Zvaničnici u vrhu vlasti Bosne i Hercegovine, pored načelne saglasnosti za promjene dejtonskih ustavnih rješenja, koja su, evidentno, prepreka stabilizaciji te države i njenim euroatlantskim integracijama, imaju različite stavove o mogućim konkretnim rješenjima.
Član Predsjedništva BiH Sulejman Tihić smatra ustavna rješenja, nametnuta Dejtonskim sporazumom, ključnim destabilizirajućim faktorom u državi i predlaže odustajanje od nacionalne komponente kao osnove uređenja:
„Mi imamo ustavni sistem koji stvara krize. Ustav je formiran na temelju nacionalnog koncepta vlasti, gdje, jednostavno, svako od nas može da bude uključen samo u taj svoj nacionalni tor. Sa takvim konceptom vlasti, odlučivanja i funkcioniranja države nije važno koja će stranka izvojevati izbornu pobjedu. Jednostavno nas samo slažu po tim nacionalnim torovima i opet se stvaraju nove krize. Prema tome, za mene je rješenje, i ove i svih budućih kriza, u promjeni Ustava BiH. Ja mislim da Bosna i Hercegovina može i treba da opstane i da bude organizovana kao decentralizovana država multietničkih provincija, vše od tri, u kojoj nijedan narod ne bi imao apsolutnu većinu. Lokalna samouprava bi se sastojala od općina i gradova. Te provincije ne bi smjele imati nacionalni predznak.“
Ovakav prijedlog podrazumijeva radikalnu reorganizaciju unutrašnjeg uređenja, odnosno ukidanje ili transformaciju entiteta u politički subjekt koji neće imati dosadašnje karakteristike i državnu formu. Protiv takvih promjena je i vlast i opozicija u Republici Srpskoj. Srpski član Predsjedništva BiH Borisav Paravac:
„Ne bih mogao nikako da prihvatim ukidanje entiteta, prije svega ukidanje Republike Srpske. Mislim da je Republika Srpska jedan, dosta dobro organizovan entitet, da je ta struktura vlasti, od opštine preko entiteta do Bosne i Hercegovine, sasvim normalna i da ona dosta dobro funkcioniše. Mislim da najveći dio problema leži u komplikovanoj ustavnoj strukturi Federacije. O tome se malo želi da razgovora, pogotovo u Republici Srpskoj, jer smatramo da je to problem Federacije koji bi oni trebali da razriješe. Ali, vidite, razrješavanje svojih problema preko Republike Srpske nije nikako prihvatljivo za Republiku Srpsku. I u tome je problem. Ustav se, jednostavno, ne može promijeniti.“
Politički zvaničnici u Republici Srpskoj insistiraju na stepenu decentralizacije u skladu sa dejtonskim ustavom i ukazuju na probleme u kantonalnoj organizaciji Federacije BiH. S tim u vezi ne protive se ideji o formiranju trećeg, hrvatskog, entiteta, odnosno republike, koju zagovaraju neke stranke s hrvatskim predznakom. Božo Žepić, profesor Pravnog fakulteta u Mostaru, smatra nerealnim ukidanje Republike Srpske i ukazuje na logiku formiranja trećeg entiteta:
„Moje je stajalište da dokle god postoji jedna republika, to je asimetrična država i da takva država dugoročno ne može opstati sama, bez vojne i civilne uprave međunarodne zajednice, kakvo je sadašnje stanje. Prema tome, ili tri republike za tri naroda ili tri druge cjeline, da bi se riješilo nacionalno pitanje. Ja na prvo mjesto, dakle, stavljam koncept tri republike, ali sam otvoren i za to da to budu entiteti ili kantoni i tako dalje, samo je pitanje otpora srpske nacionalne politike, pitanje je da li je za njih išta prihvatljivo osim republika. Dok postoji Republika Srpska, imaju pravo i Bošnjaci i Hrvati na svoje republike. Ili se ono mora ukinuti ili ovo uspostaviti. Mislim da bismo mnogo lakše došli do toga da se uspostave još dvije, nego da se ukine postojeća, jer ne vidim načina na koji se može uopće ukinuti Republika Srpska koja je tim međunarodnim ugovorima usvojena u Dejtonu kao kompromis na kome je uspostavljen mir.“
Evntualni treći, hrvatski, entitet pretpostavlja formiranje adekvatne bošnjačke cjeline, što bi, neminovno, cijeli proces mirovnih nastojanja i demokratizacije u poratnom periodu vratilo na sam početak. Profesor ustavnog prava Kasim Trnka:
„Mirovni proces u Bosni i Hercegovini bio je na najnižoj tački u drugoj polovici 1993. godine, kada je bio takozvani Owen-Stoltenbergov plan koji je predviđao tri nacionalne republike u labavoj uniji, što je ustvari značilo praktično nestanak Bosne i Hercegovine. Ne treba zaboraviti da je to bio plan koji su Owen i Stoltenberg prihvatili, a pripremili su ga Tuđman i Milošević. To je, dakle, bio produžetak dogovora iz Karađorđeva. Mislim da oživljavanje takve ideje ne vodi ničemu. Vodilo bi samo, zapravo, završetku etničkog čišćenja i razvijanju novih tenzija. O evropskim standardima ne bi moglo biti govora ako bi se išlo na teritorijalizaciju nacionalnog interesa na području Bosne i Hercegovine.“
U mogućim ustavnim promjenama sporna je i ideja o izboru jednog šefa države umjesto sadašnja tri. Njome bi se značajno urušio tronacionalni koncept vlasti i tome se protive hrvatski i srpski aktuelni politički predstavnici. Hrvatski član Predsjedništva BiH Ivo Miro Jović obrazlaže osnovni razlog protivljenja takvoj mogućoj promjeni:
„To bi bilo, moram biti otvoren, dalje denacionaliziranje ili dekonstituiranje Hrvata u Bosni i Hercegovini. To je jedina razina vlasti gdje i Hrvati participiraju na jednakopravnoj osnovi. Moje je mišljenje da mnogi koji to predlažu ne znaju da je to jedan određeni tradicijski ili nasljedni element. Znate da je i u socijalizmu bilo Predsjedništvo.“
Sadašnji izbor članova nacionalno podijeljenog državnog Predsjedništva
podrazumijeva institucionalno ignorisanje elementarnih ljudskih prava i građanskih sloboda. Pravo da biraju oduzeto je uvijek polovini građana samo zato sto ne pripadaju određenom narodu.
Socijaldemokratska partija BiH uputila je državnom parlamentu na razmatranje, još krajem prošle godine, paket amandmana kojima se želi reafirmisati ustavno ustrojstvo u toj oblasti u skladu sa sve očiglednijim potrebama. Predsjednik stranke Zlatko Lagumdžija:
„Mi smo tim amandmanima definisali, na primjer, da bi Bosna i Hercegovina trebala da ima jaču Vladu BiH, a slabije Predsjedništvo, odnosno predsjednika. Naime, mi danas u Bosni i Hercegovini imamo jedno Predsjedništvo koje je iz godine u godinu sve skuplje i sve nefunkcionalnije. Danas Predsjedništvo BiH košta skoro kao Parlament BiH, što nije normalno. Dakle, mi smatramo da je došlo vrijeme da bosanskohercegovačka vlada postane stvarno vlada, a da Predsjedništvo BiH bude neka vrsta ustavne kotve ili ustavnog garanta ustavnog poretka zemlje. To bi značilo, po ustavnim amandmanima koje smo predložili, da bi predsjednik Republike Bosne i Hercegovine bio biran parlamentom i da bi on, predsjednik vlade i predsjednik parlamenta bili ljudi koji, po ustavu, dolaze iz različitih naroda. Time bi se obezbijedilo to famozno, bosanskohercegovačko ,sveto trojstvo‘, a ne lažnim pravljenjem predsjednika države kojeg čine tri čovjeka i koji više nisu samo smiješni cijelom svijetu, nego svaki dan postaju sve smješniji i nama.“
Mladen Ivanić, predsjednik Partije demokratskog progresa, i aktuelni ministar inostranih poslova BiH, smatra da za sada ne postoje uslovi za radikalnije ustavne promjene kao sto su, na primjer, izbor jednog predsjednika države ili Vlade BiH umjesto Vijeća ministara. On predlaže provođenje samo onih promjena za koje trenutno postoji konsenzus svih strana:
„Parlament od 42 poslanika više ne može funkcionisati i taj broj se mora značajno povećati. Objektivno, postoji problem izbora članova Predsjedništva, budući da je to suprotno Konvenciji o ljudskim pravima. Kaže se – Srbin iz Republike Srpske i Hrvat i Bošnjak iz Federacije, što znači da Srbi iz Federacije i Hrvati i Bošnjaci iz Republike Srpske ne mogu uopšte biti birani. To ne može izdržati nijedan ozbiljan test i mi to moramo promijeniti. Zatim, u jednom dijelu našeg ustava su nedovoljno afirmisana prava nacionalnih manjina i uopšte značaj ljudskih prava. To su stvari oko kojih, po meni, treba nastojati postići dogovor. Mislim da je on moguć. Ako se pitanje ustava pretvori u pitanje – hoćemo li imati entitete, nećemo li imati entitete, hoćemo li imati dva, pet, trinaest regiona, onda sam pesimista, onda mislim da o tome u ovom trenutku neće biti saglasnosti. Mislim da ove prve promjene treba iskoristiti za jačanje međusobnog povjerenja.“
Kako obezbijediti napredak u Bosni i Hercegovini u uslovima snažnog neslaganja o potrebi ustavnih promjena? Da li je bez reformi BiH uopšte prihvatljiva za Evropu, pitali smo jednog od aktera Dejtonskog sporazuma Harisa Silajdžića:
„Nije, i u tome leži moja nada. Ja sam optimista, pored svega ovoga. Zašto? Pa ne treba Evropskoj uniji jedna invalidna, nefunkcionalna država, koja će praviti probleme. Zbog toga mislim da je izlaz ulazak pod krov EU, kao i drugih, euroatlantskih integracija, i vrlo je važan, ne sam ulazak, nego proces reformi koje ćemo biti prisiljeni da provedemo. Prisiljeni. Sami ne bismo za pedeset godina. Tu leži moja nada. Ulazak u Evropsku uniju će, sasvim sigurno, donijeti političku stabilnost, neophodnu ovom cijelom regionu. Naša energija će biti usmjerena prema konstruktivnim stvarima, prioriteti će biti izmijenjeni. I ono što bih ja rekao da je najvažnije, to će učiniti Bosnu i Hercegovinu zemljom građana prije svega. Dakle, ne etnička podjela nego građanska Bosna i Hercegovina, što je standard u Evropi. Na toj osnovi treba praviti parlament, pravi parlament, koji će uistinu biti predstavnik građana u Bosni i Hercegovini i, naravno, vladu koja odgovara tom parlamentu i kroz parlament je odgovorna narodu. Dejtonski sporazum je pružao mogućnost i još uvijek, naravno, pruža mogućnost da mi kroz njegove odredbe promijenimo ono što ne valja. On je postigao svoj cilj – zaustavljen je rat. To je dobro. Međutim, to nije sveto slovo na papiru.“
10 godina Daytona: Uzroci i tok rata u BiH
10 godina Daytona: Mirovni planovi
10 godina Daytona: Konferencija i tok pregovora
10 godina Daytona: Posljedice I
10 godina Daytona: Posljedice II
10 godina Daytona: Inicijative za ustavne promjene II
Član Predsjedništva BiH Sulejman Tihić smatra ustavna rješenja, nametnuta Dejtonskim sporazumom, ključnim destabilizirajućim faktorom u državi i predlaže odustajanje od nacionalne komponente kao osnove uređenja:
„Mi imamo ustavni sistem koji stvara krize. Ustav je formiran na temelju nacionalnog koncepta vlasti, gdje, jednostavno, svako od nas može da bude uključen samo u taj svoj nacionalni tor. Sa takvim konceptom vlasti, odlučivanja i funkcioniranja države nije važno koja će stranka izvojevati izbornu pobjedu. Jednostavno nas samo slažu po tim nacionalnim torovima i opet se stvaraju nove krize. Prema tome, za mene je rješenje, i ove i svih budućih kriza, u promjeni Ustava BiH. Ja mislim da Bosna i Hercegovina može i treba da opstane i da bude organizovana kao decentralizovana država multietničkih provincija, vše od tri, u kojoj nijedan narod ne bi imao apsolutnu većinu. Lokalna samouprava bi se sastojala od općina i gradova. Te provincije ne bi smjele imati nacionalni predznak.“
Ovakav prijedlog podrazumijeva radikalnu reorganizaciju unutrašnjeg uređenja, odnosno ukidanje ili transformaciju entiteta u politički subjekt koji neće imati dosadašnje karakteristike i državnu formu. Protiv takvih promjena je i vlast i opozicija u Republici Srpskoj. Srpski član Predsjedništva BiH Borisav Paravac:
