Dostupni linkovi

Guardian: Potrebno je individualizirati zločine i žrtve


Ian Bancroft (Guardian)

Tri događaja koja su se desila u isto vrijeme -- uvodne riječi Radovana Karadžića pred međunarodnim tribunalom, hapšenje Ejupa Gamića u Londonu i podrugljiva opaska Bernarda Kouchnera na novinarsko pitanje o navodima o trgovini organima na Kosovu -- su još jednom pokazali stalnu napetost između potrebe da se priznaju svi zločini koji su počinjeni na području bivše Jugoslavije, s jedne strane, i percepcije o relativiziranju zločina, sa druge.

Ni teorija ni praksa ne daju precizan odgovor za prevazilaženje ovih dilema, ali transformacija konflikta zahtijeva da se kolektivizacija zločina razvodni da bi se iskorijenila međuetnička paraliza i spriječilo da individualnim žrtvama bude uskraćena pravda samo zbog njihovog etničkog i nacionalnog identiteta.

Ganić, član ratnog Predsjedništva Bosne i Hercegovine, uhapšen je po osnovu zahtjeva za izručenje iz Srbije radi navodnog ratnog zločina u vezi sa ubistvom 42 vojnika za vrijeme napada na konvoj koji je predvodio UN i u kojem je bila kolona JNA koja se povlačila iz Sarajeva. Ganićev pritvor je prouzročio gnjevnu reakciju sa različitih strana.

Haris Silajdžić, bošnjački član tročlanog Predsjedništva BiH, nije gubio vrijeme da prokomentariše da "ovo nije prvi pokušaj da se relativizira i izjednači krivica", dok je Christian Schwarz-Schilling, bivši visoki predstavnik u BiH, opisao ovaj događaj kao "pokušaj da se manipuliše istorijom ... i on također odražava stalne pokušaje Srbije da izbjegne krivicu za zločine počinjene za vrijeme rata i pripiše dio odgovornosti drugim jugoslovenskim republikama".

Ovakvi stavovi pokušavaju dokazati da priznavanje zločina nad jednom stranom u konfliktu služi relativiziranju zločina koji su počinjeni od te iste strane. Uobičajeno korištene dihotomije rata, o "braniteljima protiv agresora", o "silama dobra protiv sila zla" su ipak suviše pojednostavljene da bi se obuhvatile i objasnile sve kompleksnosti, pogotovo civilnog rata kao što je onaj u Bosni i Hercegovini.

Prevazilaženje ovakvih dihotomija zahtijeva da se utvrde pojedinačni zločini i pojedinačne žrtve bez obzira na njihove etničke i nacionalne identitete. Ako se to ne učini, onda će doći do jačanja kolektivizacije krivice i stalnog jačanja podjela po etničkim linijama.

Izazovi

Potencijalna cijena "razvlačenja prošlosti" ni na koji način neće pretegnuti nad prednostima za post-konfliktna društva koja ako bi sve strane primorale da istraže njihove istorijske uloge i odgovornosti -- ne samo u ranim devedesetim nego i dublje u prošlosti -- kako bi se suprostavilo snagama istorijskog revizionizma.

Ovo se također odnosi i na članove međunarodne zajednice, čije učešće u balkanskim događajima nije prošlo bez posljedica. Za vrijeme nedavne posjete srpskoj enklavi Gračanica, Bernard Kouchner, francuski ministar spoljnih poslova i bivši šef UN-ove privremene administracije na Kosovu, odgovorio je na pitanje o trgovini ljudskim organima -- o čemu su se prvi navodi pojavili u knjizi bivše glavne tužiteljice Međunarodnog tribunala za bivšu Jugoslaviju Carle del Ponte i što trenutno istražuje Vijeće Evrope -- vatreno i oštro, insistirajući da "nije bilo žute kuće, nije bilo trgovine organima. Ljudi koji pričaju o takvim stvarima su propalice i ubice."

Kouchnerova ljutita opaska je izrečena od čovjeka koji misli da je istovremeno sudija, porota i dželat, a ne od čovjeka koji bi trebao naglašavati potrebu za potpunom i transparentnom istragom u vezi ovih navoda.

Međunarodni tribunal je individualizirajući odgovornost i kaznu za ratne zločine namjeravao omogućiti transformaciju konflikta kroz sprječavanje kolektivizacije krivice. Međutim, kao što je često slučaj na Balkanu, namjera nije bila ostvarena u praksi; pravda nije ostala slijepa, naročito ne na etničke i nacionalne identitete, i mnoge pojedinačne žrtve su postale nevidljive.

Samo kroz međusobno priznavanje svake pojedinačne žrtve u ratovima u bivšoj Jugoslaviji, bez obzira na njihov identitet, se mogu postaviti temelji koji će pomoći prevazilaženju i transformaciji jačajućih međuetničkih podjela.

Stalne tenzije između priznavanja i relativiziranja – što je naglašeno Ganićevim slučajem – pokazuju sa kakvim se izazovima suočavaju oni koji nastoje da osiguraju da se svi zločini i žrtve jednako tretiraju.

Priredio: Nedim Dervišbegović


Vaše mišljenje

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG