Ustavni sud BiH je, razmatrajući zahtjev za ocjenu usaglašenosti sa Ustavom BiH Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza Federacije BiH, Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske i Zakona o izmirenju obaveza na osnovu stare devizne štednje Brčko Distrikta, naložio državi da putem Vijeća ministara BiH donese okvirni zakon na nivou države o staroj deviznoj štednji.
Ustavni sud je odlučio da usvoji zahtjev koji je podnio Nikola Špirić u funkciji predsjedavajućeg Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH, utvrdivši da Zakoni entiteta i Distrikta Brčko nisu u skladu sa Ustavom BiH.
Odlučeno je da se ukine Zakon o izmirenju obaveza po osnovu stare devizne štednje Brčko Distrikta, a iz zakona Federacije i Republike Srpske ukinuti su članovi koji regulišu pitanje stare devizne štednje.
Ukinute odredbe prestaju da važe narednog dana od dana objave ove
odluke u „Službenom glasniku BiH“. Bosna i Hercegovina, putem Vijeća ministara BiH, treba donijeti okvirni zakon na nivou države o staroj deviznoj štednji u roku od tri mjeseca od dana objave ove odluke u „Službenom glasniku BiH“, te u roku od mjesec dana nakon isteka ovog roka obavijestiti Ustavni sud o preuzetim koracima.
Takođe, Ustavni sud je odlučio da usvoji apelacije većeg broja građana, starih deviznih štediša kod domaćih banaka, podnesenih protiv države, Federacije BiH i Republike Srpske.
** * * *
Na području opštine Bratunac, predstavnici UNHCR-a su uručili ključeve od 12 obnovljenih kuća porodicama koje su do sada živjele u kolektivnim centrima. Osim obnove kuća, izgrađena je i nova dalekovodna i niskonaponska mreža. Ovoj svečanosti je prisustvovao Ministar za ljudska prava i izbjeglice BiH Mirsad Kebo koji je za naš radio izjavio:
„Ja sam danas, u okviru svojih redovnih obilazaka prostora Bosne i Hercegovine i praćenja tog procesa povratka, s jednim vrlo ugodnim razlogom ovdje u Bratuncu. Tu sam, zajedno sa predstavnicima UNHCR-a, američke ambasade i CRS-a, prisustvovao promociji izgradnje 12 stanova za samohrane majke koje su bile po kolektivnim centrima. Dobile su svoje krovove nad glavom, ali sad nastaju oni drugi, izuzetno bitni i važni problemi, a to je – kako da prežive. To su samohrane majke koje nemaju posao i ne primaju nikakvu pomoć. To je sirotinja kojoj je potrebno pomoći. Njima treba obezbijediti pakete hrane jer nemaju šta da jedu. Dočekale su nas, međutim, otvorenog srca. Mislim da su i općinske vlasti učinile napor da se pokuša riješiti problem infrastrukture – pristupnog puta, struje… Već smo sa predstavnicima međunarodne zajednice dogovorili neke aktivnosti kako da obezbijedimo pomoć u stoci i još neke modalitete pomoći da ostanu i prežive. Ima 1.480 izbjegličkih lokacija u Bosni i Hercegovini. Vrlo često je korisno da zajedno s tim ljudima podijelite te probleme, da osjete ljudsku pažnju. U ovom slučaju nije bila dovoljna ljudska pažnja, već konkretna pomoć.“
Bratuncu je inače potrebna pomoć u obnovi.
„Da, potpuno ste u pravu. Bratunac se susreće sa izuzetno teškim ekonomskim problemima. To je i prije rata bila nerazvijena općina. Ekonomski problemi su limitirajući faktor razvoja te opštine, a posebno položaja povratnika. Vratilo ih se pet-šest hiljada, što je jedna značajna povratnička populacija. Dogovorili smo se da održimo jedan sastanak u Sarajevu, na kome ćemo planove i ideje koje ima općinsko rukovodstvo prezentirati međunarodnoj zajednici i pokušati da zainteresujemo strane investitore da dođu u Bratunac i da investiraju. Dakle da ostvare i profit, a da zauzvrat Bratunčani dobiju mogućnost da se zaposle i da od novca koji zarade sami sebi kupuju hranu i rješavaju svoje probleme. Znači da povrate i vlastito dostojanstvo i socijalnu sigurnost.“
Dosta je i kuća koje još uvijek čekaju obnovu.
„Pored svih ovih napora koji se ulažu, još je neophodno popraviti 2.350 kuća, što je jedan veliki izazov. Ali, evo, da sada ne bih lamentirao nad tim problemom, borimo se da privučemo što više donatora, da ih motiviramo da zadrže svoj interes za Bratunac. Ovo je regija (Srebrenica, Vlasenica, Bijelići, Bijeljina) u kojoj je intenzivan proces povratka, ali, isto tako, iskrsavaju problemi od zapošljavanja do zdravstvene zaštite, obrazovanja. Ali šta ćete. Valjda problemi postoje zato da bi se rješavali.“
Tokom boravka u Bratuncu, ministar Kebo je razgovarao sa predstavnicima opštinskih vlasti i o elektrifikaciji obnovljenih kuća, te o problemu školskog prevoza za više od 300 đaka, za šta opština Bratunac nema sredstava.
