RSE: Vi ste u Ljubljani, u Međunarodnom institutu za bliskoistočne i balkanske studije?
BEĆIROVIĆ: Jedan sam od direktora Međunarodnog instituta za bliskoistočne i balkanske studije koji ima sjedište u Ljubljani, a koji – kao što i sam naziv govori – proučava, prije svega, savremena politička dešavanja na Balkanu i Bliskom Istoku. Na prvi pogled bi očekivali da se ja bavim Balkanom, međutim moje stručno usmjerenje je upravo Bliski Istok. Moj magistarski rad je bio upravo na tu temu, a uskoro i odbrana doktorske disertacije, koja će nositi naziv „Komunikološke dimenzije odnosa islama i židovstva“ i upravo govori o bliskoistočnoj problematici i komunikološkim aspektima između židovstva i islama.
RSE: Po kom osnovu su spojeni u jednom institutu Bliski Istok i Balkan?
BEĆIROVIĆ: Bliski Istok i Balkan su spojeni na više načina. To su dvije regije koje su po mnogo čemu slične. Naravno, postoje tu i bitne razlike. O sličnosti tih regija najviše govori podatak da je početkom 20. stoljeća u američkom Ministarstvu vanjskih poslova ta regija Bliskog Istoka i Balkana imala zajednički odjel. Te regije su, nažalost, slične i po političkoj nestabilnosti i po teškoj ekonomskoj situaciji i po mnogo čemu. Puno je stvari koje te dvije regije vezuju. A na neki način su i geografski povezane. Može se puno govoriti na temu i Balkana i Bliskog Istoka.
RSE: Evo ponovno imamo val nasilja na Bliskom Istoku: međusobno raketiranje, bombaš samoubojica, ponovno mrtvi i tako dalje. Kad to gleda običan svijet, uvijek pomisli jedno isto – ovo se nikad završiti neće.
BEĆIROVIĆ: Ja sam vrlo često na Bliskom Istoku. Bio sam nedavno i u Izraelu, na palestinskim autonomnim područjima, prošle godine sam proveo skoro čitav mjesec u Iraku, ove godine u Kuvajtu, Kataru, bila je tu i posjeta Narodnoj Republici Kini i niz drugih posjeta. Moramo znati da je Bliski Istok regija velikih kontrasta, ali i velikih sličnosti. Što se tiče, konkretno, nasilja koje proizlazi iz izraelsko-palestinskog spora, teško je pronaći, nažalost, odgovarajuće rješenje, mada neke političke inicijative, koje još uvijek nisu prisutne u javnosti, govore da bi uskoro moglo doći i do rješenja izraelsko-palestinskog spora, koji je, po mnogim stručnjacima, preduslov da bi se uredile i druge stvari u drugim bliskoistočnim državama, ustvari da put za rješavanje pitanja i u Iraku i u nekim drugim državama Bliskog Istoka vodi preko rješavanja izraelsko-palestinskog spora. Međutim, ne smijemo zaboraviti činjenicu da se Bliski Istok nalazi na samom početku procesa demokratizacije, a to je jedan dugotrajan proces. I kada govorim o demokratiji na Bliskom Istoku, mi to ne možemo gledati kroz poimanje zapadnog čovjeka. Demokratija na Bliskom Istoku je nešto drugačija. Tamo su specifične okolnosti i svaki iskorak, svaki napredak, makar on bio i minimalan, zaista je veliki, s obzirom o kakvom socijalnom kontekstu se radi i gdje se izvode sve te reforme i ti demokratski procesi. Tako da, ustvari, demokratizacija Bliskog Istoka tek predstoji i vrlo je neizvjesno kako će se ti procesi odvijati. Mislim da je najveća greška Zapada, Sjedinjenih Američkih Država, što ne gradi partnerske odnose sa tamošnjim narodima, a ne sa režimima koji su izgubili svaki kredibilitet. Mislim da upravo ta američka javna diplomatija može puno uraditi na izgrađivanju partnerskih odnosa sa tamošnjim narodima, a ne sa tim korumpiranim režimima koji apsolutno nemaju nikakvog kredibiliteta među građanima.
RSE: Rekla bih, slušajući vas, da vi na Bliskom Istoku vidite neki napredak.
BEĆIROVIĆ: Da biste napravili jedan sistem, morate prvo dezinegrirati onaj prethodni. Mislim da će u ovome slušaoci prepoznati Irak. Tu je došlo do jedne totalne dezorganizacije, koja je vrlo blizu kaosu, međutim procesi koji se odvijaju u Iraku, na dugi rok treba da obezbijede stabilnost. Mi znamo da Irak nije bio demokratska država, da je tu bila diktatura, da je pobijen ogroman broj građana Iraka, prije svega Kurda i šita. Tako da su ti procesi, koji su se odvijali u zadnje tri-četiri godine, a tri-četiri godine u povijesti ne znače puno, to su procesi koji će zaista stvoriti jednu stabilnu osnovu da se Irak, a i sam Bliski Istok, dugoročno razvija i da bude jedna stabilna regija.
RSE: Hoćete reći da ste vi pristalica takozvane „Feniks teorije“ - sve srušiti do pepela, pa iz pepela graditi.
BEĆIROVIĆ: Ne bih rekao. Na Bliskom Istoku su vrlo specifične okolnosti. Tu teško možemo upotrebljavati određene modele i klišee. Tamo je velika stvar neizvjesnost. Tamo kada se probudite, nikada ne znate šta će se taj dan desiti. To nije samo karakteristika Izraela, palestinskih područja, Iraka, Saudijske Arabije, to je karakteristika cjelokupnog tog područja. Tako da je vrlo nezahvalno davati takve ocjene da se može upotrebljavati određeni model. Možda se može i taj upotrijebiti ili kombinacija tog i još nekih drugih modela ili možda ne može nijedan. Na Bliskom Istoku zaista uvijek rizikujete kada o svemu tome govorite.
