Dostupni linkovi

*Od iduće godine „Nova strategija“ za ostvarivanje aneksa VII Dejtonskog mirovnog sporazuma – biće obuhvaćene i one osobe koje ne mogu ili ne žele da se vrate u ranija mjesta stanovanja. Biće pokrenuto i pitanje nadoknade imovine ljudima kojim je trajno porušen stambeni fond. *Savez izbjeglica udruženja/udruga BiH ističe da je povratak još uvijek ne prati njegova „održivost“. *Tokom susreta povratnici u opštinu Bosanski Šamac upozorili da je povratak potpuno „stao“. *A povratnici u istočnu Bosnu smatraju da se nedovoljno podržava povratak.

Radne grupe, zadužene za provođenje Akcionog plana za reviziju Strategije za provedbu Aneksa VII Dejtonskog mirovnog sporazuma, do kraja februara naredne godine trebala bi završiti svoj dio posla, te uputiti nadležnim institucijama novu strategiju na verifikaciju.

Zamjenik predsjednika Komisije za izbjeglice i raseljene osobe BiH Miladin Dragičević istakao je da je zadatak ove strategije da predloži trajna rješenja za sve raseljene osobe, izbjeglice i povratnike u BiH, dodajući da su na sjednici Komisije u Sarajevu precizirana neka od važnih pitanja kojim će se radna grupa za provođenje Akcionog plana za reviziju ove strategije baviti, kao što je rješavanje alternativnih kolektivnih smještaja:

„Mi smo napravili jedan dinamičan plan i u relativno kratkom vremenu ćemo imati sve pokazatelje na stolu. Do kraja februara će sva radna tijela, predviđena ovim akcionim programom za rad na novoj strategiji, završiti svoj dio posla, tako da ćemo moći da verifikujemo tu strategiju u nadležnim institucijama. Oko te strategije se danas otvorilo nekoliko pitanja. Bio je prisutan i nevladin sektor, koji je sugerisao da se u toj strategiji obuhvate neke stvari. Ja ću navesti samo tri pitanja koja smo mi otvorili, a koja buduće radne grupe moraju obuhvatiti. Prvo je rješavanje alternativnih i kolektivnih smještaja. Dosadašnja strategija je govorila da će ti ljudi riješiti svoj stambeni problem povratkom u mjesto ranijeg življenja. Međutim, mi smo upoznati sa strukturom ljudi koji žive u tim alternativnim i kolektivnim smještajima. To su uglavnom stari ljudi i oni ne mogu živjeti nigdje ako im ne obezbjedite najosnovnije uslove za to. Prema tome, nećemo se valjda i tu držati nekog političkog kriterija. Da bi sve to bilo legalno, to će obuhvatiti ta nova strategija, da možemo, tamo gdje opštine izraze svoju želju i saglasnost, praviti gerijatrijske ustanove, gdje bi se tim ljudima obezbjedila i ishrana i medicinska zaštita. Da definitivno stavimo tačku na to. Danas smo isto tako razgovarali i o tom nekom pravu ljudi na ostanak, odnosno da se ne moraju vratiti u ranije mjesto življenja. Nova strategija će vjerovatno obuhvatiti i to pitanje, pa ćemo o tome raspravljati na svim nivoima i oko toga donijeti zajednički stav, da ne bi svako na svoj način kršio propise. Danas je otvoreno i pitanje nadoknade imovine. To je kompleksno, složeno pitanje, traži velika sredstva. Ali o tom potom, bitno nam je da riješimo ove velike, goruće probleme obnove i rekonstrukcije kuća ljudi koji su podnijeli aplikacije, a tih ljudi ima više od 40.000.“

Dragičević takođe objasnio da je stara strategija bila bazirana na povratku izbjeglih i raseljenih osoba u mjesta gdje su ranije živjeli, te da je to bio glavni način za rješavanje njihovih stambenih problema, dodajući da za osobe koje žive u alternativnim smještajima nije dovoljno riješiti samo njihove stambene probleme, nego i obezbijediti humane uslove za život. Takođe, Državna komisija je razmatrala projekte koje su u toku. Dragičević izdvaja neke:

„Kada je riječ o projektu CEB (raspuštanje alternativnih i kolektivnih smještaja), ušli smo otprilike u finalni dio posla. Odabrani su korisnici i izvođači radova i vjerovatno ćemo taj dio završiti do polovine 2008. godine. Takođe, kad je riječ o projektu ,Opeka‘, danas smo informisani sa su sve radnje ili predradnje završene, tako da će se vjerovatno ovih dana, odnosno iza ovih blagdana, u Beču ili ovdje, potpisati projekat, da onda možemo krenuti u realizaciju odabira korisnika i samu realizaciju svega toga. Istovremeno, predstavnici UNDP-a su nas informisali o projektu ,Sutra‘, koji ima tri faze. Sve dosadašnje faze su na besprijekoran način realizovane. Ostala je posljednja faza, koja će se relativno brzo završiti. Taj program je obuhvatio preko 360 stambenih jedinica. Pored individualnih objekata koji su rađeni, ovaj program obuhvata i stambene zgrade, u Drvaru, u Mostaru, u Derventi i u Šipovu. Tako da će i to biti obuhvaćeno i relativno brzo implementirano.“

Živi se kako se može

Jedan od projekata pod nazivom CEB ostvaruje se i u Konjicu, o čemu javlja Mirsada Ćosić:

Općinska služba za obnovu ovih dana radi na realizaciji projekta CEB 2, koji će značiti obnovu kuća za devet povratnika u općinu Konjic. O tome šef pomenute službe Muhidin Lepara kaže:

„Projekat CEB 2 je namjenski projekat državnog Ministarstva iz sredstava Fonda za povratak za rješavanje slučajeva korisnika kolektivnih centara i alternativnog smještaja. Listu je utvrdilo Federalno ministarstvo, koje je u najvećem dijelu implementator, zajedno sa općinom. Listu je sačinjavalo 15 korisnika, a koja je nakon pročišćavanja svedena na devet.“

Na području Donjeg Sela u općini Konjic žive uglavnom povratnici srpske nacionalnosti. Danica Ćećez, povratnica je koja živi starački život:

„Ima devet godina da sam se vratila. Živi se onako kako se može.“

RSE: Šta biste poručili ljudima koji se još nisu vratili?

Ćećez: „Ako im je želja da se vrate, neka se vrate. Ako nije, nek‘ ostanu gdje jesu.“

Posjetili smo i Branka i njegovu suprugu Gošu, koji su se vratili prije šest godina na Donje Selo. Branko nije krio suze pri sjećanju na prve dane povratka u svoju kuću:

„Vratio sam se u šestom mjesecu 2001. godine.“

„Došli smo bez išta. Nijedno nismo imali penzije. Ja sada imam penziju, međutim suprug to još nije riješio i to ga najviše muči. Djeca ponekad dođu. Puno radimo. Ne mogu se požaliti. Fino nam je, na svome smo, u svome smo. Radim na svome, niko me ne goni da radim. Radim jer to volim. Volila bih da se malo više ovog našeg naroda vrati, da imam kome otići na kafu. Ali nema nikog. Ovi koji su tu su svi stari, čekaju da umru i da se kuća zaključa. Opština nam je malo pomogla, izgradili su put i zahvaljujem im se do neba za to. Što se ostalog tiče, tu nisu mnogo pomogli.“

„Da mi je da imam frezu. Ona moja stara mi je bila čudo. Imam zemlje, mogao bih svašta da radim.“

Do povratka u kuću na Donje Selo porodica Ćećez živjela je izbjeglički život u Derventi:

„Izbjeglica je svugdje izbjeglica.“

„Niko te ne voli. Na tuđem si, nemaš ništa svoje. Meni je ovdje ljepše.“

„Svašta sam radio, nema posla kojeg nisam radio da preživim. Čekao sam godinu dana da mi se oslobodi kuća i vratio sam se odmah čim se oslobodila.“

Branku i Goši nedostaju njihove prijeratne komšije. A kada govori o željama, Goša ističe:


„Željela bih da se još neko vrati, da se još neko zaposli i da živimo kao što smo živjeli devedesetih i osamdesetih, kad sam radila u UNIS-ovoj fabrici. Tada me nisu pitali kako mi je ime, već Fata ili Kata ili bilo ko donesu kolač i podijelimo koliko nas ima.“

Iz državnog budžeta 11 miliona maraka

Državna Komisija za izbjeglice je razmatrala i Program rada Fonda za povratak BiH za 2008. godinu, o čemu govori Mario Nenadić:

„Biće izdvojeno blizu 11 miliona konvertibilnih maraka na nivou Bosne i Hercegovine, dakle iz budžeta institucija BiH. Pored toga, vidjeli smo da je u entitetima izdvojeno po blizu 25 miliona sredstava. Isto tako Brčko Distrikt ima značajna sredstva za proces povratka. Ove godine smo na svim nivoima vlasti izdvojili ukupno oko 170 miliona konvertibilnih maraka. U predstojećoj godini očekujemo izdvajanje najmanje toliko sredstava za proces povratka. A onog časa kada se revizija državne strategije BiH za provedbu aneksa VII nađe u procedurama kod nadležnih zakonodavnih i izvršnih tijela, mislimo da će to biti dodatni opravdan zahtjev da se sredstva za proces povratka u BiH dodatno povećaju i da budu što bliža stvarnim potrebama, kako bismo u naredne tri godine ovaj proces i realizirali.“

Gotovo istovremeno, Savez udruženja/udruga izbjeglih i raseljenih BiH analizirao je ostvarene rezultate na zasjedanju u Tuzli. Upozoreno je da povratak slabi umjesto da jača. Predsjednica Mirhunisa Zukić izdvaja konkretne primjere:

„Konkretno u centru Mostara imamo 763 porodice bez krova nad glavom, a svi oni imaju certifikate od međunarodnih organizacija odnosno od CRPC-a da mogu ući u posjed svoje imovine. Na certifikatu stoji, na primjer, da u roku od 60 dana mogu ući u posjed svoje imovine u Ulici Alekse Šantića broj 32, a tamo upšte nema zgrade. Vođena je jedna licemjerna politika prema procesu povratka. Donatori su davali svojim implementing organizacijama da prave kuće, nisu davali domaćim. Nijedno udruženje nije pravilo kuće, pa tako ni Savez, već su ih pravile međunarodne organizacije. Ljudi se nisu vratili na svoja radna mjesta. Mi smo kroz jednu slučajnu anketu, koju smo vršili preko naših udruženja, saznali da u oba entiteta radi svega 0,8 do 1,0 posto ljudi. A i ti ljudi su sretnici koji su se vratili na selo. U procesu povratka u gradove imamo apsolutno drugačiju sliku. Pored toga imamo 2.550 porodica, evidentiranih od strane entitetskih ministarstava, koje žive u kolektivnim centrima, što je strašno i alarmantno. Mi kako nevladina organizacija postavljamo pitanje – ako se napravilo 246.000 kuća, zašto ti ljudi iz kolektivnih centara nisu bili prioritet?“


Milan Dragutinović iz Uduženja za održivi povratak Tuzlanskog kantona ističe da su izbjeglice najsiromašniji ljudi u Bosni i Hercegovini:

„Što je najgore, siromašna je i naša omladina. Kad biste proveli anketu, vjerujem da bi 80 posto naše omladine željelo napustiti Bosnu i Hercegovinu. Onaj ko želi ostati u BiH, to su naši takozvani političari i mi koji smo si zakupili grobna mjesta, a svi ostali su nezainteresovani, jer u Bosni i Hercegovini nema perspektive. Daju mu 500 kvadrata zemlje i paket za izgradnju kuće, a u opštini Kalesija je imao 100 duluma zemlje i nije znao ništa drugo raditi osim obrađivati zemlju. Sa tih 500 kvadrata zemlje je od njega napravio socijalni slučaj, dok njegovo imanje stoji.“

Zoran Jovanović, Srpsko građansko vijeće Tuzla:

„Skoro sam bio na terenu u Rastočici. Imali smo projekat, u saradnji sa holandskom vladom, koji bi uključivao 300.000 KM iz domaćeg budžeta i ponudili smo ga kantonu. Obezbijedio bi 151 radno mjesto. Međutim, to nikoga ne interesuje. Nisu našli za shodno da obezbijede 300.000 KM, da dobijemo još 900.000 KM od stranaca i da zaposlimo 151 čovjeka. Ljudi nam se smiju. Znamo kako su se dijelile kuće i sve ostalo.“

Susreti hrvatskih povratnika

Vraćamo se jednom zanimljivom skupu povratnika u okolici Bosanskog Šamca, i to uz našeg dopisnika Zorana Matkića:

U gornjem Hasiću kod Bosanskog Šamca održani su treći po redu godišnji susreti hrvatskih povratnika iz pet tamošnjih sela, na kojima je rezimirana ovogodišnja aktivnost po pitanju obnove i održivog povratka. Opća je konstatacija da se obnova i povratak odvijaju nedopustivo sporo ili su pak u pojedinim sredinama u potpunosti zaustavljeni. Neizgrađena infrastruktura, nemogućnost zapošljavanja, neriješena zdravstvena i socijalna zaštita, samo su neki od problema s kojima se susreću povratnici, kaže fra Joso Oršolić, župnik župe Tišina:

„Ipak je prilično teško krenuti od nule. Pokušavamo na ovim susretima razmotriti sve mogućnosti i načine kako da se što prije odnosno što bolje obnovi ova župa.“

Izražavajući razumijevanje za povratničke probleme, dopredsjednik Republike Srpske Davor Čordaš kaže da je unatoč svemu, šamački kraj jedan od svjetlijih primjera povratka Hrvata u prijeratna mjesta življenja:

„Iako ljudi nisu zadovoljni, mi bi bili sretni da je i na drugim mjestima urađeno ovoliko koliko ovdje.“

Donatori kao i povratnici, posljednjih godina su postali rijetkost u šamačkom kraju. Najveći pomoć u obnovi pruža Vlada Republike Hrvatske. Predstavnik Veleposlanstva Republike Hrvatske u BiH Boris Belanić:

„Mi ćemo nastaviti sa financiranjem svih oblika socijalne infrastrukture u mjestima gdje su se ljudi vratili, kako bi im omogućili da ovdje pristojno žive.“

Vlada Republike Hrvatske tijekom ove godine u šamački kraj donirala je građevinski materijal za obnovu 23 povratničke kuće, a oko 25.000 KM donirala je za obnovu infrastrukture. Novčana sredstva za ugradnju materijala osigurala je općina Bosanski Šamac. Predsjednik mjesne zajednice Tišina Pavo Župarić kaže da povratnici, kao što je to bio slučaj ranijih godina, više ne strahuju za svoju osobnu i imovinsku sigurnost:

„Sigurnost više nije problem. Ljudi se najviše žale na nedostatak posla, neadekvatno školstvo, socijalna pitanja i infrastrukturu.“

Slično mišljenje dijele i ostali sudionici susreta hrvatskih povratnika u župu Tišina. Ističu kako je neophodno učiniti mnogo više da se u novoobnovljenu školu u Gornjem Hasiću, gdje su održani ovi susreti, a koja sada zjapi prazna, vrate najmlađi Posavljaci.

Inače, od oko 5.000 Hrvata župe Tišina, koliko ih je tu živjelo prije rata, vratilo se njih oko 400.