„Imovinski zakoni u Bosni i Hercegovini provedeni su u 99,6 odsto“, rekao je Kebo i dodao da je BiH ovih dana aktuelizovala razgovore sa Hrvatskom gdje je izbjeglo oko 120 hiljada građana Bosne i Hercegovine.
On je poručio da proces obnove i povratka nije završen i da se mora i dalje raditi na njihovoj realizaciji.
* * * * *
Pomoćnik ministra za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske Drago Vuleta, izjavio je kako bi do kraja marta iduće godine u RS-u trebalo da bude okončano potvrđivanje statusa raseljenih lica.
Vuleta je istakao da je Ministarstvo do sada potvrdilo status raseljenog lica u Republici Srpskoj za 50 odsto, od 26 hiljada prijavljenih porodica.
„U toku je izdavanje rješenja i legitimacija raseljenim licima, dok bi status izbjeglih lica u Republici Srpskoj trebalo da rješava Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH, ali se taj proces odvija sporo, i pored činjenice da se za potvrdu statusa iz kategorije izbjeglica prijavilo oko 2. 500 porodica“, istakao je Vuleta.
On je rekao da će, nakon suštinskog završetka provođenja imovinskih zahtjeva u Republici Srpskoj, prioritet u radu Ministarstva ostati rješavanje stambene problematike, obnove i rekonstrukcije kuća, te pomoć socijalnim kategorijama građana.
Regionalno udruženje izbjeglih i raseljenih lica Bijeljine, Ugljevika, Lopara i Janje, do sada je proslijedilo 780 tužbi u 12 opštinskih sudova u Federaciji BiH za nadoknadu ratom uništene imovine Srba, čija se vrijednost procjenjuje na više od 150 miliona KM, izjavio je predsjednik udruženja Veljko Stevanović.
Stevanović je naveo da je riječ o opštinama Lukavac, Breza, Tuzla, Drvar, Bosanski Petrovac, Novi Grad, Bosanska Krupa, Ključ, Livno, Konjic, Kladanj i Kupres.
Stevanović je najavio da će Udruženje do kraja godine u 68 opštinskih sudova u Federaciji BiH proslijediti nove tužbe, dodajući da će uskoro biti poznat broj tužbi i vrijednost procijenjene imovine.
* * * * *
Delegacija Parlamentarne skupštine BiH koja boravi u Saveznoj Republici Njemačkoj, susrela se s predstavnicima tridesetak udruženja bosanskohercegovačkih građana.
U razgovoru je iznesen niz problema, za čije je rješavanje nužna veća pomoć države Bosne i Hercegovine, ali i snažnije povezivanje bosanskohercegovačke dijaspore.
Glavni odbor Svjetskog Saveza dijaspore BiH, organizovao je raspravu pod nazivom „Kuda ide dijaspora“. Prenosimo stavove Faruka Tičića , iz Velike Britanije:
„Ovo bi moglo biti rezime jednog ciklusa kroz koji je dijaspora prolazila, a koja je prolazila kroz razne faze svojeg postojanja, kao i sve drugo. Jednog ciklusa, gdje svatko može naći sebe na svoj način, a i druge, u tim razvojnim procesima. Gdje smo ili gdje ste, pitanje je sad?
Ovakvo hamletovsko pitanje može se postaviti općenito, i u dijaspori, i matičnoj državi. Ocjenujući koliko ima uspješnih ljudi i koliko su ti uspješni ljudi iz svih polja javnog i kulturnog života uključeni u sve ove procese koje se odvijaju u državi i dijaspori, dolazim do saznanja da ta ocjena nije baš previše visoka! Zašto je to tako?
Da li je to pitanje sujete, u tom smislu: ,Neću se ja spuštati na taj nivo!‘, ili je to ono: ,Što je on bolji od mene‘ i tako u nedogled. Šta znači biti uspješan je vrlo širok pojam, i kako tu uspješnost uskladiti sa volonterskim radom je sasvim nešto drugo.
Svjedoci smo koliki je broj takvih umnih ljudi i u samoj našoj državi, a koji su po strani. Njihova mjesta zauzimaju neki drugi, manje sposobni za one poslove koje obavljaju. Da li su oni prepustili svoje mjesto nekom drugom ili su spriječeni da obavljaju te poslove iz svog domena uspješnosti?