RSE: Šta je sa Balkanom? Konkretno sa Bosnom i Hercegovinom?
BEĆIROVIĆ: Prošlo je deset godina od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma i Bosna i Hercegovina se zaista nalazi na jednoj velikoj prekretnici. Definitivno je opstala kao država. Sada se pokazuje da pesimisti nisu bili u pravu i dobro je da nisu bili u pravu. Bosna je ostala nezavisna, suverena država, u svojim granicama. Zadnjih nekoliko godina su učinjeni ozbiljni napredci. Naravno, to nije dovoljno, nije onoliko koliko bi svi mi, građani Bosne i Hercegovine, željeli. Međutim, mislim da ekonomska situacija predstavlja jedan od glavnih problema. Ljudi se vrlo malo bave ekonomijom. Puno je politiziranja, zaštite navodnih nacionalnih interesa, a obično oni koji štite nacionalne interese, štite uglavnom neke svoje sitne, sopstvene interese, svoju određenu društvenu poziciju. Tako da mislim da će naredni izbori u BiH pokazati da Bosna zaista ima budućnost i da će izabrati nove političke snage. Kada kažem nove političke snage, mislim da rešenje za Bosnu i Hercegovinu nisu ni nacionalističke stranke, niti snage kontinuiteta nekadašnjih komunista. Moraju se pojaviti nove političke opcije, novi ljudi koji tu zemlju mogu voditi naprijed. Sa ovakvom konstelacijom političkih odnosa, Bosna ne može imati svjetlije budućnosti i mislim da o tome vrlo dobro treba da razmisle birači kada budu glasali, da razmisle za koga će glasati na narednim parlamentarnim izborima.
RSE: Mislite da u Bosni i Hercegovini ima dovoljno stanovnika da se sada stvore i nove političke opcije?
BEĆIROVIĆ: Ima dovoljno. Međutim, ti ljudi koji su zaista kvalitetni i vrijedni, koji bi mogli puno pomoći Bosni i Hercegovini i svim njenim građanima, nažalost neće da se bave politikom, jer je politika u Bosni i Hercegovini jedno od najnezahvalnijih zanimanja. To je zanimanje koje u hijerarhiji vrijednosti u BiH zauzima, sasvim sigurno, najniže mjesto i to je razlog zašto ti ljudi, od kojih su sada mnogi u sjeni ili se uopšte ne bave politikom, ne žele politički angažman, zbog upravo situacije koja je dovela da je zanimanje političara u BiH nešto najslabije, nešto najgore, zanimanje koje nema društveni kredibilitet.
RSE: Kako te, uvjetno rečeno pametne, motivirati da se počnu baviti politikom?
BEĆIROVIĆ: Za to postoji nauka, postoji praksa, postoje metode kako to treba uraditi. Sad je to za široku elaboraciju, međutim zaista postoje načini da se ti ljudi afirmiraju i aktiviraju. Neki pomaci su već napravljeni formiranjem alternativnih organizacija, ali mislim da to može biti samo prelazna varijanta do stvaranja ozbiljnih političkih partija koje neće biti utemeljene na nacionalnom, odnosno etničkom, religijskom ili kakvom drugom prefiksu, nego jednostavno na političkim programima i koje će raditi u interesu svih građana. Nažalost, to je vrlo teško napraviti, zbog diskriminacijskog izbornog sistema, gdje građanin u osnovi glasa samo za pripadnika svog naroda. Tako da, jednostavno, ljudi koji bi se željeli javno angažirati i djelovati u političkom životu Bosne i Hercegovine, to ne mogu zbog te prepreke, što je, naravno, u suprotnosti sa svim međunarodnim konvencijama, prije svega Vijeća Evrope, pa i samim ljudskim pravima. Ali, nažalost, to je u Bosni i Hercegovini tako.
RSE: Vi ste Bosanac. Otkud vi u Ljubljani?
BEĆIROVIĆ: Jeste, ja sam iz Bosne i Hercegovine. U Ljubljanu sam došao definitivno 1993. godine, poslije mog zarobljavanja, kada sam radio kao novinar. Kasnije sam nastavio živjeti u Ljubljani. Nastavio sam svoje školovanje, postdiplomski i doktorski studij na Univerzitetu u Ljubljani. Jednostavno, sticajem ratnih okolnosti, kao većina Bosanaca i Hercegovaca, i ja sam svoj novi dom pronašao u Ljubljani i evo tu sam. Šta će biti u budućnosti, to je teško reći.
RSE: Ekonomiju ste završili u Sarajevu.
BEĆIROVIĆ: Ustvari, školske 1991/1992 godine bio sam četvrta godina Ekonomskog fakulteta u Sarajevu i zbog rata sam diplomirao tek 1996. godine. Poslije toga sam nastavio školovanje na Univerzitetu u Ljubljani.
RSE: Gdje vas zatiče rat?
BEĆIROVIĆ: U Sarajevu. Tada sam bio predsjednik Saveza studenata Univerziteta u Sarajevu. Počeli smo neku vrstu antiratnih aktivnosti, u saradnji sa Studentskom organizacijom Univerziteta u Ljubljani. Tako da sam došao u Ljubljanu. Organizirali smo jedan mirovni skup, mirovni miting i poslije toga sam boravio kao novinar, skoro dvije godine, na različitim destinacijama, od Brčkog do Tomislavgrada.
RSE: Za koga ste radili?
BEĆIROVIĆ: Radio sam za strane redakcije i nevladine organizacije, a jedno vrijeme sam radio i za evropsko izdanje „Oslobođenja“.
RSE: Rekli ste da ste bili zarobljeni. Kako je to bilo?