„Ne bih mogao nikako da prihvatim ukidanje entiteta, prije svega ukidanje Republike Srpske. Mislim da je Republika Srpska jedan, dosta dobro organizovan entitet, da je ta struktura vlasti, od opštine preko entiteta do Bosne i Hercegovine, sasvim normalna i da ona dosta dobro funkcioniše. Mislim da najveći dio problema leži u komplikovanoj ustavnoj strukturi Federacije. O tome se malo želi da razgovora, pogotovo u Republici Srpskoj, jer smatramo da je to problem Federacije koji bi oni trebali da razriješe. Ali, vidite, razrješavanje svojih problema preko Republike Srpske nije nikako prihvatljivo za Republiku Srpsku. I u tome je problem. Ustav se, jednostavno, ne može promijeniti.“
Politički zvaničnici u Republici Srpskoj insistiraju na stepenu decentralizacije u skladu sa dejtonskim ustavom i ukazuju na probleme u kantonalnoj organizaciji Federacije BiH. S tim u vezi ne protive se ideji o formiranju trećeg, hrvatskog, entiteta, odnosno republike, koju zagovaraju neke stranke s hrvatskim predznakom. Božo Žepić, profesor Pravnog fakulteta u Mostaru, smatra nerealnim ukidanje Republike Srpske i ukazuje na logiku formiranja trećeg entiteta:
„Moje je stajalište da dokle god postoji jedna republika, to je asimetrična država i da takva država dugoročno ne može opstati sama, bez vojne i civilne uprave međunarodne zajednice, kakvo je sadašnje stanje. Prema tome, ili tri republike za tri naroda ili tri druge cjeline, da bi se riješilo nacionalno pitanje. Ja na prvo mjesto, dakle, stavljam koncept tri republike, ali sam otvoren i za to da to budu entiteti ili kantoni i tako dalje, samo je pitanje otpora srpske nacionalne politike, pitanje je da li je za njih išta prihvatljivo osim republika. Dok postoji Republika Srpska, imaju pravo i Bošnjaci i Hrvati na svoje republike. Ili se ono mora ukinuti ili ovo uspostaviti. Mislim da bismo mnogo lakše došli do toga da se uspostave još dvije, nego da se ukine postojeća, jer ne vidim načina na koji se može uopće ukinuti Republika Srpska koja je tim međunarodnim ugovorima usvojena u Dejtonu kao kompromis na kome je uspostavljen mir.“
Evntualni treći, hrvatski, entitet pretpostavlja formiranje adekvatne bošnjačke cjeline, što bi, neminovno, cijeli proces mirovnih nastojanja i demokratizacije u poratnom periodu vratilo na sam početak. Profesor ustavnog prava Kasim Trnka:
„Mirovni proces u Bosni i Hercegovini bio je na najnižoj tački u drugoj polovici 1993. godine, kada je bio takozvani Owen-Stoltenbergov plan koji je predviđao tri nacionalne republike u labavoj uniji, što je ustvari značilo praktično nestanak Bosne i Hercegovine. Ne treba zaboraviti da je to bio plan koji su Owen i Stoltenberg prihvatili, a pripremili su ga Tuđman i Milošević. To je, dakle, bio produžetak dogovora iz Karađorđeva. Mislim da oživljavanje takve ideje ne vodi ničemu. Vodilo bi samo, zapravo, završetku etničkog čišćenja i razvijanju novih tenzija. O evropskim standardima ne bi moglo biti govora ako bi se išlo na teritorijalizaciju nacionalnog interesa na području Bosne i Hercegovine.“
U mogućim ustavnim promjenama sporna je i ideja o izboru jednog šefa države umjesto sadašnja tri. Njome bi se značajno urušio tronacionalni koncept vlasti i tome se protive hrvatski i srpski aktuelni politički predstavnici. Hrvatski član Predsjedništva BiH Ivo Miro Jović obrazlaže osnovni razlog protivljenja takvoj mogućoj promjeni:
„To bi bilo, moram biti otvoren, dalje denacionaliziranje ili dekonstituiranje Hrvata u Bosni i Hercegovini. To je jedina razina vlasti gdje i Hrvati participiraju na jednakopravnoj osnovi. Moje je mišljenje da mnogi koji to predlažu ne znaju da je to jedan određeni tradicijski ili nasljedni element. Znate da je i u socijalizmu bilo Predsjedništvo.“
Sadašnji izbor članova nacionalno podijeljenog državnog Predsjedništva
podrazumijeva institucionalno ignorisanje elementarnih ljudskih prava i građanskih sloboda. Pravo da biraju oduzeto je uvijek polovini građana samo zato sto ne pripadaju određenom narodu.