U dijaspori je još komplikovanije. Zašto je to tako, zašto ti ljudi koji nešto znaju i koji su cijenjeni u svojim profesijama ne nalaze svoje mjesto u raznim udruženjima? Takvih primjera je bezbroj, ali i odgovora je bezbroj! Je li to zbog toga što je dijaspora podijeljena i rašivena po svim štepovima, kako po nacionalnoj pripadnosti, kulturi, obrazovanost, pa čak i po teritorijalnoj pripadnosti? Taj volonterski rad je zaista težak i u njemu se moraju ispoštovati sve raznolikosti, ako bi se željelo uspjeti.
Ovakve teme su duboke i poželjne. Do odgovora je teško doći, ali okrenimo se sebi i svojim sredinama i tu potražimo odgovor. Da li je to tako i u vašim udruženjima, asocijacijama, savezima? Budimo pošteni i proanalizirajmo sebe i svoja udruženja.
Sjećam se ranijih godina s kojim se entuzijazmom ulazilo u ove poslove, a samo s jednim ciljem – da se nešto stvori. Jest, tačno, bilo je velikog pomaka i početnih uspjeha. Pojedina udruženja su se toliko izgradila, da su čak kupovali svoje prostorije, zapošljavali ljude, formirali kulturna društva i čak davali usluge drugima. Radi toga im se mora odati priznanje. Čak je postojala i neka vrsta utrke, da se više uradi, ali s vremenom taj elan i entuzijazam je splašnjavao.
Gledajući sa ove distance kako se sve to odvijalo, nije baš išlo planski. Učilo se i prilagođavalo zakonima države u kojima živiš. Izuzev humanitarnih pomoći koje su bile odrađene onako spontano, sve drugo je bilo trenutno. Sjećam se, putovalo se satima da bi se išlo na nekakav turnir u fudbalu ili na nekakav koncert. Ti koncerti su bili mjesto okupljanja i gdje izvodači nisu prolazili praznih ruku. Gledajući sada koliko se novca utrošilo za dovođenje tih turbo-mlaznih pjevača, bolje je i ne govoriti.
Sve se svodi na onu – ja imam prečeg posla, a ne da mislim i o tom nekakvom udruženju. Ljudi su se počeli odmicati od tih udruženja, nezainteresovanost je postala velika, posebno kod mladih. Moje mišljenje je da se broj članstva i broj tih udruženja više nego prepolovio. Većina asocijacija radi zbog toga što je organizovana škola na maternjem jeziku, pa roditelji dovode svoju djecu, ali opet ne svi.
Kad se govori o asocijacijama, udruženjima i njihovom broju članova, ja sam vrlo skeptičan. Svi barataju s nekim ciframa, imamo toliko i toliko članova, ali koliko su oni stvarno članovi tih udruženja i da li to potvrđuju svojim članstvom i svojim aktivnostima, to je već neka druga stvar. Prilikom održavanja izbornih skupština dođe se u većem broju, da bi se pokazalo, bilo izabrano, a poslije ko te pita šta dalje. Sve se svelo na pojedince koji žele da to odrade.
Česte su pojave da se ti kadrovi u izvršnim odborima ne mijenjaju, nego su tu uvijek isti. Vrte se kao na ringišpilu. Često se stvara i lokalizam, a sve u cilju nezamjenljivosti, ili se svodi na ono – ako ja ne prihvatim, ugasiće se to udruženje i tako dalje. Pa pitam se kakvo je to udruženje koje se svelo na neophodnost jednog ili dvojice? Pa bolje je onda i da ne postoji!
Propuštena je šansa kad je bio veći entuzijazam da se uključi što više mladih i novih ljudi. Sve se svelo na onu – zašto bi on, kad mogu i ja to! Ovdje se može primijeniti ona narodna: ,Bosanac će ti sve oprostiti, a samo uspjeh ne‘. Jest, ti možeš, ali ne i drugi. Neslaganja, trač, zavist, doveli su do toga da su se ljudi koji su nešto znali ili znaju, počeli udaljavati.
Sve što se radi, kratkog je daha. Ničemu se ne prilazi organizovano, sa nekom strategijom u radu, ne pridržava se dogovorenog. Sve se radi stihijski, anarhično, od jednog do drugog sastanka, ne znajući da ta stihija nosi sve pred sobom. Sad imamo dosta uspješnih ljudi, ali čini mi se da nemamo toliko uspješnih udruženja.
Šta je sad važnije, da li da imamo uspješno udruženje, čiji bi se rad zasnivao na provjerenoj strategiji koja bi našla oslonca na velikom broju članova i zatvorenom projektu finasiranja, ili uspješnim pojedincima?
Dobro bi bilo da to ide jedno s drugim, pod ruku, ali ne ide. Neshvatljivo je da se danas rad jednog saveza ili jednog udruženja mjeri radom pojedinca ili pojedinaca, ali u praksi je to tako. U ovom volonterskom radu je važno da tome prilaziš sa ozbiljnošću i željom da uradiš svoj dio posla koji bi trebao biti određen prema tvojim sposobnostima. Eto, takvi pojedinci bi trebali biti uključeni u kolektivni i timski rad, s kojima bi se izgradilo jako udruženje, a kasnije i veći oblik organizovanja.
