Vlada RS-a je u oktobru 1997. godine ovlastila tadašnjeg premijera Gojka Kličkovića da sredstva koja je povukla upadom u monetarni sistem tadašnje Savezne Republike Jugoslavije koristi za troškove u vezi sa haškim optuženicima. Do dokumenta koji potvrđuje ove navode došle su banjalučke Nezavisne novine. Riječ je o dijelu od ukupno 230 miliona njemačkih maraka, a u zaključku, za koji je Vlada naznačila da je državna tajna, nije precizirano o kojem iznosu je riječ i na šta će se novac utrošiti.
Ministar finansija RS-a iz 1996. godine, Ranko Travar, nije mogao potvrditi ovu informaciju objašnjavajući da je ostavku podnio u avgustu 1997. i ističući da se do njegove ostavke na sjednicama Vlade o tome nije govorilo. Travara je upravo u periodu u kojem je donesena sporna odluka Vlade naslijedio ministar Drago Simić, protiv kojeg je dvije godine kasnije pokrenuta istraga zbog krađe 12 miliona maraka. Simić je u međuvremenu napustio svoju adresu na Sokocu.
Njegov nasljednik, Novak Kondić, kaže da nikakve zvanične dokumente o ovoj transakciji nije zatekao, ali dodaje:
“Mada sam kasnije bio u posjedu nekakvih papira koji su upućivali na to da je bilo određene primarne misije u RS-u. I naravno da su ti papiri bili prezentovani nadležnim organima.
Nezavisne novine podsjećaju da je, nakon optužbi za pomaganje haških bjegunaca, bivši ministar pravde RS-a Momčilo Mandić izjavio da je Radovan Karadžić svoje skrivanje finansirao sa 113 miliona njemačkih maraka koje je RS povukla iz platnog prometa SRJ u prvim poratnim godinama.
Brat najtraženijeg haškog optuženika, Luka Karadžić, kaže da je čuo za upad u platni sistem Jugoslavije, ali naglašava da to nije imalo nikakve veze s finansiranjem Radovana Karadžića. Za navode Momčila Mandića kaže:
“Očita laž. To bi gospodin Mandić morao da dokaže i morao da kaže kako i ko je dao te pare. Odgovorno tvrdim, i pod zakletvom ako treba, da moj brat sa tijem nikakve veze nema i da nije jednog jedinog dinara od toga imao koristi.”
Ministar odbrane iz 1997. godine, Milan Ninković, tvrdi da ne zna za spornu odluku Vlade RS-a:
“Ja sam bio i dao ostavku u to vrijeme, negdje 1997. godine. Ja sam se usprotivio da Vlada mimo ministarstva obeštećuje one koji su u ratu imali štete materijalne, nematerijalne, znate.”
Na pitanje kako kometariše Mandićeve tvrdnje o Karadžićevom finansiranju, Ninković odgovara:
“Da li se taj Mandić vadi? Kad im je Radovan trebao, onda ej, kuku lele, gdje si, ovo, ono - a sada kad je čovjek u neprilici, kad se brani i da dokazuje nešto, onda ga svi sada napadaju.”
Ni u boračkoj organizaciji RS-a, koja je kasnije preuzela obavezu finansiranja porodica haških optuženika, ne znaju za ovu odluku Vlade. Borislav Bojić, bivši predsjednik ove organizacije:
“Možete vi uzeti sve isplate, uplate. sve je to javno, nije vama nikakav problem doći do toga. Boračka organizacoija je nevladina organizacija, niti ima kakve veze s odlukama vlade ili paralemnta u ta doba. Nismo od toga šta znali, niti nas je ko šta pitao.”
Pozivajući se na dokument Vlade RS-a, Nezavisne novine objavljuju da je u rješenju iz avgusta 1997. godine tadašnji premijer Gojko Kličković potpisao rješenje da se dio deviznih rezervi u visini od dva miliona njemačkih maraka, deponovanih kod Privredne banke Srpsko Sarajevo, privremeno izmjesti na račun jedne od poslovnih banaka u Crnoj Gori, te da će se koristiti za "posebne namjene". Ovo rješenje je takođe imalo karakter državne tajne, a nikada nije otkriveno kojoj banci i za koje namjene je novac uplaćen.
