Dostupni linkovi

Sa Slavenom Kovačevićem, direktorom Sportskog društva Bosna i istaknutim sportski publicistom, razgovaramo o Zakonu o sportu, krovnom aktu koji na nivou države rješava pitanje statusa ove značajne oblasti društvenog života. Zakon je prošao proceduru usvojenu u Predstavničkom domu Parlamenta BiH, a ostalo je – svi se nadaju – formalnost glasanja u Domu naroda.


RSE:
Bosna i Hercegovina ima temeljni Zakon o sportu na državnom nivou. On doduše ima svojih mana, o kojima ćemo takođe govoriti, ali za početak da kažemo da je dobro da ga imamo.

KOVAČEVIĆ: Apsolutno se slažem. Vjerujem da će i posljednja stepenica – glasanje u Domu naroda – biti pređena i da će ova zemlja doživjeti da napokon ima svoj vlastiti Zakon o sportu.

RSE: Šta je to što su temeljne odrednice koje sugerišu bolje dane našem sportu i našim sportašima?

KOVAČEVIĆ: Uvodimo sistem u jednu veoma značajnu oblast društvenog života, koja – prema nekim statističkim pokazateljima – okuplja jednu četvrtinu populacije, direktno ili indirektno, kroz aktivno učestvovanje u sportskim aktivnostima ili kroz praćenje sportskih događaja. To je jako bitno.

RSE: Da li to znači da će time status našeg sporta i naših sportista biti definitivno riješen i da će na Olimpijske igre i druga velika sportska takmičenja ići bez trauma?

KOVAČEVIĆ: Možemo se tome nadati. Ovaj zakon rješava ta pitanja. On svakako iskazuje šta je to javni interes države BiH u oblasti sporta, iz čega proizlazi rješavanje svih ovih pitanja i direktne obaveze državnih institucija u tom pogledu. Ako ovaj zakon zaživi u svojoj punoj funkciji i u svom punom obliku, onda bi država morala da izdvoji značajna sredstva i da naši sportaši napokon dožive da imaju adekvatne uvjete za pripremu i izvođenje sportskih takmičenja.

RSE: Unatoč činjenici da si u vezi sa ovim zakonom uvijek unosio pozitivnu energiju i što si se za njega zalagao, sada si najglasniji tumač njegovih nedostataka, odnosno pogrešnih postavki. Šta je osnovni feler?

KOVAČEVIĆ: Postoji otvoren prostor za unaprjeđenje, odnosno neke stvari nisu dobro riješene i iziskuju korekcije. Pitanje privatizacije u oblasti sporta nije dovedeno do kraja. S napomenom da je Zakon kao idejno rješenje pisan okvirno, da u mnogim svojim segmentima nije išao u detalje, nego je ostavio prostor da se podzakonskim aktima, koje donosi ministar, može urediti dosta toga. Privatizacija je spomenuta, ona je moguća, sportske organizacije mogu biti u privatnoj svojini, međutim ne piše kako. Drugo pitanje je pitanje financiranja. Nigdje ne postoji direktno napisano šta je obaveza države BiH, što znači da smo u domenu dobre volje onih koji sačinjavaju budžet. ¸U evropskim zemljama je praksa da se propiše tačan procent koji se treba izdvojiti iz budžeta. Zapadnoevropski standard je tri posto iz državnog budžeta. Francuska, recimo, po toj osnovi izdvaja par stotina miliona eura za svoj sport. E, to nedostaje.

RSE: Da ostanemo malo kod privatizacije. Sudbina svih tranzicijskih zemalja je da sve prelazi u ruke novobogataša, a da finansijska moć postaje vlast. I naši sportski kolektivi prelaze u ruke tajkuna.

KOVAČEVIĆ: Profesor Mehmed Kenović i ja smo napisali knjigu koja se zove «Sportsko pravo», gdje smo obradili neka iskustva iz oblasti «privatizacije» sportskih kolektiva. Ovim zakonskim rješenjem je ostavljena ta mogućnost, koja se naslanja na Zakon o privatizaciji ili na Zakon o privrednim društvima – za 2.000 KM, što je minimalan osnivački kapital, moguće je registrovati jedan veliki sportski kolektiv i eventualno steći njegovu imovinu. Na taj način neko, umjesto stadiona, može napraviti recimo robnu kuću. To svakako nije rješenje koje nas oduševljava. Bilo bi jako poželjno da se zakonom propišu procedure za ulazak kapitala u sportske kolektive, kao i za njegov izlazak. Kao što je to uradila, recimo, Hrvatska na nekih petnaestak stranica, gdje nudi dvije moguće opcije: transformaciju sportskih kolektiva u sportska dioničarska društva (neko to zove dokapitalizacijom) ili osnivanje novih sportskih kolektiva na privatnim osnovama, koja kasnije ulaze u sistem takmičenja. E sad, pošto kod nas postoje sportski kolektivi, nas interesuje kako ćemo ih transformisati u dioničarska društva ili u nešto drugo. Dioničarska društva su društva sa podijeljenom odgovornošću, gdje više investitora ulaže svoj novac. Ostaje još i skepticizam kojeg moram izraziti. Naime, nisam siguran da u našoj zemlji postoje ljudi – pojedinci ili grupe – koji su spremni ulagati u sport s tim da iz njega ne izvlače profit. Jer, ovaj sistem koji sada vlada, a ja se nadam da će ga Zakon o sportu promijeniti, ne stvara mogućnost da u okviru sportskih djelatnosti zaradite. Osnova svakog ulaganja u privredne subjekte je izvlačenje profita. Međutim, u ovom momentu to nije moguće. Uzmimo primjer iz susjedstva. Sjećate se da su Hajduk svojevremeno otkupili njegovi vrsni fudbaleri, njih šestorica. A sada od toga glavom bez obzira bježe i pokušavaju predati gradskoj upravi Splita. To je jako složeno pitanje, a mi se nalazimo u području gdje možda nije sazrjelo vrijeme za takva razmišljanja.