BEĆIROVIĆ: To je bio april 1993. godine, tada su već bili počeli sukobi između Bošnjaka i Hrvata i bilo je vrlo teško napustiti Bosnu i Hercegovinu. Mi smo se u tom trenutku našli u Tuzli i došli smo nekako do Zenice. Iz Zenice se nije moglo doći do granice u Tomislavgradu. Mislim da je to granični prijelaz Kamensko. Pratili smo jedan konvoj UNHCR-a. Sasvim slučajno smo imali bijeli auto, tako da smo se jednostavno „prošvercovali“ do granice. Međutim, to je utvrđeno na graničnom prijelazu i tu su nas uhapsili. Saslušavani smo u brigadi Hrvatskog vijeća obrane „Kralj Tomislav“ u Tomislavgradu. Poslije toga vraćeni na granicu, onda u Glavni stožer HVO-a, gdje su nas čekala ispitivanja i vrlo neprijatne situacije. Ali, bože moj. Život je takav, ali idemo dalje.
RSE: Lako prelazite preko toga. Kratke, reporterske rečenice i gotovo.
BEĆIROVIĆ: Navikao sam da ljudi vole kratke i jasne odgovore. Kada razgovaram sa svojim studentima i kada ih slušam, uvijek volim da su to kratki i jasni odgovori, zato što, ipak, moramo biti ekonomični i u samom vremenu. Što nije karakteristika bosanskohercegovačke kulture. To je ta tipična podjela na kulture visoke i niske kontekstualnosti. Mi mislimo, ako duže pričamo, da ćemo ostaviti veći utisak, da ćemo se bolje izraziti nego ukoliko budemo govorili ukratko. Mislim da se i u tom kontekstu moramo mijenjati. Mislim da i događaji koji se dešavaju na svjetskoj ravni upravo govore da dolazi do promjena i u samoj kulturi. Mislim da je i taj napad u Americi 11. septembra je promijenio i samu američku kulturu, koja prelazi iz jedne individualističke kulture više u kolektivističku kulturu. Na to su uticali neki događaji, kao što je i taj nesretni 11. septembar.
RSE: Sada spremate odbranu doktorske disertacije, je li tako?
BEĆIROVIĆ: Jeste. Napisao sam taj doktorski rad, moram napraviti neke manje popravke i mislim ga u narednih mjesec-dva dana i odbraniti. Nadam se uspješno.
RSE: Kad postanete doktor nauka, šta onda?
BEĆIROVIĆ: Mi ovdje na Institutu planiramo da uvedemo doktorski studij, vjerovano međunarodnih odnosa, sa evropskom i američkom licencom. Tako da ćemo se vjerovatno u tom smislu usmjeriti i na samom Institutu. Pored niza drugih aktivnosti koje imamo, a to su naučno-istraživačke djelatnosti, izdavačke djelatnosti, analitike, lobiranja, mislimo uvesti i taj doktorski studij koji bi bio rezidentni u Ljubljani i nerezidentni. To je jedan veliki projekat. Da li ćemo ga moći iduće godine realizirati ili ne, to vrlo teško mogu reći. Međutim, trudićemo se da taj doktorski studij iz područja međunarodnih odnosa profunkcionira u nekom razumljivom roku.
RSE: Radite na Pravnom fakultetu u Ljubljani.
BEĆIROVIĆ: Jeste, sudjelujem u predmetu Uvod u komparativno pravo. Tu se ustvari proučavaju pravni sistemi izvan rimskog prava, to su islamsko pravo, kanonsko pravo pravoslavne crkve, opšte kanonsko pravo, japansko pravo i tako dalje. Mislim da studente to sve više zanima. Jer, ustvari, u savremenom svijetu, gdje je ponuđeno puno toga klasičnog, ljude sve više zanimaju „neobične“ stvari. Neobične za ljude koji žive u ovoj sredini. Za klasične zapadnjake su to zaista neobične stvari. Međutim, mislim da je jedna uspješna kombinacija u zapadnoj organizaciji i istočnjačkoj mudrosti. Mislim da je to jedan od modela kojem treba da teži suvremeni čovjek, da uspostavi neku ravnotežu između zapadne organizacije i istočnjačke mudrosti, što može biti neka garancija za uspjeh.
RSE: S obzirom da ste vi dosta mlad čovjek, kako vas studenti prihvataju? Kako ih zainteresirate za materiju koju predajete?
BEĆIROVIĆ: Uopšte u komunikaciji s ljudima uvijek treba izgrađivati partnerski odnos. Kada kažem partnerski odnos, sagovornici su ravnopravni ili učesnici u komunikaciji moraju biti ravnopravni i to je garancija uspjeha. I od studenata se može naučiti, kao i od svakoga, ne samo ako imate određenu znanstvenu titulu. I na ulici možete mnogo toga da naučite. To govori da se ustvari radi o jednom društvenom konceptu razmjene. Svi mi nešto razmjenjujemo. Ja nudim, govorim neko znanje i istovremeno primam od drugih. Tako da cijeli život možemo pojednostaviti i reći da je to jedan proces razmjene.
RSE: Dobara, šta god da je to.
BEĆIROVIĆ: Da. Sve može biti predmet razmjene. Naravno, mi smo navikli na tu klasičnu razmjenu da se nešto kupuje i prodaje, međutim razmjena može biti i u drugim oblicima.
RSE: Da li to uključuje i emocije?