Ministar finansija RS-a iz 1996. godine, Ranko Travar, nije mogao potvrditi ovu informaciju objašnjavajući da je ostavku podnio u avgustu 1997. i ističući da se do njegove ostavke na sjednicama Vlade o tome nije govorilo. Travara je upravo u periodu u kojem je donesena sporna odluka Vlade naslijedio ministar Drago Simić, protiv kojeg je dvije godine kasnije pokrenuta istraga zbog krađe 12 miliona maraka. Simić je u međuvremenu napustio svoju adresu na Sokocu.
Njegov nasljednik, Novak Kondić, kaže da nikakve zvanične dokumente o ovoj transakciji nije zatekao, ali dodaje:
“Mada sam kasnije bio u posjedu nekakvih papira koji su upućivali na to da je bilo određene primarne misije u RS-u. I naravno da su ti papiri bili prezentovani nadležnim organima.
Nezavisne novine podsjećaju da je, nakon optužbi za pomaganje haških bjegunaca, bivši ministar pravde RS-a Momčilo Mandić izjavio da je Radovan Karadžić svoje skrivanje finansirao sa 113 miliona njemačkih maraka koje je RS povukla iz platnog prometa SRJ u prvim poratnim godinama.
Brat najtraženijeg haškog optuženika, Luka Karadžić, kaže da je čuo za upad u platni sistem Jugoslavije, ali naglašava da to nije imalo nikakve veze s finansiranjem Radovana Karadžića. Za navode Momčila Mandića kaže:
“Očita laž. To bi gospodin Mandić morao da dokaže i morao da kaže kako i ko je dao te pare. Odgovorno tvrdim, i pod zakletvom ako treba, da moj brat sa tijem nikakve veze nema i da nije jednog jedinog dinara od toga imao koristi.”
Ministar odbrane iz 1997. godine, Milan Ninković, tvrdi da ne zna za spornu odluku Vlade RS-a:
“Ja sam bio i dao ostavku u to vrijeme, negdje 1997. godine. Ja sam se usprotivio da Vlada mimo ministarstva obeštećuje one koji su u ratu imali štete materijalne, nematerijalne, znate.”
Na pitanje kako kometariše Mandićeve tvrdnje o Karadžićevom finansiranju, Ninković odgovara:
“Da li se taj Mandić vadi? Kad im je Radovan trebao, onda ej, kuku lele, gdje si, ovo, ono - a sada kad je čovjek u neprilici, kad se brani i da dokazuje nešto, onda ga svi sada napadaju.”
Ni u boračkoj organizaciji RS-a, koja je kasnije preuzela obavezu finansiranja porodica haških optuženika, ne znaju za ovu odluku Vlade. Borislav Bojić, bivši predsjednik ove organizacije:
“Možete vi uzeti sve isplate, uplate. sve je to javno, nije vama nikakav problem doći do toga. Boračka organizacoija je nevladina organizacija, niti ima kakve veze s odlukama vlade ili paralemnta u ta doba. Nismo od toga šta znali, niti nas je ko šta pitao.”
Pozivajući se na dokument Vlade RS-a, Nezavisne novine objavljuju da je u rješenju iz avgusta 1997. godine tadašnji premijer Gojko Kličković potpisao rješenje da se dio deviznih rezervi u visini od dva miliona njemačkih maraka, deponovanih kod Privredne banke Srpsko Sarajevo, privremeno izmjesti na račun jedne od poslovnih banaka u Crnoj Gori, te da će se koristiti za "posebne namjene". Ovo rješenje je takođe imalo karakter državne tajne, a nikada nije otkriveno kojoj banci i za koje namjene je novac uplaćen.