Međutim, danas u mnogim slučajevima nije baš tako. Na upit: ,Iz koje organizacije dolaziš i koga prestavljaš‘, odgovor bi bio: ,...iz te i te organizaciju, s tolikim brojem članova, s tim i tim aktivnostima, ali od toga ništa, to su samo pojedinci‘. Ne shvatljivo je i nerazumljivo.
Niti imaš udruženja, niti pojedinaca, i to ide dalje…“
* * * * *
Desetak povratničkih porodica u dijelu dobojskog naselja Makljenovac je već pet godina bez struje. Kada su se vraćali, imali su obećanje da će ubrzo zasvijetlili u njihovim obnovljenim domovima, kaže Marijan Krajina:
„Donatori koji su to radili, trebali su napraviti, a nisu napravili. Dali su nam rješenje da će dovesti struju. I dan danas imamo to rješenje, a pet godina nema struje.“
„Da ne bi živjeli u potpunom mraku, snalazimo se na razne načine“, pričaju Zorka i Ilija Krištić:
„Sproveli smo žicu s kapele. Imamo priključen fižider, sijalice i ništa drugo. Ne smijemo ni bojler uključiti, niti bilo šta drugo, jer nam je rekao majstor da bi mogla sva instalacija da izgori.“
„Kud god odemo, obećavaju nam, ali od tog ništa. Prošle godine je opština Doboj uradila dalekovod i priključila samo jednu kuću. Obećali su da će nam početi raditi struju čim prođu novogodišnji praznici, međutim još ništa nema.“
U opštini Doboj tvrde da nema novca za elektrifikaciju. Portparol opštine Milenko Đukanović:
„Projekat je dostigao jednu fantastičnu sumu od 91.000 KM. Toliko košta da se gore uradi ta niskonaponska mreža da bi ljudi dobili struju. Opština Doboj, naravno, to ne može sama isfinancirati. Ima nekih zainteresovanih stranih donatora, opština će dijelom učestvovati, a dijelom i Elektrodoboj.“
* * * * *
Vlada Republike Srpske utvrdila je Nacrt Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o privatizaciji državnih stanova, kojim je predviđen produžetak roka otkupa stanova do kraja 2006. godine.
„Nacrtom zakona predviđeno je da rok sa 31. decembra ove, bude produžen do 31. decembra naredne godine“, izjavio je ministar za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske Muhamed Lišić. On je naveo da je ovim nacrtom za stanove za koje se vode sporovi, određen rok otkupa od godinu dana nakon okončanja spora.
Stanovi kojima je upravljalo Ministarstvo odbrane RS-a, a koji nisu bili predmet privatizacije, biće preneseni u nadležnost vlade, kako bi na osnovu Pravilnika o stambenoj problematici Vlade Republike Srpske mogli biti stavljeni u proceduru za otkup.
U opštini Oštra Luka u Unsko-sanskom kantonu, od 415 oštećenih ili uništenih objekata, do sada je obnovljeno 140. Pomoć su pružile međunarodne organizacije – Luteranski svjetski savez, Karitas i Hilfswerk. Vlada RS-a finansirala je izgradnju oko 40 objekata. Međutim, u nadležnoj službi nema preciznih podataka o broju povratnika.
Načelnica opštine Drvar Anka Papak-Dodik, izjavila je kako je pri kraju obnova i rekonstrukcija 40 kuća za povratnike, u okviru porograma „Sutra 2“, i da se nada da će ova opština biti obuhvaćena i narednim projektima UNDP-a. Prema njenim riječima, ukupna investicija vrijedna je 670.000 KM , a program se realizuje ili je već realizovan i u opštinama Jajce, Vareš, Maglaj, Šamac, Derventa, Mostar i u Distriktu Brčko. Projekat „Sutra 2“ finansiraju Evropska komisija, razvojni program UN, Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH i opština Drvar, čija je posebna komisija odabrala korisnike na osnovu bodovne liste prijavljenih.
* * * * *
Specijalna emisija Radija Slobodna Evropa, posvećena pravima izbjeglih i raseljenih osoba i vraćanju njihove imovine, na programu je svake nedjelje u 15 sati, na kratkim talasima 9 660, 11 770 i 13 685 KHz. Možete je slušati i na 20-tak lokalnih radiostanica u BiH. U ovoj emisiji na vaša pitanja odgovaraju predstavnici vlasti i nevladinog sektora, zatim međunarodnih organizacija u BiH, te drugi stučnjaci za oblast imovinskih i drugih ljudskih prava. Pismo s pitanjem pošaljite u našu redakciju u Sarajevu, gdje se priprema ova emisija, a adresa je: Fra Anđela Zvizdovića br.1, Sarajevo. Ako je to za vas jednostavniji put, pisma možete poslati i našoj redakciji u Pragu. Adresa je: Vinohradska 1, Češka Republika; ili našim dopisništvima:
- u Zagrebu, Iblerov trg 9,
- u Beogradu, Kneza Miloša 25.