BEĆIROVIĆ: Naravno, bez te osjećajne inteligencije, vrlo teško možete napraviti puno toga u životu. Mi smo navikli u ovim savremenim konceptima da ljudi uglavnom pokušavaju skrivati emocije. Emocije je vrlo teško skriti. Čak i oni koji ih skrivaju ih ne mogu sakriti. Možda mogu stvoriti momentalni privid da te emocije kod njih ne postoje, međutim emocije su nešto što je, mogu slobodno reći, jedna pokretačka snaga razvoja ličnosti kao što su i sami konflikti. Kao što su ratovi pokretačka snaga istorije, nažalost, to je surovo, ali je istina, tako su i konflikti čovjeka sa okolinom i sa samim sobom pokretačka snaga koja utječe da se čovjek razvija i profilira kao ličnost, naravno u smjeru u kojem želi. Iako nekada sam ne možemo odlučiti u kom smjeru će to biti zbog niza socijalnih konteksta koji utiču na čovjeka da jednostavno ne može biti drugačiji, odnosno ne može biti ono što želi u mjeri u kojoj želi.
RSE: Tu i tamo ubacujete pokoju slovenačku riječ. Da li govorite slovenački?
BEĆIROVIĆ: Najmanje, nažalost, koristim materinji jezik. Radi se o slavenskoj grupi jezika koji su vrlo slični, tako da je to na neki način i prednost, ali istovremeno i nedostatak, jer su noge riječi veoma slične, s različitim naglaskom, pa je onda vrlo teško govoriti samo jednim jezikom. Pa tako kad govorim slovenački, ponekad ubacim riječ iz bosanskog i obratno.
RSE: Da li ste se slovenački naučili na nekom kursu ili onako usput?
BEĆIROVIĆ: Nisam išao ni na kakav kurs, naučio sam se na Univerzitetu, tako da govorim neki univerzitetski slovenački jezik. Jezik ulice, nažalost, ne poznajem najbolje. Taj jezik ima dosta stranih riječi i vrlo je nerazumljiv, ali istovremeno je i vrlo globalistički, tako da ga mogu razumjeti i oni koji ne govore i ne razumiju slovenački.
RSE: Pa kroz sve ove silne studije se niste ni stigli baviti ulicom.
BEĆIROVIĆ: Čovjek mora uspostaviti jednu ravnotežu u životu i društvenom angažmanu i u samoj edukaciji, obrazovanju, prijateljskim odnosima, relacijama… Mora biti kompletna osoba. To je vrlo teško u savremenom svijetu. Ta globalizacija zaista nudi puno, ali istovremeno i traži od čovjeka puno i, ustvari, u mnogim aspektima nije naklonjena samom čovjeku. Nedavno sam objašnjavao da ustvari suvremeni čovjek ima vrlo malo vremena za duhovnost. Uglavnom je sve usmjereno na materijalni aspekt. A kada kažem duhovnost, ne mislim samo na prakticiranje određene religije, vjere i slično. Aspekt duhovnosti je veoma širok. Tako da globalizacija uništava čovjeka. Njegovo fizičko vrijeme za razvijanje duhovnosti je u globalizaciji vrlo ograničeno, a bez duhovnosti čovjek ne može ni postojati. Upravo duhovnost razlikuje čovjeka od čovjeka. Manje-više, ljudi su po fizičkim osobinama veoma slični, da ne kažemo jednaki. Međutim, ta duhovnost koja, još jednom ponavljam, nije samo religijsko prakticiranje, pripadnost religiji ili vjerama, nego je to jedan širi pojam, koji, nažalost, u doba globalizacije sve više trpi i sve manje je vremena da se ljudi bave time.
RSE: Kakva je interakcija između vas i Ljubljane? Kako se vi osjećate u tom gradu i u toj državi i da li vas je taj grad prihvatio?
BEĆIROVIĆ: Kako da ne. Ja se vrlo dobro osjećam u Ljubljani. Ustvari sam Ljubljančanin. Bilo gdje da hodam po konferencijama, ispod mog imena – Zijad Bećirović, piše Slovenija. Ja se ovdje osjećam dobro, mislim da sam prihvaćen i cijenjen. Bio sam član različitih organizacija, upravnih odbora i slično, u društvenom životu. Tako da apsolutno mislim da je ovo društvo verificiralo moj rad. To je, ustvari, moja poruka ljudima koji žive izvan Bosne i Hercegovine da se svaki sistematičan rad isplati i na kraju se to društveno verificira, u nekim sredinama prije, u nekim kasnije, zavisno od niza okolnosti, međutim na dugi rok, čovjek je apsolutno pobjednik u tom konceptu.
RSE: Kakve su vaše lične veze s Bosnom? Jesu li još uvijek jake?
BEĆIROVIĆ: Kako da ne. Mislim da nema Bosanca ili Hercegovca koji ne održava veze sa Bosnom i Hercegovinom. Na neki način mi održavamo veze i profesionalno, pošto se BiH nalazi na Balkanu. Pogotovo moj kolega Bakhtyar Aljaf koji se intenzivno bavi Bosnom i Hercegovinom i mislim da je jedan od najboljih poznavalaca Bosne i Hercegovine, a inače je Kurd porijeklom iz Iraka.
RSE: Znači vaše kolege nisu svi Slovenci.
BEĆIROVIĆ: Ne. To su Slovenci, Bosanci, Arapi, Jevreji, Amerikanci, Francuzi, Nijemci… Tako da je upravo to i naš kvalitet. Svi od nekog nešto naučimo. Ta jedna multietnička sredina, iako je to možda već malo jedan istrošen pojam, apsolutno ne smatramo da je nedostatak, nego upravo prednost, i za nas pojedinačno i za nas kao kolektiv.
RSE: Znači u vašem Institutu imate jedan svijet u malom.
BEĆIROVIĆ: Apsolutno imamo i uvijek funkcioniramo po nekim vremenskim razlikama, tako da radimo skoro 24 sata. A mislim da ćemo svoje aktivnosti još više ubrzati, odnosno razviti na Balkanu, jer uskoro namjeravamo da otvorimo i ured našeg Instituta u Prištini. Tako da će to biti jedan dodatni znak da će Institut biti još prisutniji na samom Balkanu.
