Fotografija na kojoj je Anto Anić iz Travnika s omčom oko vrata ispred sudova i institucija Europske unije podsjećat će ga kako je demonstrirao kršenje ljudskih prava u BiH, ali i dobio prvu bitku u ostvarivanju svojega prava na povrat imovine.
Priča počinje prije 12 godina, kada je Anto počeo obilaziti pragove bh. sudova i kucati na vrata predstavnika vlasti kako bi vratio svoje građevinske strojeve, koje mu je mobilizirala Civilna zaštita Travnika za obranu BiH. Domaći sudovi u više navrata po istome predmetu donosili su različite presude, no Antini pokušaji da ostvari svoje pravo na povrat imovine ostali su uzaludni. Nije bilo drugoga nego obratiti se svim važnijim institucijama Europske unije u Strazburu, Briselu i Ženevi.
Anto priča: “Sa suprugom Ljiljanom prešao sam više od 10 tisuća kilometara.” A onda, s osmijehom na licu, držeći žutu kovertu u ruci, kaže da je nakon više stotina molbi, žalbi i predstavki, dobio prvu bitku:
“Ova koverta je došla iz Ujedinjenih naroda, od visokog komesara za ljudska prava pri UN-u. Ja sam njih posjetio za mog boravka u Ženevi 18. 10., predao im kovertu, 21. 10 su napisali odgovor, 24. 10. je ova koverta već, sa kompletnim odgovorom i naputnicama šta dalje da radim, stigla mojoj kući. Kako je ona stigla? Poštom nije. Ali je stigla. Da li je diplomatskim putem, da li je neko donio, možda je i Adnan Terzić donio, morao, mojoj kući - i ja postupam dalje po ovoj koverti. Da ove koverte nije, da nije Ujedinjenih naroda, Suda u Strazburu, ja nikad ne bih ostvario svoja prava. A ovako, ja sam pobjednik u ovom procesu - samo je pitanje dana ili sedmica. Moj križni put u ostvarivanju mojih prava trajao je već dvanaest i po godina, faktički od 7. mjeseca 1994. godine. Tada sam tražio povrat svojih strojeva, odnosno ponudio sam Armiji BiH da ostavi sredstva koja su joj potrebna za ratna djejstva za odbranu države, a višak da mi vrati.”
Antina supruga Ljiljana i sin Ivan cijelo su vrijeme bili uz njega i nisu gubili nadu u pravičan ishod ove pravne bitke. Supruga Ljiljana:
“Nisam posumnjala da je sve uzalud. Bila sam uz svog muža. Vjerovala sam da će to sve biti, da mora postići sve. Moj muž je sve pošteno zaradio i traži samo što je njegovo.”
Veseli se i sin Ivan, koji kaže da mu je drago vidjeti ponovno strojeve u obiteljskom dvorištu:
“Prvi put sam bio, kao dijete sa svojih 11 godina, uz svoga oca i pomalo radio sa tim strojevima, zavolio te strojeve, živio sa tim strojevima. Povrat imovine za moga oca - šta meni znači isto - znači jako mnogo. I meni i mojoj obitelji, jer danas sam oženjen i imam dvoje djece. Ti strojevi su nam sve dali i, ako Bog da, dat će još više.”
Nakon što je vratio svoju imovinu, Anti se obraćaju za savjete mnogobrojni građani kojima se po raznim osnovama krše ljudska prava:
“Bilo je poziva iz Konjica, iz Tuzle. Ovako me, u privatnom životu, zaustavljaju svaki dan. Ali su ljudi pogriješili, nisu tražili svoja prava otpočetka. Ja jedanaest i po godina pomno kupim sve papire. Meni su se smijali svi kad sam ja ovo radio. Rekli su da sam lud, da se ja s rogatim ne mogu bosti. Međutim, vidite da sam ja u pravu. Nažalost, u ovoj državi vi se nemate kome obratiti. Vi napišete pismo, to pismo se baci negdje u zapećak i stoji godinama, kao što je i moje stajalo. Znači, građani su totalno obespravljeni, obezglavljeni. I ne govorim sad samo o Hrvatima. Govorim o svim nacijama u BiH, onima koji su opljačkani, popaljeni, protjerani itd.”
Anto kaže da je sva sreća što BiH započinje svoj put ka Europskoj uniji, što će građanima osigurati veća prava:
“Briselska era je nešto posebno - ne za državu, za naše političare, nego za naše građane. Političari bi voljeli da mi nikad ne odemo u Evropu, jer ne bi radili ovo što nam danas rade. Običan svijet se treba veseliti našem ulasku u Evropu. Ne treba ih prepadati kako baba rogom. Znači za nas je Evropa ostvarivanje ljudskih prava. Evo vam Hrvatske primjer: prije 60 godina što je uzeto u Drugom svjetskom ratu danas se mora platiti i vratiti.”