Na pismu naznačite: Radio Slobodna Evropa, za emisiju Neću tuđe, hoću svoje
Ustavni sud je odlučio da usvoji zahtjev koji je podnio Nikola Špirić u funkciji predsjedavajućeg Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH, utvrdivši da Zakoni entiteta i Distrikta Brčko nisu u skladu sa Ustavom BiH.
Odlučeno je da se ukine Zakon o izmirenju obaveza po osnovu stare devizne štednje Brčko Distrikta, a iz zakona Federacije i Republike Srpske ukinuti su članovi koji regulišu pitanje stare devizne štednje.
Ukinute odredbe prestaju da važe narednog dana od dana objave ove
odluke u „Službenom glasniku BiH“. Bosna i Hercegovina, putem Vijeća ministara BiH, treba donijeti okvirni zakon na nivou države o staroj deviznoj štednji u roku od tri mjeseca od dana objave ove odluke u „Službenom glasniku BiH“, te u roku od mjesec dana nakon isteka ovog roka obavijestiti Ustavni sud o preuzetim koracima.
Takođe, Ustavni sud je odlučio da usvoji apelacije većeg broja građana, starih deviznih štediša kod domaćih banaka, podnesenih protiv države, Federacije BiH i Republike Srpske.
** * * *
Na području opštine Bratunac, predstavnici UNHCR-a su uručili ključeve od 12 obnovljenih kuća porodicama koje su do sada živjele u kolektivnim centrima. Osim obnove kuća, izgrađena je i nova dalekovodna i niskonaponska mreža. Ovoj svečanosti je prisustvovao Ministar za ljudska prava i izbjeglice BiH Mirsad Kebo koji je za naš radio izjavio:
„Ja sam danas, u okviru svojih redovnih obilazaka prostora Bosne i Hercegovine i praćenja tog procesa povratka, s jednim vrlo ugodnim razlogom ovdje u Bratuncu. Tu sam, zajedno sa predstavnicima UNHCR-a, američke ambasade i CRS-a, prisustvovao promociji izgradnje 12 stanova za samohrane majke koje su bile po kolektivnim centrima. Dobile su svoje krovove nad glavom, ali sad nastaju oni drugi, izuzetno bitni i važni problemi, a to je – kako da prežive. To su samohrane majke koje nemaju posao i ne primaju nikakvu pomoć. To je sirotinja kojoj je potrebno pomoći. Njima treba obezbijediti pakete hrane jer nemaju šta da jedu. Dočekale su nas, međutim, otvorenog srca. Mislim da su i općinske vlasti učinile napor da se pokuša riješiti problem infrastrukture – pristupnog puta, struje… Već smo sa predstavnicima međunarodne zajednice dogovorili neke aktivnosti kako da obezbijedimo pomoć u stoci i još neke modalitete pomoći da ostanu i prežive. Ima 1.480 izbjegličkih lokacija u Bosni i Hercegovini. Vrlo često je korisno da zajedno s tim ljudima podijelite te probleme, da osjete ljudsku pažnju. U ovom slučaju nije bila dovoljna ljudska pažnja, već konkretna pomoć.“
Bratuncu je inače potrebna pomoć u obnovi.
„Da, potpuno ste u pravu. Bratunac se susreće sa izuzetno teškim ekonomskim problemima. To je i prije rata bila nerazvijena općina. Ekonomski problemi su limitirajući faktor razvoja te opštine, a posebno položaja povratnika. Vratilo ih se pet-šest hiljada, što je jedna značajna povratnička populacija. Dogovorili smo se da održimo jedan sastanak u Sarajevu, na kome ćemo planove i ideje koje ima općinsko rukovodstvo prezentirati međunarodnoj zajednici i pokušati da zainteresujemo strane investitore da dođu u Bratunac i da investiraju. Dakle da ostvare i profit, a da zauzvrat Bratunčani dobiju mogućnost da se zaposle i da od novca koji zarade sami sebi kupuju hranu i rješavaju svoje probleme. Znači da povrate i vlastito dostojanstvo i socijalnu sigurnost.“
Dosta je i kuća koje još uvijek čekaju obnovu.
„Pored svih ovih napora koji se ulažu, još je neophodno popraviti 2.350 kuća, što je jedan veliki izazov. Ali, evo, da sada ne bih lamentirao nad tim problemom, borimo se da privučemo što više donatora, da ih motiviramo da zadrže svoj interes za Bratunac. Ovo je regija (Srebrenica, Vlasenica, Bijelići, Bijeljina) u kojoj je intenzivan proces povratka, ali, isto tako, iskrsavaju problemi od zapošljavanja do zdravstvene zaštite, obrazovanja. Ali šta ćete. Valjda problemi postoje zato da bi se rješavali.“
Tokom boravka u Bratuncu, ministar Kebo je razgovarao sa predstavnicima opštinskih vlasti i o elektrifikaciji obnovljenih kuća, te o problemu školskog prevoza za više od 300 đaka, za šta opština Bratunac nema sredstava.