BEĆIROVIĆ: Jedan sam od direktora Međunarodnog instituta za bliskoistočne i balkanske studije koji ima sjedište u Ljubljani, a koji – kao što i sam naziv govori – proučava, prije svega, savremena politička dešavanja na Balkanu i Bliskom Istoku. Na prvi pogled bi očekivali da se ja bavim Balkanom, međutim moje stručno usmjerenje je upravo Bliski Istok. Moj magistarski rad je bio upravo na tu temu, a uskoro i odbrana doktorske disertacije, koja će nositi naziv „Komunikološke dimenzije odnosa islama i židovstva“ i upravo govori o bliskoistočnoj problematici i komunikološkim aspektima između židovstva i islama.
RSE: Po kom osnovu su spojeni u jednom institutu Bliski Istok i Balkan?
BEĆIROVIĆ: Bliski Istok i Balkan su spojeni na više načina. To su dvije regije koje su po mnogo čemu slične. Naravno, postoje tu i bitne razlike. O sličnosti tih regija najviše govori podatak da je početkom 20. stoljeća u američkom Ministarstvu vanjskih poslova ta regija Bliskog Istoka i Balkana imala zajednički odjel. Te regije su, nažalost, slične i po političkoj nestabilnosti i po teškoj ekonomskoj situaciji i po mnogo čemu. Puno je stvari koje te dvije regije vezuju. A na neki način su i geografski povezane. Može se puno govoriti na temu i Balkana i Bliskog Istoka.
RSE: Evo ponovno imamo val nasilja na Bliskom Istoku: međusobno raketiranje, bombaš samoubojica, ponovno mrtvi i tako dalje. Kad to gleda običan svijet, uvijek pomisli jedno isto – ovo se nikad završiti neće.
BEĆIROVIĆ: Ja sam vrlo često na Bliskom Istoku. Bio sam nedavno i u Izraelu, na palestinskim autonomnim područjima, prošle godine sam proveo skoro čitav mjesec u Iraku, ove godine u Kuvajtu, Kataru, bila je tu i posjeta Narodnoj Republici Kini i niz drugih posjeta. Moramo znati da je Bliski Istok regija velikih kontrasta, ali i velikih sličnosti. Što se tiče, konkretno, nasilja koje proizlazi iz izraelsko-palestinskog spora, teško je pronaći, nažalost, odgovarajuće rješenje, mada neke političke inicijative, koje još uvijek nisu prisutne u javnosti, govore da bi uskoro moglo doći i do rješenja izraelsko-palestinskog spora, koji je, po mnogim stručnjacima, preduslov da bi se uredile i druge stvari u drugim bliskoistočnim državama, ustvari da put za rješavanje pitanja i u Iraku i u nekim drugim državama Bliskog Istoka vodi preko rješavanja izraelsko-palestinskog spora. Međutim, ne smijemo zaboraviti činjenicu da se Bliski Istok nalazi na samom početku procesa demokratizacije, a to je jedan dugotrajan proces. I kada govorim o demokratiji na Bliskom Istoku, mi to ne možemo gledati kroz poimanje zapadnog čovjeka. Demokratija na Bliskom Istoku je nešto drugačija. Tamo su specifične okolnosti i svaki iskorak, svaki napredak, makar on bio i minimalan, zaista je veliki, s obzirom o kakvom socijalnom kontekstu se radi i gdje se izvode sve te reforme i ti demokratski procesi. Tako da, ustvari, demokratizacija Bliskog Istoka tek predstoji i vrlo je neizvjesno kako će se ti procesi odvijati. Mislim da je najveća greška Zapada, Sjedinjenih Američkih Država, što ne gradi partnerske odnose sa tamošnjim narodima, a ne sa režimima koji su izgubili svaki kredibilitet. Mislim da upravo ta američka javna diplomatija može puno uraditi na izgrađivanju partnerskih odnosa sa tamošnjim narodima, a ne sa tim korumpiranim režimima koji apsolutno nemaju nikakvog kredibiliteta među građanima.
RSE: Rekla bih, slušajući vas, da vi na Bliskom Istoku vidite neki napredak.
BEĆIROVIĆ: Da biste napravili jedan sistem, morate prvo dezinegrirati onaj prethodni. Mislim da će u ovome slušaoci prepoznati Irak. Tu je došlo do jedne totalne dezorganizacije, koja je vrlo blizu kaosu, međutim procesi koji se odvijaju u Iraku, na dugi rok treba da obezbijede stabilnost. Mi znamo da Irak nije bio demokratska država, da je tu bila diktatura, da je pobijen ogroman broj građana Iraka, prije svega Kurda i šita. Tako da su ti procesi, koji su se odvijali u zadnje tri-četiri godine, a tri-četiri godine u povijesti ne znače puno, to su procesi koji će zaista stvoriti jednu stabilnu osnovu da se Irak, a i sam Bliski Istok, dugoročno razvija i da bude jedna stabilna regija.
RSE: Hoćete reći da ste vi pristalica takozvane „Feniks teorije“ - sve srušiti do pepela, pa iz pepela graditi.
BEĆIROVIĆ: Ne bih rekao. Na Bliskom Istoku su vrlo specifične okolnosti. Tu teško možemo upotrebljavati određene modele i klišee. Tamo je velika stvar neizvjesnost. Tamo kada se probudite, nikada ne znate šta će se taj dan desiti. To nije samo karakteristika Izraela, palestinskih područja, Iraka, Saudijske Arabije, to je karakteristika cjelokupnog tog područja. Tako da je vrlo nezahvalno davati takve ocjene da se može upotrebljavati određeni model. Možda se može i taj upotrijebiti ili kombinacija tog i još nekih drugih modela ili možda ne može nijedan. Na Bliskom Istoku zaista uvijek rizikujete kada o svemu tome govorite.
