osporava neku inicijativu Alijanse
Bez obzira na konačan ishod, prvi put od ulaska u NATO, 1952.godine, Turska osporava neku inicijativu Alijanse. A osim toga, AKP je nosilac politizovanog religijskog i vjerskog identiteta i ideologije u toj zemlji. To je već signalizovano budućim raskolom sa NATO-om oko Irana i Sirije, uklanjanjem tih dviju zemalja iz njihove "Crvene knjige". Turska je zvanična politika definisala spoljne bezbjednosne prijetnje. S obzirom da je Turska jedina članica NATO-a na granici Irana i Sirije, a iz ugla SAD-a te dvije zemlje su raketna prijetnja NATO-u, ovo je veoma zabrinjavajući strateški problem.

Taktičko odugovlačenje

Sa vladajućom Strankom pravde i razvoja (AKP) Ankara će biti “crna ovaca“ u NATO-u. Na isti način na koji je Grčka blokirala NATO operacije protiv kriminalnih režima u zemljama Zapadnog Balkana, pozivajući se na svoje "afinitete s pravoslavnom braćom", AKP će koristiti izgovor "islamske civilizacije" da obuzdaju ili ometaju operacije NATO-a u " muslimanskom svijetu. "

Zastave Turske i NATO saveza, arhivska fotografija
Prigovor AKP na imenovanje bivšeg danskog premijera Anders Fogh Rasmussena za generalnog sekretara NATO-a, prošle godine, bila je preteča nevolja koje dolaze. Ankara se protivila imenovanju Rasmussena zbog načina na koji je on rješavao „krizu sa karikaturama“ (proroka Muhameda) demonstrirajući na taj način islamski pogled na svijet.

Za AKP-kao zaštinika brenda islamizma, međutim, poštovanje je jednosmjerna ulica. Dok svi moraju poštovati islamiste, drugi mogu slobodno govoriti sve što žele. U februaru 2009., na primjer, dva mjeseca prije nego što je Turska vladajuća stranka prigovorila Rasmussenu zbog karikatura proroka Muhammeda, takođe vladajući AKP u Istambulu, ugostio je anti-zapadnu i antisemitsku izložbu karikatura na glavnom gradskom središtu kod metro stanice Taksim.

Kada je AKP, ukorijenjen u Turskoj anti-zapadnoj i anti-demokratskoj islamističkoj opoziciji, došao na vlast u 2002., činilo se da pokazuju malo interesa za preispitivanje NATO-a sa ideološke pozicije ili za skretanje s pro-zapadne orijentacije turske vanjske politike. No, to je izgleda bilo samo taktičko odugovlačnje.

Nakon što je učvrstila položaj na domaćem terenu, AKP je 2005. počela sprovoditi i novu spoljnu politiku, dijeleći svijet po vjerskim linijama
AKP je prvo sačekao da se prozapadni akteri kod kuće pripreme za promjenu spoljne politike. Vladajuća stranka je zloupotrebama i pod sumnjivim optužbama uspjela da smjesti mnoge vojne zvaničnike iza rešetaka, kao i druge protivnike, među kojima su istaknuti zagovornici sekularizma, novinari i naučnici , koji su takođe uhapšeni. Ono što je ostalo od nezavisnih i pro-zapadnih medija svakodnevno primaju pozive iz kancelarije premijera, prodstičući ih da prilagode način praćenja društvenih kretanja u korist vladajuće stranke, da se ne bi suočili sa sličnim kaznenim mjerama.

Nakon što je učvrstila položaj na domaćem terenu, AKP je 2005. počela sprovoditi i novu spoljnu politiku, dijeleći svijet po vjerskim linijama i stajući u odbranu kriminalanih režima i islamista.

Kako je članstvo u NATO-u omogućilo Turskoj pristup novim tehnologijama i političku snagu, malo je vjerojatno da je AKP zainteresovana za kraj decenijama stare odanosti zemlje Alijansi. No, naročito ako izbori 2011. omoguće Partiji pravde i razvoja da učvrsti vlast u zemlji, AKP će sve više koristiti članstvo u NATO-u da potkopava operacije u muslimanskom svijetu i da brani svoj manihejski pogled na globalnu politiku.

Autor teksta je viši saradnik na vašingtonskom Institutu za bliskoistočnu politiku i koautor knjige (sa Scott Carpenterom) "Regenerisanje Američko –Turskog partnerstva".
XS
SM
MD
LG