„Imovinski zakoni u Bosni i Hercegovini provedeni su u 99,6 odsto“, rekao je Kebo i dodao da je BiH ovih dana aktuelizovala razgovore sa Hrvatskom gdje je izbjeglo oko 120 hiljada građana Bosne i Hercegovine.
On je poručio da proces obnove i povratka nije završen i da se mora i dalje raditi na njihovoj realizaciji.
* * * * *
Pomoćnik ministra za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske Drago Vuleta, izjavio je kako bi do kraja marta iduće godine u RS-u trebalo da bude okončano potvrđivanje statusa raseljenih lica.
Vuleta je istakao da je Ministarstvo do sada potvrdilo status raseljenog lica u Republici Srpskoj za 50 odsto, od 26 hiljada prijavljenih porodica.
„U toku je izdavanje rješenja i legitimacija raseljenim licima, dok bi status izbjeglih lica u Republici Srpskoj trebalo da rješava Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH, ali se taj proces odvija sporo, i pored činjenice da se za potvrdu statusa iz kategorije izbjeglica prijavilo oko 2. 500 porodica“, istakao je Vuleta.
On je rekao da će, nakon suštinskog završetka provođenja imovinskih zahtjeva u Republici Srpskoj, prioritet u radu Ministarstva ostati rješavanje stambene problematike, obnove i rekonstrukcije kuća, te pomoć socijalnim kategorijama građana.
Regionalno udruženje izbjeglih i raseljenih lica Bijeljine, Ugljevika, Lopara i Janje, do sada je proslijedilo 780 tužbi u 12 opštinskih sudova u Federaciji BiH za nadoknadu ratom uništene imovine Srba, čija se vrijednost procjenjuje na više od 150 miliona KM, izjavio je predsjednik udruženja Veljko Stevanović.
Stevanović je naveo da je riječ o opštinama Lukavac, Breza, Tuzla, Drvar, Bosanski Petrovac, Novi Grad, Bosanska Krupa, Ključ, Livno, Konjic, Kladanj i Kupres.
Stevanović je najavio da će Udruženje do kraja godine u 68 opštinskih sudova u Federaciji BiH proslijediti nove tužbe, dodajući da će uskoro biti poznat broj tužbi i vrijednost procijenjene imovine.
* * * * *
Delegacija Parlamentarne skupštine BiH koja boravi u Saveznoj Republici Njemačkoj, susrela se s predstavnicima tridesetak udruženja bosanskohercegovačkih građana.
U razgovoru je iznesen niz problema, za čije je rješavanje nužna veća pomoć države Bosne i Hercegovine, ali i snažnije povezivanje bosanskohercegovačke dijaspore.
Glavni odbor Svjetskog Saveza dijaspore BiH, organizovao je raspravu pod nazivom „Kuda ide dijaspora“. Prenosimo stavove Faruka Tičića , iz Velike Britanije:
„Ovo bi moglo biti rezime jednog ciklusa kroz koji je dijaspora prolazila, a koja je prolazila kroz razne faze svojeg postojanja, kao i sve drugo. Jednog ciklusa, gdje svatko može naći sebe na svoj način, a i druge, u tim razvojnim procesima. Gdje smo ili gdje ste, pitanje je sad?
Ovakvo hamletovsko pitanje može se postaviti općenito, i u dijaspori, i matičnoj državi. Ocjenujući koliko ima uspješnih ljudi i koliko su ti uspješni ljudi iz svih polja javnog i kulturnog života uključeni u sve ove procese koje se odvijaju u državi i dijaspori, dolazim do saznanja da ta ocjena nije baš previše visoka! Zašto je to tako?
Da li je to pitanje sujete, u tom smislu: ,Neću se ja spuštati na taj nivo!‘, ili je to ono: ,Što je on bolji od mene‘ i tako u nedogled. Šta znači biti uspješan je vrlo širok pojam, i kako tu uspješnost uskladiti sa volonterskim radom je sasvim nešto drugo.
Svjedoci smo koliki je broj takvih umnih ljudi i u samoj našoj državi, a koji su po strani. Njihova mjesta zauzimaju neki drugi, manje sposobni za one poslove koje obavljaju. Da li su oni prepustili svoje mjesto nekom drugom ili su spriječeni da obavljaju te poslove iz svog domena uspješnosti?
U dijaspori je još komplikovanije. Zašto je to tako, zašto ti ljudi koji nešto znaju i koji su cijenjeni u svojim profesijama ne nalaze svoje mjesto u raznim udruženjima? Takvih primjera je bezbroj, ali i odgovora je bezbroj! Je li to zbog toga što je dijaspora podijeljena i rašivena po svim štepovima, kako po nacionalnoj pripadnosti, kulturi, obrazovanost, pa čak i po teritorijalnoj pripadnosti? Taj volonterski rad je zaista težak i u njemu se moraju ispoštovati sve raznolikosti, ako bi se željelo uspjeti.