RSE: Šta je sa Balkanom? Konkretno sa Bosnom i Hercegovinom?
BEĆIROVIĆ: Prošlo je deset godina od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma i Bosna i Hercegovina se zaista nalazi na jednoj velikoj prekretnici. Definitivno je opstala kao država. Sada se pokazuje da pesimisti nisu bili u pravu i dobro je da nisu bili u pravu. Bosna je ostala nezavisna, suverena država, u svojim granicama. Zadnjih nekoliko godina su učinjeni ozbiljni napredci. Naravno, to nije dovoljno, nije onoliko koliko bi svi mi, građani Bosne i Hercegovine, željeli. Međutim, mislim da ekonomska situacija predstavlja jedan od glavnih problema. Ljudi se vrlo malo bave ekonomijom. Puno je politiziranja, zaštite navodnih nacionalnih interesa, a obično oni koji štite nacionalne interese, štite uglavnom neke svoje sitne, sopstvene interese, svoju određenu društvenu poziciju. Tako da mislim da će naredni izbori u BiH pokazati da Bosna zaista ima budućnost i da će izabrati nove političke snage. Kada kažem nove političke snage, mislim da rešenje za Bosnu i Hercegovinu nisu ni nacionalističke stranke, niti snage kontinuiteta nekadašnjih komunista. Moraju se pojaviti nove političke opcije, novi ljudi koji tu zemlju mogu voditi naprijed. Sa ovakvom konstelacijom političkih odnosa, Bosna ne može imati svjetlije budućnosti i mislim da o tome vrlo dobro treba da razmisle birači kada budu glasali, da razmisle za koga će glasati na narednim parlamentarnim izborima.
RSE: Mislite da u Bosni i Hercegovini ima dovoljno stanovnika da se sada stvore i nove političke opcije?
BEĆIROVIĆ: Ima dovoljno. Međutim, ti ljudi koji su zaista kvalitetni i vrijedni, koji bi mogli puno pomoći Bosni i Hercegovini i svim njenim građanima, nažalost neće da se bave politikom, jer je politika u Bosni i Hercegovini jedno od najnezahvalnijih zanimanja. To je zanimanje koje u hijerarhiji vrijednosti u BiH zauzima, sasvim sigurno, najniže mjesto i to je razlog zašto ti ljudi, od kojih su sada mnogi u sjeni ili se uopšte ne bave politikom, ne žele politički angažman, zbog upravo situacije koja je dovela da je zanimanje političara u BiH nešto najslabije, nešto najgore, zanimanje koje nema društveni kredibilitet.
RSE: Kako te, uvjetno rečeno pametne, motivirati da se počnu baviti politikom?
BEĆIROVIĆ: Za to postoji nauka, postoji praksa, postoje metode kako to treba uraditi. Sad je to za široku elaboraciju, međutim zaista postoje načini da se ti ljudi afirmiraju i aktiviraju. Neki pomaci su već napravljeni formiranjem alternativnih organizacija, ali mislim da to može biti samo prelazna varijanta do stvaranja ozbiljnih političkih partija koje neće biti utemeljene na nacionalnom, odnosno etničkom, religijskom ili kakvom drugom prefiksu, nego jednostavno na političkim programima i koje će raditi u interesu svih građana. Nažalost, to je vrlo teško napraviti, zbog diskriminacijskog izbornog sistema, gdje građanin u osnovi glasa samo za pripadnika svog naroda. Tako da, jednostavno, ljudi koji bi se željeli javno angažirati i djelovati u političkom životu Bosne i Hercegovine, to ne mogu zbog te prepreke, što je, naravno, u suprotnosti sa svim međunarodnim konvencijama, prije svega Vijeća Evrope, pa i samim ljudskim pravima. Ali, nažalost, to je u Bosni i Hercegovini tako.
RSE: Vi ste Bosanac. Otkud vi u Ljubljani?
BEĆIROVIĆ: Jeste, ja sam iz Bosne i Hercegovine. U Ljubljanu sam došao definitivno 1993. godine, poslije mog zarobljavanja, kada sam radio kao novinar. Kasnije sam nastavio živjeti u Ljubljani. Nastavio sam svoje školovanje, postdiplomski i doktorski studij na Univerzitetu u Ljubljani. Jednostavno, sticajem ratnih okolnosti, kao većina Bosanaca i Hercegovaca, i ja sam svoj novi dom pronašao u Ljubljani i evo tu sam. Šta će biti u budućnosti, to je teško reći.
RSE: Ekonomiju ste završili u Sarajevu.
BEĆIROVIĆ: Ustvari, školske 1991/1992 godine bio sam četvrta godina Ekonomskog fakulteta u Sarajevu i zbog rata sam diplomirao tek 1996. godine. Poslije toga sam nastavio školovanje na Univerzitetu u Ljubljani.
RSE: Gdje vas zatiče rat?
BEĆIROVIĆ: U Sarajevu. Tada sam bio predsjednik Saveza studenata Univerziteta u Sarajevu. Počeli smo neku vrstu antiratnih aktivnosti, u saradnji sa Studentskom organizacijom Univerziteta u Ljubljani. Tako da sam došao u Ljubljanu. Organizirali smo jedan mirovni skup, mirovni miting i poslije toga sam boravio kao novinar, skoro dvije godine, na različitim destinacijama, od Brčkog do Tomislavgrada.
RSE: Za koga ste radili?
BEĆIROVIĆ: Radio sam za strane redakcije i nevladine organizacije, a jedno vrijeme sam radio i za evropsko izdanje „Oslobođenja“.
RSE: Rekli ste da ste bili zarobljeni. Kako je to bilo?
