Latal: «U to vrijeme, 43.-44. godine, i na ono malo Jevreja koji su bili ostali i nisu bili po logorima, bio je još jači pritisak da ne bi niti jedan Jevrejin trebao ostati.»
«Ko spasi jedan život, kao da je spasio čitavo čovječanstvo!»
Iako je prošlo više od 40 godina, Ljerka Latal sjeća se kako je njen otac Andrija, izlažući sopstveni život opasnosti, spasio tri Jevrejke tokom Drugog svjetskog rata:
«Stanovali smo u Novom Sarajevu. Moja majka je bila Jevrejka i stanovali smo u djedovoj kući. Sva sreća da smo 40. godine, početkom 41., preselili iz Novog Sarajeva na novu lokaciju gdje nismo uopšte bili prijavljeni. To je bio jedan momenat koji je spasio i našu porodicu i ove tri Jevrejke koje su bile kod nas sve do 45. godine, do oslobođenja.»
Ljerka je tada imala 11 godina. Njen otac u podrumu kuće napravio je bunker za skrivanje Jevrejki. U tom ratnom periodu prve komšije Latalovima bili su Gestapovci koji su osnovali tajni radio-prislušni centar, te nikada nisu ni posumnjali da Andrija Latal, istaknuti građevinski ekspert, ima toliko hrabrosti da im pred nosom krije Jevrejke.
«To je bilo vrlo teško vrijeme. Ta odluka da se spašava Jevreje - tada je bilo normalno, da je, ne samo onaj koji je spasio, nego čitava porodica, trebala biti deportovana za logor - tako da je sam sebi izvršio smrtnu presudu.»
Prošle godine, 30. oktobra, za spašavanje ovih Jevrejki, Sarajliji Andriji Latalu posthumno je dodijeljeno priznanje «Pravednika jevrejskog naroda u Bosni i Hercegovini». Priznanje «Pravednik među nacijama» dodjeljuje memorijalna ustanova za očuvanje podataka o žrtvama holokausta «Jad Vašem» iz Izraela. To je najveća počast koju izraelski narod ukazuje pojedincima nejevrejskog porijekla koji su, žrtvujući sebe, spašavali Jevreje.
«Kad se sjetim svog djetinjstva i kad se sjetim druženja sa drugima, gdje nacionalnost uopšte nije bila prisutna u našem životu, u našim odnosima među ljudima, a sada doživljavamo da je nacionalizam toliko prisutan među ljudima, koji podstiče ljude na mržnju, na gnjev, na nerazumijevanje, da kad se susrećete s ljudima, ne možete se predstaviti ko ste i šta ste jer ne znate šta je onaj drugi i kako će to prihvatiti.»
Želeći se na neki način zahvaliti narodima svih konfesija koji su na području Bosne i Hercegovine na bilo koji način spašavali Jevreje, na inicijativu Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, te Muzeja Grada Sarajeva, Jevrejska zajednica Bosne i Hercegovine pokrenula je akciju «Pravednici jevrejskog naroda iz Bosne i Hercegovine». Govori rukovodilac projekta Eli Tauber:
«Radi se o jednom fenomenu koji nije zabilježen ni u jednoj drugoj zemlji. Vjerovatno ni jedna druga zemlja nije imala toliko naroda zastupljenih u njoj kao što je Bosna i Hercegovina. Moja ideja je bila da se neprihvatljivo mali broj ljudi koji su bili proglašeni pravednicima jevrejskog naroda, odnosno pravednicima među narodima od izraelskog muzeja «Jad Vašem», nalazi i pripada Bosni i Hercegovini. Danas na spisku imamo, po najnovijim saznanjima, svega 46 ljudi iz Bosne i Hercegovine.»
Više od 20.000 ljudi širom svijeta dobilo je ovo priznanje, a u mjesec dana koliko traje akcija u Bosni i Hercegovini, potvrđene su i nove tri priče, kaže Tauber:
«Prijavila mi se jedna žena koja je došla da mi kaže kako je njen otac spasio jednog Jevreja iz Doboja. Onda se pojavio njen rođak čiji je otac isto, to su bila dva brata, spasio tog istog čovjeka u Doboju. Međutim, ja u međuvremenu saznajem da je sin ovog čovjeka, Jevreja iz Doboja, koji je spašen, u ovom ratu oslobodio sina onoga koji je spasio njegovog oca iz logora u Doboju i tako na neki način vratio dug. To je prelijepo, ti krugovi koji se zatvaraju.»
Ideja za pokretanje ove akcije nastala je iz želje da se objelodane mnoge priče o suživotu u Bosni i Hercegovini, navodi vođa projekta iz Instituta za istraživanja zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Muhamed Mešić:
«...jer su to, po nama, optimistične priče, lijepe priče o bosanskom suživotu, o bosanstvu, na kraju krajeva priče iz naše zemlje koje, s jedne strane, zbog zuba vremena, ne smiju ostati nezapamćene, a s druge strane, evo baš sada imamo nekakav nedostatak kolektivnog optimizma u zemlji i nije loše da se upravo sada posvetimo lijepim pričama i da malo te neke primjere herojstva iz ne tako davne prošlosti zabilježimo i prezentiramo širokoj javnosti.»
Umjesto zaključka, citiraćemo staru poslovicu iz Talmuda:
«Ko spasi jedan život, kao da je spasio čitavo čovječanstvo!»