Ovakve teme su duboke i poželjne. Do odgovora je teško doći, ali okrenimo se sebi i svojim sredinama i tu potražimo odgovor. Da li je to tako i u vašim udruženjima, asocijacijama, savezima? Budimo pošteni i proanalizirajmo sebe i svoja udruženja.
Sjećam se ranijih godina s kojim se entuzijazmom ulazilo u ove poslove, a samo s jednim ciljem – da se nešto stvori. Jest, tačno, bilo je velikog pomaka i početnih uspjeha. Pojedina udruženja su se toliko izgradila, da su čak kupovali svoje prostorije, zapošljavali ljude, formirali kulturna društva i čak davali usluge drugima. Radi toga im se mora odati priznanje. Čak je postojala i neka vrsta utrke, da se više uradi, ali s vremenom taj elan i entuzijazam je splašnjavao.
Gledajući sa ove distance kako se sve to odvijalo, nije baš išlo planski. Učilo se i prilagođavalo zakonima države u kojima živiš. Izuzev humanitarnih pomoći koje su bile odrađene onako spontano, sve drugo je bilo trenutno. Sjećam se, putovalo se satima da bi se išlo na nekakav turnir u fudbalu ili na nekakav koncert. Ti koncerti su bili mjesto okupljanja i gdje izvodači nisu prolazili praznih ruku. Gledajući sada koliko se novca utrošilo za dovođenje tih turbo-mlaznih pjevača, bolje je i ne govoriti.
Sve se svodi na onu – ja imam prečeg posla, a ne da mislim i o tom nekakvom udruženju. Ljudi su se počeli odmicati od tih udruženja, nezainteresovanost je postala velika, posebno kod mladih. Moje mišljenje je da se broj članstva i broj tih udruženja više nego prepolovio. Većina asocijacija radi zbog toga što je organizovana škola na maternjem jeziku, pa roditelji dovode svoju djecu, ali opet ne svi.
Kad se govori o asocijacijama, udruženjima i njihovom broju članova, ja sam vrlo skeptičan. Svi barataju s nekim ciframa, imamo toliko i toliko članova, ali koliko su oni stvarno članovi tih udruženja i da li to potvrđuju svojim članstvom i svojim aktivnostima, to je već neka druga stvar. Prilikom održavanja izbornih skupština dođe se u većem broju, da bi se pokazalo, bilo izabrano, a poslije ko te pita šta dalje. Sve se svelo na pojedince koji žele da to odrade.
Česte su pojave da se ti kadrovi u izvršnim odborima ne mijenjaju, nego su tu uvijek isti. Vrte se kao na ringišpilu. Često se stvara i lokalizam, a sve u cilju nezamjenljivosti, ili se svodi na ono – ako ja ne prihvatim, ugasiće se to udruženje i tako dalje. Pa pitam se kakvo je to udruženje koje se svelo na neophodnost jednog ili dvojice? Pa bolje je onda i da ne postoji!
Propuštena je šansa kad je bio veći entuzijazam da se uključi što više mladih i novih ljudi. Sve se svelo na onu – zašto bi on, kad mogu i ja to! Ovdje se može primijeniti ona narodna: ,Bosanac će ti sve oprostiti, a samo uspjeh ne‘. Jest, ti možeš, ali ne i drugi. Neslaganja, trač, zavist, doveli su do toga da su se ljudi koji su nešto znali ili znaju, počeli udaljavati.
Sve što se radi, kratkog je daha. Ničemu se ne prilazi organizovano, sa nekom strategijom u radu, ne pridržava se dogovorenog. Sve se radi stihijski, anarhično, od jednog do drugog sastanka, ne znajući da ta stihija nosi sve pred sobom. Sad imamo dosta uspješnih ljudi, ali čini mi se da nemamo toliko uspješnih udruženja.
Šta je sad važnije, da li da imamo uspješno udruženje, čiji bi se rad zasnivao na provjerenoj strategiji koja bi našla oslonca na velikom broju članova i zatvorenom projektu finasiranja, ili uspješnim pojedincima?
Dobro bi bilo da to ide jedno s drugim, pod ruku, ali ne ide. Neshvatljivo je da se danas rad jednog saveza ili jednog udruženja mjeri radom pojedinca ili pojedinaca, ali u praksi je to tako. U ovom volonterskom radu je važno da tome prilaziš sa ozbiljnošću i željom da uradiš svoj dio posla koji bi trebao biti određen prema tvojim sposobnostima. Eto, takvi pojedinci bi trebali biti uključeni u kolektivni i timski rad, s kojima bi se izgradilo jako udruženje, a kasnije i veći oblik organizovanja.