BEĆIROVIĆ: To je bio april 1993. godine, tada su već bili počeli sukobi između Bošnjaka i Hrvata i bilo je vrlo teško napustiti Bosnu i Hercegovinu. Mi smo se u tom trenutku našli u Tuzli i došli smo nekako do Zenice. Iz Zenice se nije moglo doći do granice u Tomislavgradu. Mislim da je to granični prijelaz Kamensko. Pratili smo jedan konvoj UNHCR-a. Sasvim slučajno smo imali bijeli auto, tako da smo se jednostavno „prošvercovali“ do granice. Međutim, to je utvrđeno na graničnom prijelazu i tu su nas uhapsili. Saslušavani smo u brigadi Hrvatskog vijeća obrane „Kralj Tomislav“ u Tomislavgradu. Poslije toga vraćeni na granicu, onda u Glavni stožer HVO-a, gdje su nas čekala ispitivanja i vrlo neprijatne situacije. Ali, bože moj. Život je takav, ali idemo dalje.
RSE: Lako prelazite preko toga. Kratke, reporterske rečenice i gotovo.
BEĆIROVIĆ: Navikao sam da ljudi vole kratke i jasne odgovore. Kada razgovaram sa svojim studentima i kada ih slušam, uvijek volim da su to kratki i jasni odgovori, zato što, ipak, moramo biti ekonomični i u samom vremenu. Što nije karakteristika bosanskohercegovačke kulture. To je ta tipična podjela na kulture visoke i niske kontekstualnosti. Mi mislimo, ako duže pričamo, da ćemo ostaviti veći utisak, da ćemo se bolje izraziti nego ukoliko budemo govorili ukratko. Mislim da se i u tom kontekstu moramo mijenjati. Mislim da i događaji koji se dešavaju na svjetskoj ravni upravo govore da dolazi do promjena i u samoj kulturi. Mislim da je i taj napad u Americi 11. septembra je promijenio i samu američku kulturu, koja prelazi iz jedne individualističke kulture više u kolektivističku kulturu. Na to su uticali neki događaji, kao što je i taj nesretni 11. septembar.
RSE: Sada spremate odbranu doktorske disertacije, je li tako?
BEĆIROVIĆ: Jeste. Napisao sam taj doktorski rad, moram napraviti neke manje popravke i mislim ga u narednih mjesec-dva dana i odbraniti. Nadam se uspješno.
RSE: Kad postanete doktor nauka, šta onda?
BEĆIROVIĆ: Mi ovdje na Institutu planiramo da uvedemo doktorski studij, vjerovano međunarodnih odnosa, sa evropskom i američkom licencom. Tako da ćemo se vjerovatno u tom smislu usmjeriti i na samom Institutu. Pored niza drugih aktivnosti koje imamo, a to su naučno-istraživačke djelatnosti, izdavačke djelatnosti, analitike, lobiranja, mislimo uvesti i taj doktorski studij koji bi bio rezidentni u Ljubljani i nerezidentni. To je jedan veliki projekat. Da li ćemo ga moći iduće godine realizirati ili ne, to vrlo teško mogu reći. Međutim, trudićemo se da taj doktorski studij iz područja međunarodnih odnosa profunkcionira u nekom razumljivom roku.
RSE: Radite na Pravnom fakultetu u Ljubljani.
BEĆIROVIĆ: Jeste, sudjelujem u predmetu Uvod u komparativno pravo. Tu se ustvari proučavaju pravni sistemi izvan rimskog prava, to su islamsko pravo, kanonsko pravo pravoslavne crkve, opšte kanonsko pravo, japansko pravo i tako dalje. Mislim da studente to sve više zanima. Jer, ustvari, u savremenom svijetu, gdje je ponuđeno puno toga klasičnog, ljude sve više zanimaju „neobične“ stvari. Neobične za ljude koji žive u ovoj sredini. Za klasične zapadnjake su to zaista neobične stvari. Međutim, mislim da je jedna uspješna kombinacija u zapadnoj organizaciji i istočnjačkoj mudrosti. Mislim da je to jedan od modela kojem treba da teži suvremeni čovjek, da uspostavi neku ravnotežu između zapadne organizacije i istočnjačke mudrosti, što može biti neka garancija za uspjeh.
RSE: S obzirom da ste vi dosta mlad čovjek, kako vas studenti prihvataju? Kako ih zainteresirate za materiju koju predajete?
BEĆIROVIĆ: Uopšte u komunikaciji s ljudima uvijek treba izgrađivati partnerski odnos. Kada kažem partnerski odnos, sagovornici su ravnopravni ili učesnici u komunikaciji moraju biti ravnopravni i to je garancija uspjeha. I od studenata se može naučiti, kao i od svakoga, ne samo ako imate određenu znanstvenu titulu. I na ulici možete mnogo toga da naučite. To govori da se ustvari radi o jednom društvenom konceptu razmjene. Svi mi nešto razmjenjujemo. Ja nudim, govorim neko znanje i istovremeno primam od drugih. Tako da cijeli život možemo pojednostaviti i reći da je to jedan proces razmjene.
RSE: Dobara, šta god da je to.
BEĆIROVIĆ: Da. Sve može biti predmet razmjene. Naravno, mi smo navikli na tu klasičnu razmjenu da se nešto kupuje i prodaje, međutim razmjena može biti i u drugim oblicima.
RSE: Da li to uključuje i emocije?