Manipuliše se ciframa

U Tribini „Dvanaest godina poslije Dejtonskog mirovnog Sporazuma“, o ostvarenim rezultatima govori Himzo Bajrović, Regionalni odbor za povratak izbjeglica u istočnu Bosnu:

„Ni u kom slučaju ne možemo biti zadovoljni. O povratku se mnogo govorilo, tu priču su mnogi i eksploatisali. Za podršku povratku je došlo mnogo sredstava, međutim vrlo malo od toga je došlo do samih povratnika. Ne znam da li iko u državi zna koliko je tih sredstava došlo do samih povratnika, a mnogi su se na račun toga obogatili. Činjenica je da se povratnici pate. Imamo veliki broj ljudi bez struje. U Grahovu i Drvaru su ogromna naselja još uvijek bez struje. Strgačina u istočnoj Bosni je već pet godina bez struje. Kako vratiti dijete koje pet godina neće moći gledati televiziju? Dalje, od čega živjeti? Mi smo nedavno u Savezu dali neke prijedloge u vezi mladih povratnika i djece. Ako ne pomognemo mlađim povratnicima, onda povratka neće ni biti, jer se budućnost ne može zasnovati na starcima. Ako se mladi ljudi ne zaposle, penzioneri će izumrijeti i time je dovršeno etničko čišćenje. Djeca i mladi ljudi su kategorije kojima bi se trebalo prvenstveno pomoći. Mislim da i Federacija BiH i Republika Srpska raspolažu određenim sredstvima, koja možda nisu dovoljna, ali ako se ona pravilno usmjere, ona nisu ni mala. Tih mladih porodica nema tako mnogo i ako se sredstva usmjere prema njima, to će im biti dovoljno. Mi smo predložili u Savezu da se forsiraju povratničke porodice s djecom. Povratak se ostvaruje zahvaljujući nevladinim organizacijama i želji povratnika da se vrate. Vlasti po tom pitanju ništa ne čine, njih strategija povratka ne zanima. Tako da je naš zadatak i da odredimo lokacije gdje da se sredstva usmjere. Međutim, problem je u tome koliko nas vlast priznaje. Imamo osjećaj da nas lokalna vlast ignoriše. Državna komisija je prije dvije godine sve spustila na nivo opština. Opštine su te koje su do juče osporavale povratak, a sada treba da ga provode. Mislim da se to vidi i da je to svakome jasno. Manipuliše se ciframa, iz razloga da ne bi propala neka donatorska sredstva. Međutim, možemo li mi lagati? Ono povjerenje koje smo stekli kod OHR-a, mi kao nevladine organizacije, stekli smo upravo zbog toga što smo govorili istinu. Vlastima se nije vjerovalo, a nama se vjerovalo, i ono što se uspjelo, uspjelo se zbog toga. Znači, laž više ne pali. Mi moramo jednog dana reći – povratnika je toliko i toliko. Ljudi koji su rekli istinu su bili šikanirani ili zbog toga kažnjeni. Mi više ne smijemo nikome dozvoliti da laže. Istina se mora znati, mora se reći tačan broj povratnika. Jer, pomoć moraju dobiti oni koji su tamo, oni koji su se vratili, a ne oni koji se lažno predstavljaju kao povratnici, dobiju donaciju i idu u Sarajevo. Moram reći da nam je politika dobrodošlice – iako ima izuzetaka, u svakoj stranci ima raznih ljudi i ne mogu ih sve strpati u jedan koš – napravila veliku štetu. Povratnici sa Drine su naišli na topao doček u Sarajevu – našli zaposlenje, bespravno napravili kuće – i time nam je nanesena velika šteta. Znam ko je za njih lobirao. Uglavnom, sve se svodi na to da je politika težila tome da budemo etnički razdvojeni.“

* * * * *

Specijalna emisija Radija Slobodna Evropa posvećena je ostvarivanju prava izbjeglih i raseljenih, ali i svih drugih kojima su ugrožena temeljna ljudska prava. U ovoj emisiji na vaša pitanja odgovaraju predstavnici vlasti i nevladinog sektora, zatim međunarodnih organizacija u Bosni i Hercegovini, te drugi stručnjaci za oblast imovinskih i drugih ljudskih prava. Pisma s pitanjima pošaljite u našu sarajevsku redakciju, gdje se priprema ova emisija. Adresa je Fra Anđela Zvizdovića br. 1, Sarajevo. Na pismo naznačite: Radio Slobodna Evropa, za emisiju Neću tuđe, hoću svoje. Ukoliko je to za vas jednostavnije, možete pisati i na našu e-mail adresu: rfe.sa@bih.net.ba.


XS
SM
MD
LG