Dostupni linkovi

Šta je bila nekadašnja YU


Dino Mustafic, reditelj, Sarajevo, 08. oktobar 2009.
Na velikoj sceni Jugoslovenskog dramskog pozorišta u utorak će premijerno biti izvedena predstava “Rođeni u YU”, ” koju sarajevski pozorišni reditelj Dino Mustafić realizuje s glumcima ovog pozorišta i sa grupom dramaturga iz bivše Jugoslavije, a bavi se osećanjem u vezi sa vremenom raspada SFRJ i novim udruživanjem koje se zove Evropska unija.

Kako za nas program navodi reditelj, reč je o istraživačkom projektu koji se neće baviti Jugoslavijom, u smislu nestanka državno-pravnog subjektiviteta, već osećanjem, koje dobrim delom počiva i na ličnim sećanjima i emocijama glumačke ekipe.

RSE: Na koji način, zapravo, mislite da složite sve te kockice ličnih sudbina i sećanja ljudi koji su rođeni u nekada zajedničkoj zemlji, u jednu jedisntvenu priču?

Mustafić: Mi smo se time bavili dva mjeseca i pokušavali samo da nađemo, na planu strukture i forme, šta je to što bi moglo da komunicira sa publikom. Nadam se da smo našli taj put, jer kada znate da ste iskreni, istiniti, i kada želite da ogolite samo sebe i da to podjelite, jer očito imate potrebu da o tim stvarima govorite, onda nekako stvari same izađu iz sebe. Mislim da smo napravili jednu istinitu predstavu, bez ambicije da damo definitvne odgovore na to šta je to bila nekada zajednička zemlja. Predstava počinje tako što glumci samo izgovore svoje matične brojeve, a završi se time što ih ponove, a zatim kažu svoje ime i prezime. Nekako je to moj doživljaj istorije, jer iza svih tih velikih brojeva, statistika, navodno nekih velikih istorijskih fakata, a to se često zaboravlja, stoje ljudi sa svojim životima, svojim biografijama, porodicama. Kada se to individualizira, onda vidite kako je istorija često surova i kako je neko vrijeme, koje je već sada iza nas, bilo vrlo brutalno kada su u pitanju naši privatni životi.
Mislim da smo napravili jednu istinitu predstavu, bez ambicije da damo definitvne odgovore na to šta je to bila nekada zajednička zemlja.

RSE: Kakav je Vaš lični odnos prema tome? Šta Vama znači Jugoslavija?

Mustafić: Zanimljivo je da sam odlučio da to radim u Beogradu, koji je bio glavni grad te zemlje. Kada se sjetim, moji prvi dolasci u Beograd su bili u trenutku kada je on imao, u toku samo jednoga dana, koncert Majls Dejvisa, FEST, Sajam knjiga. Dakle, ja se sjećam te zemlje kao jedne zemlje u kojoj sam imao vrlo dobro, kvaliteno školovanje, bezbrižno djetinstvo, sjećam se te neke širine, slobode kretanja. Pripadam generaciji koja je već polako počela da otvara i neke tabue socijalističkog društva. Tu je već bila i pojava Mladine, razgovori o tome da li nam je potrebna štafeta, obaranje kulta ličnosti Tita. Nekako sam odrastao iz tog tinejdžerskog u studentsko doba u trenutku kada je Jugoslavija bila jedna zemlja koja je imala vrlo liberalne poglede i shvatanja u odnosu na neke druge zemlje tog istočnog bloka koja, u principu, i jesu pripadala Jugoslaviji i prije mog rođenja. Ja sam rođen 1969. godine. Nismo imali u ni malom mozgu pomisao da se ta zemlja uopšte može raspasti i da će raspad dovesti do tolikog broja žrtava, do takvih pojedinačnih trauma, i da će sve to biti tako krvavo i surovo.

RSE: Kako vidite tu našu budućnost, s obzirom na činjenicu da narodi bivše Jugoslavije, po prirodi stvari, moraju da funkcionišu zajedno?

Mustafić: Mi smo upućeni jedni na druge. Upućeni smo zbog svog jezika, geografskog položaja. Ima mnogo toga što će ove zemlje povezivati. A onda i odnos Evrope i svijeta prema nama koji će nas željeti u formi neke određene asocijacije. Naravno, da se sad neki pitaju, pa žašto smo to morali izgubiti i zašto je, uopše, do svega ovog došlo? Ali, to su neki procesi istorijski, dijalektički, u kojima smo mi kao pojedinci, zapravo, vrlo slabi, izloženi tom vjetru istorije koji vas rastura i okreće lijevo, desno. Vi često ne znate gdje se nalazite. Vrlo ste dezorijentisani, dezintegrisani.
Tako da ova predstava, dobrim dijelom, dotiče i ove teme.
XS
SM
MD
LG