BEĆIROVIĆ: Naravno, bez te osjećajne inteligencije, vrlo teško možete napraviti puno toga u životu. Mi smo navikli u ovim savremenim konceptima da ljudi uglavnom pokušavaju skrivati emocije. Emocije je vrlo teško skriti. Čak i oni koji ih skrivaju ih ne mogu sakriti. Možda mogu stvoriti momentalni privid da te emocije kod njih ne postoje, međutim emocije su nešto što je, mogu slobodno reći, jedna pokretačka snaga razvoja ličnosti kao što su i sami konflikti. Kao što su ratovi pokretačka snaga istorije, nažalost, to je surovo, ali je istina, tako su i konflikti čovjeka sa okolinom i sa samim sobom pokretačka snaga koja utječe da se čovjek razvija i profilira kao ličnost, naravno u smjeru u kojem želi. Iako nekada sam ne možemo odlučiti u kom smjeru će to biti zbog niza socijalnih konteksta koji utiču na čovjeka da jednostavno ne može biti drugačiji, odnosno ne može biti ono što želi u mjeri u kojoj želi.
RSE: Tu i tamo ubacujete pokoju slovenačku riječ. Da li govorite slovenački?
BEĆIROVIĆ: Najmanje, nažalost, koristim materinji jezik. Radi se o slavenskoj grupi jezika koji su vrlo slični, tako da je to na neki način i prednost, ali istovremeno i nedostatak, jer su noge riječi veoma slične, s različitim naglaskom, pa je onda vrlo teško govoriti samo jednim jezikom. Pa tako kad govorim slovenački, ponekad ubacim riječ iz bosanskog i obratno.
RSE: Da li ste se slovenački naučili na nekom kursu ili onako usput?
BEĆIROVIĆ: Nisam išao ni na kakav kurs, naučio sam se na Univerzitetu, tako da govorim neki univerzitetski slovenački jezik. Jezik ulice, nažalost, ne poznajem najbolje. Taj jezik ima dosta stranih riječi i vrlo je nerazumljiv, ali istovremeno je i vrlo globalistički, tako da ga mogu razumjeti i oni koji ne govore i ne razumiju slovenački.
RSE: Pa kroz sve ove silne studije se niste ni stigli baviti ulicom.
BEĆIROVIĆ: Čovjek mora uspostaviti jednu ravnotežu u životu i društvenom angažmanu i u samoj edukaciji, obrazovanju, prijateljskim odnosima, relacijama… Mora biti kompletna osoba. To je vrlo teško u savremenom svijetu. Ta globalizacija zaista nudi puno, ali istovremeno i traži od čovjeka puno i, ustvari, u mnogim aspektima nije naklonjena samom čovjeku. Nedavno sam objašnjavao da ustvari suvremeni čovjek ima vrlo malo vremena za duhovnost. Uglavnom je sve usmjereno na materijalni aspekt. A kada kažem duhovnost, ne mislim samo na prakticiranje određene religije, vjere i slično. Aspekt duhovnosti je veoma širok. Tako da globalizacija uništava čovjeka. Njegovo fizičko vrijeme za razvijanje duhovnosti je u globalizaciji vrlo ograničeno, a bez duhovnosti čovjek ne može ni postojati. Upravo duhovnost razlikuje čovjeka od čovjeka. Manje-više, ljudi su po fizičkim osobinama veoma slični, da ne kažemo jednaki. Međutim, ta duhovnost koja, još jednom ponavljam, nije samo religijsko prakticiranje, pripadnost religiji ili vjerama, nego je to jedan širi pojam, koji, nažalost, u doba globalizacije sve više trpi i sve manje je vremena da se ljudi bave time.
RSE: Kakva je interakcija između vas i Ljubljane? Kako se vi osjećate u tom gradu i u toj državi i da li vas je taj grad prihvatio?
BEĆIROVIĆ: Kako da ne. Ja se vrlo dobro osjećam u Ljubljani. Ustvari sam Ljubljančanin. Bilo gdje da hodam po konferencijama, ispod mog imena – Zijad Bećirović, piše Slovenija. Ja se ovdje osjećam dobro, mislim da sam prihvaćen i cijenjen. Bio sam član različitih organizacija, upravnih odbora i slično, u društvenom životu. Tako da apsolutno mislim da je ovo društvo verificiralo moj rad. To je, ustvari, moja poruka ljudima koji žive izvan Bosne i Hercegovine da se svaki sistematičan rad isplati i na kraju se to društveno verificira, u nekim sredinama prije, u nekim kasnije, zavisno od niza okolnosti, međutim na dugi rok, čovjek je apsolutno pobjednik u tom konceptu.
RSE: Kakve su vaše lične veze s Bosnom? Jesu li još uvijek jake?
BEĆIROVIĆ: Kako da ne. Mislim da nema Bosanca ili Hercegovca koji ne održava veze sa Bosnom i Hercegovinom. Na neki način mi održavamo veze i profesionalno, pošto se BiH nalazi na Balkanu. Pogotovo moj kolega Bakhtyar Aljaf koji se intenzivno bavi Bosnom i Hercegovinom i mislim da je jedan od najboljih poznavalaca Bosne i Hercegovine, a inače je Kurd porijeklom iz Iraka.
RSE: Znači vaše kolege nisu svi Slovenci.
BEĆIROVIĆ: Ne. To su Slovenci, Bosanci, Arapi, Jevreji, Amerikanci, Francuzi, Nijemci… Tako da je upravo to i naš kvalitet. Svi od nekog nešto naučimo. Ta jedna multietnička sredina, iako je to možda već malo jedan istrošen pojam, apsolutno ne smatramo da je nedostatak, nego upravo prednost, i za nas pojedinačno i za nas kao kolektiv.
RSE: Znači u vašem Institutu imate jedan svijet u malom.
BEĆIROVIĆ: Apsolutno imamo i uvijek funkcioniramo po nekim vremenskim razlikama, tako da radimo skoro 24 sata. A mislim da ćemo svoje aktivnosti još više ubrzati, odnosno razviti na Balkanu, jer uskoro namjeravamo da otvorimo i ured našeg Instituta u Prištini. Tako da će to biti jedan dodatni znak da će Institut biti još prisutniji na samom Balkanu.