Socijaldemokratska partija BiH uputila je državnom parlamentu na razmatranje, još krajem prošle godine, paket amandmana kojima se želi reafirmisati ustavno ustrojstvo u toj oblasti u skladu sa sve očiglednijim potrebama. Predsjednik stranke Zlatko Lagumdžija:
„Mi smo tim amandmanima definisali, na primjer, da bi Bosna i Hercegovina trebala da ima jaču Vladu BiH, a slabije Predsjedništvo, odnosno predsjednika. Naime, mi danas u Bosni i Hercegovini imamo jedno Predsjedništvo koje je iz godine u godinu sve skuplje i sve nefunkcionalnije. Danas Predsjedništvo BiH košta skoro kao Parlament BiH, što nije normalno. Dakle, mi smatramo da je došlo vrijeme da bosanskohercegovačka vlada postane stvarno vlada, a da Predsjedništvo BiH bude neka vrsta ustavne kotve ili ustavnog garanta ustavnog poretka zemlje. To bi značilo, po ustavnim amandmanima koje smo predložili, da bi predsjednik Republike Bosne i Hercegovine bio biran parlamentom i da bi on, predsjednik vlade i predsjednik parlamenta bili ljudi koji, po ustavu, dolaze iz različitih naroda. Time bi se obezbijedilo to famozno, bosanskohercegovačko ,sveto trojstvo‘, a ne lažnim pravljenjem predsjednika države kojeg čine tri čovjeka i koji više nisu samo smiješni cijelom svijetu, nego svaki dan postaju sve smješniji i nama.“
Mladen Ivanić, predsjednik Partije demokratskog progresa, i aktuelni ministar inostranih poslova BiH, smatra da za sada ne postoje uslovi za radikalnije ustavne promjene kao sto su, na primjer, izbor jednog predsjednika države ili Vlade BiH umjesto Vijeća ministara. On predlaže provođenje samo onih promjena za koje trenutno postoji konsenzus svih strana:
„Parlament od 42 poslanika više ne može funkcionisati i taj broj se mora značajno povećati. Objektivno, postoji problem izbora članova Predsjedništva, budući da je to suprotno Konvenciji o ljudskim pravima. Kaže se – Srbin iz Republike Srpske i Hrvat i Bošnjak iz Federacije, što znači da Srbi iz Federacije i Hrvati i Bošnjaci iz Republike Srpske ne mogu uopšte biti birani. To ne može izdržati nijedan ozbiljan test i mi to moramo promijeniti. Zatim, u jednom dijelu našeg ustava su nedovoljno afirmisana prava nacionalnih manjina i uopšte značaj ljudskih prava. To su stvari oko kojih, po meni, treba nastojati postići dogovor. Mislim da je on moguć. Ako se pitanje ustava pretvori u pitanje – hoćemo li imati entitete, nećemo li imati entitete, hoćemo li imati dva, pet, trinaest regiona, onda sam pesimista, onda mislim da o tome u ovom trenutku neće biti saglasnosti. Mislim da ove prve promjene treba iskoristiti za jačanje međusobnog povjerenja.“
Kako obezbijediti napredak u Bosni i Hercegovini u uslovima snažnog neslaganja o potrebi ustavnih promjena? Da li je bez reformi BiH uopšte prihvatljiva za Evropu, pitali smo jednog od aktera Dejtonskog sporazuma Harisa Silajdžića:
„Nije, i u tome leži moja nada. Ja sam optimista, pored svega ovoga. Zašto? Pa ne treba Evropskoj uniji jedna invalidna, nefunkcionalna država, koja će praviti probleme. Zbog toga mislim da je izlaz ulazak pod krov EU, kao i drugih, euroatlantskih integracija, i vrlo je važan, ne sam ulazak, nego proces reformi koje ćemo biti prisiljeni da provedemo. Prisiljeni. Sami ne bismo za pedeset godina. Tu leži moja nada. Ulazak u Evropsku uniju će, sasvim sigurno, donijeti političku stabilnost, neophodnu ovom cijelom regionu. Naša energija će biti usmjerena prema konstruktivnim stvarima, prioriteti će biti izmijenjeni. I ono što bih ja rekao da je najvažnije, to će učiniti Bosnu i Hercegovinu zemljom građana prije svega. Dakle, ne etnička podjela nego građanska Bosna i Hercegovina, što je standard u Evropi. Na toj osnovi treba praviti parlament, pravi parlament, koji će uistinu biti predstavnik građana u Bosni i Hercegovini i, naravno, vladu koja odgovara tom parlamentu i kroz parlament je odgovorna narodu. Dejtonski sporazum je pružao mogućnost i još uvijek, naravno, pruža mogućnost da mi kroz njegove odredbe promijenimo ono što ne valja. On je postigao svoj cilj – zaustavljen je rat. To je dobro. Međutim, to nije sveto slovo na papiru.“
10 godina Daytona: Uzroci i tok rata u BiH
10 godina Daytona: Mirovni planovi
10 godina Daytona: Konferencija i tok pregovora
10 godina Daytona: Posljedice I
10 godina Daytona: Posljedice II
10 godina Daytona: Inicijative za ustavne promjene II