Priča obitelji Anić ne završava se povratom imovine. Anto kaže: sada slijedi tužba protiv države BiH za naknadu štete koja se mjeri milijunima konvertibilnih maraka.
Priča počinje prije 12 godina, kada je Anto počeo obilaziti pragove bh. sudova i kucati na vrata predstavnika vlasti kako bi vratio svoje građevinske strojeve, koje mu je mobilizirala Civilna zaštita Travnika za obranu BiH. Domaći sudovi u više navrata po istome predmetu donosili su različite presude, no Antini pokušaji da ostvari svoje pravo na povrat imovine ostali su uzaludni. Nije bilo drugoga nego obratiti se svim važnijim institucijama Europske unije u Strazburu, Briselu i Ženevi.
Anto priča: “Sa suprugom Ljiljanom prešao sam više od 10 tisuća kilometara.” A onda, s osmijehom na licu, držeći žutu kovertu u ruci, kaže da je nakon više stotina molbi, žalbi i predstavki, dobio prvu bitku:
“Ova koverta je došla iz Ujedinjenih naroda, od visokog komesara za ljudska prava pri UN-u. Ja sam njih posjetio za mog boravka u Ženevi 18. 10., predao im kovertu, 21. 10 su napisali odgovor, 24. 10. je ova koverta već, sa kompletnim odgovorom i naputnicama šta dalje da radim, stigla mojoj kući. Kako je ona stigla? Poštom nije. Ali je stigla. Da li je diplomatskim putem, da li je neko donio, možda je i Adnan Terzić donio, morao, mojoj kući - i ja postupam dalje po ovoj koverti. Da ove koverte nije, da nije Ujedinjenih naroda, Suda u Strazburu, ja nikad ne bih ostvario svoja prava. A ovako, ja sam pobjednik u ovom procesu - samo je pitanje dana ili sedmica. Moj križni put u ostvarivanju mojih prava trajao je već dvanaest i po godina, faktički od 7. mjeseca 1994. godine. Tada sam tražio povrat svojih strojeva, odnosno ponudio sam Armiji BiH da ostavi sredstva koja su joj potrebna za ratna djejstva za odbranu države, a višak da mi vrati.”
Antina supruga Ljiljana i sin Ivan cijelo su vrijeme bili uz njega i nisu gubili nadu u pravičan ishod ove pravne bitke. Supruga Ljiljana:
“Nisam posumnjala da je sve uzalud. Bila sam uz svog muža. Vjerovala sam da će to sve biti, da mora postići sve. Moj muž je sve pošteno zaradio i traži samo što je njegovo.”
Veseli se i sin Ivan, koji kaže da mu je drago vidjeti ponovno strojeve u obiteljskom dvorištu:
“Prvi put sam bio, kao dijete sa svojih 11 godina, uz svoga oca i pomalo radio sa tim strojevima, zavolio te strojeve, živio sa tim strojevima. Povrat imovine za moga oca - šta meni znači isto - znači jako mnogo. I meni i mojoj obitelji, jer danas sam oženjen i imam dvoje djece. Ti strojevi su nam sve dali i, ako Bog da, dat će još više.”
Nakon što je vratio svoju imovinu, Anti se obraćaju za savjete mnogobrojni građani kojima se po raznim osnovama krše ljudska prava:
“Bilo je poziva iz Konjica, iz Tuzle. Ovako me, u privatnom životu, zaustavljaju svaki dan. Ali su ljudi pogriješili, nisu tražili svoja prava otpočetka. Ja jedanaest i po godina pomno kupim sve papire. Meni su se smijali svi kad sam ja ovo radio. Rekli su da sam lud, da se ja s rogatim ne mogu bosti. Međutim, vidite da sam ja u pravu. Nažalost, u ovoj državi vi se nemate kome obratiti. Vi napišete pismo, to pismo se baci negdje u zapećak i stoji godinama, kao što je i moje stajalo. Znači, građani su totalno obespravljeni, obezglavljeni. I ne govorim sad samo o Hrvatima. Govorim o svim nacijama u BiH, onima koji su opljačkani, popaljeni, protjerani itd.”
Anto kaže da je sva sreća što BiH započinje svoj put ka Europskoj uniji, što će građanima osigurati veća prava:
“Briselska era je nešto posebno - ne za državu, za naše političare, nego za naše građane. Političari bi voljeli da mi nikad ne odemo u Evropu, jer ne bi radili ovo što nam danas rade. Običan svijet se treba veseliti našem ulasku u Evropu. Ne treba ih prepadati kako baba rogom. Znači za nas je Evropa ostvarivanje ljudskih prava. Evo vam Hrvatske primjer: prije 60 godina što je uzeto u Drugom svjetskom ratu danas se mora platiti i vratiti.”
Priča obitelji Anić ne završava se povratom imovine. Anto kaže: sada slijedi tužba protiv države BiH za naknadu štete koja se mjeri milijunima konvertibilnih maraka.