RSE: Zanimljivo je i pitanje sportskih objekata. Može li se desiti da nešto što su izgradili građani, na ovaj ili na onaj način, svojim mišićima ili parama, kroz ovu proceduru pređe u ruke jednog čovjeka ili grupe bogatih pojedinaca?

KOVAČEVIĆ: Zakon takvu mogućnost svakako ostavlja. Bilo je takvih pokušaja i prije donošenja ovog zakona. Znam za jedan primjer iz Tuzle, kao i za neke primjere iz Sarajeva. To je izvedivo i jako moguće. E sad, šta bi moglo tako nešto spriječiti? Odluku o transformaciji sportskog kluba u privatno ili privredno društvo donosi skupština tog kluba. Ako je ona spremna da tako nešto uradi, da ne vodi računa o sebi, o svom sportskom kolektivu i o svom sportskom objektu, onda mi tu ne možemo ništa uraditi. Ja se, međutim, nadam da je svijest sportskih radnika na takvom nivou da to neće dozvoliti. S druge strane, očekujemo od ministra civilnih poslova da propiše podzakonski akt koji će temeljno razraditi ulazak privatnog kapitala u sportske organizacije i njegov izlazak. Ako se čovjek odluči, recimo zbog slabih rezultata, da povuče kapital, mora mu se reći kako, da bude spreman i na tu mogućnost.

RSE: Čini mi se da je još jedno pitanje u javnoj raspravi među sportskim radnicima bilo posebno isticano – odnos novca koji će biti usmjeravan ka administraciji i ka osnovnoj temeljnoj djelatnosti.

KOVAČEVIĆ: Sportska struktura, koja je predviđena ovim zakonom, u jednom dijelu kopira ustavno uređenje naše zemlje, a znamo da to uređenje proizvodi jednu multipliciranu administraciju. Postoje sportovi u kojima je ta vrsta decentralizacije na entitetskom nivou poželjna, kao što je nogomet. Kda imate par stotina klubova, onda nije moguće s jednog mjesta vršiti kvalitetnu koordinaciju i subordinaciju. Ali postoje i sportovi kojima decentralizacija ne odgovara, kao što je recimo klizanje. Postoji nekoliko klizačkih klubova u Sarajevu, međutim u drugom entitetu ih nema, tako da u tom slučaju ne možemo govoriti o entitetskoj sportskoj strukturi. U svakom slučaju, Zakon o sportu nameće takvo rješenje da će administracija vrlo vjerovatno biti multiplicirana i da će veliki dio novca odlaziti za te namjene. Ja se toga malo plašim, jer se radi o milionskim sumama koje bi odlazile na administraciju. A vidjet ćemo koliko je država spremna izdvojiti na sportske aktivnosti. Prošle godine je to bilo 800 hiljada maraka, a realizacija Zakona o sportu košta negdje oko pet miliona. Ako država neće davati novac, onda ne znam zašto je donosila zakon. A li hajmo biti optimisti pa vjerovati da će sve biti onako kako je napisano u ovih dvadesetak stranica teksta.

RSE: Hajde da sa ovom pozitivnom energijom završimo razgovor. Nadam se da ćemo o bosanskohercegovačkom sportu ubuduće uvijek govoriti u pozitivnim tonovima.

KOVAČEVIĆ: Ja moram istaći svoje zadovoljstvo što su ovaj Zakon o sportu pisali sportski radnici iz svih krajeva naše zemlje i da je taj sinergijski pristup omogućio da iza ovog zakona stoji cijela sportska populacija Bosne i Hercegovine. Ostaje samo da vjerujemo da će državne institucije ispuniti obaveze koje su ovim zakonom propisane. Zakon ima našu podršku, očekujemo da će država napokon pokazati brigu prema sportu i sportskim radnicima.

  • 16x9 Image

    Budo Vukobrat

    Novinarstvom se počeo baviti 1973. godine kao reporter u Televiziji Sarajevo. Više od 13 godina u programima RSE angažovan na novinarskim i uredničkim poslovima.

XS
SM
MD
LG