Međutim, danas u mnogim slučajevima nije baš tako. Na upit: ,Iz koje organizacije dolaziš i koga prestavljaš‘, odgovor bi bio: ,...iz te i te organizaciju, s tolikim brojem članova, s tim i tim aktivnostima, ali od toga ništa, to su samo pojedinci‘. Ne shvatljivo je i nerazumljivo.
Niti imaš udruženja, niti pojedinaca, i to ide dalje…“
* * * * *
Desetak povratničkih porodica u dijelu dobojskog naselja Makljenovac je već pet godina bez struje. Kada su se vraćali, imali su obećanje da će ubrzo zasvijetlili u njihovim obnovljenim domovima, kaže Marijan Krajina:
„Donatori koji su to radili, trebali su napraviti, a nisu napravili. Dali su nam rješenje da će dovesti struju. I dan danas imamo to rješenje, a pet godina nema struje.“
„Da ne bi živjeli u potpunom mraku, snalazimo se na razne načine“, pričaju Zorka i Ilija Krištić:
„Sproveli smo žicu s kapele. Imamo priključen fižider, sijalice i ništa drugo. Ne smijemo ni bojler uključiti, niti bilo šta drugo, jer nam je rekao majstor da bi mogla sva instalacija da izgori.“
„Kud god odemo, obećavaju nam, ali od tog ništa. Prošle godine je opština Doboj uradila dalekovod i priključila samo jednu kuću. Obećali su da će nam početi raditi struju čim prođu novogodišnji praznici, međutim još ništa nema.“
U opštini Doboj tvrde da nema novca za elektrifikaciju. Portparol opštine Milenko Đukanović:
„Projekat je dostigao jednu fantastičnu sumu od 91.000 KM. Toliko košta da se gore uradi ta niskonaponska mreža da bi ljudi dobili struju. Opština Doboj, naravno, to ne može sama isfinancirati. Ima nekih zainteresovanih stranih donatora, opština će dijelom učestvovati, a dijelom i Elektrodoboj.“
* * * * *
Vlada Republike Srpske utvrdila je Nacrt Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o privatizaciji državnih stanova, kojim je predviđen produžetak roka otkupa stanova do kraja 2006. godine.
„Nacrtom zakona predviđeno je da rok sa 31. decembra ove, bude produžen do 31. decembra naredne godine“, izjavio je ministar za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske Muhamed Lišić. On je naveo da je ovim nacrtom za stanove za koje se vode sporovi, određen rok otkupa od godinu dana nakon okončanja spora.
Stanovi kojima je upravljalo Ministarstvo odbrane RS-a, a koji nisu bili predmet privatizacije, biće preneseni u nadležnost vlade, kako bi na osnovu Pravilnika o stambenoj problematici Vlade Republike Srpske mogli biti stavljeni u proceduru za otkup.
U opštini Oštra Luka u Unsko-sanskom kantonu, od 415 oštećenih ili uništenih objekata, do sada je obnovljeno 140. Pomoć su pružile međunarodne organizacije – Luteranski svjetski savez, Karitas i Hilfswerk. Vlada RS-a finansirala je izgradnju oko 40 objekata. Međutim, u nadležnoj službi nema preciznih podataka o broju povratnika.
Načelnica opštine Drvar Anka Papak-Dodik, izjavila je kako je pri kraju obnova i rekonstrukcija 40 kuća za povratnike, u okviru porograma „Sutra 2“, i da se nada da će ova opština biti obuhvaćena i narednim projektima UNDP-a. Prema njenim riječima, ukupna investicija vrijedna je 670.000 KM , a program se realizuje ili je već realizovan i u opštinama Jajce, Vareš, Maglaj, Šamac, Derventa, Mostar i u Distriktu Brčko. Projekat „Sutra 2“ finansiraju Evropska komisija, razvojni program UN, Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH i opština Drvar, čija je posebna komisija odabrala korisnike na osnovu bodovne liste prijavljenih.
* * * * *
Specijalna emisija Radija Slobodna Evropa, posvećena pravima izbjeglih i raseljenih osoba i vraćanju njihove imovine, na programu je svake nedjelje u 15 sati, na kratkim talasima 9 660, 11 770 i 13 685 KHz. Možete je slušati i na 20-tak lokalnih radiostanica u BiH. U ovoj emisiji na vaša pitanja odgovaraju predstavnici vlasti i nevladinog sektora, zatim međunarodnih organizacija u BiH, te drugi stučnjaci za oblast imovinskih i drugih ljudskih prava. Pismo s pitanjem pošaljite u našu redakciju u Sarajevu, gdje se priprema ova emisija, a adresa je: Fra Anđela Zvizdovića br.1, Sarajevo. Ako je to za vas jednostavniji put, pisma možete poslati i našoj redakciji u Pragu. Adresa je: Vinohradska 1, Češka Republika; ili našim dopisništvima:
- u Zagrebu, Iblerov trg 9,
- u Beogradu, Kneza Miloša 25.
Na pismu naznačite: Radio Slobodna Evropa, za emisiju Neću tuđe, hoću svoje