Malo ljudi u Bosni i Hercegovini zna da nagrada koju od 1993. godine dodjeljuje International Rescue Committee (IRC) ljudima koji su najviše učinili za pomoć izbjeglicama u svijetu je reprodukovana figura koju je napravio Hasan Osmančević iz Sanskog Mosta, tokom svog zatočeništva u logoru Manjača.
Ova figura vjerovatno bi ostala samo uspomena na neka crna vremena da nije bilo slučajnog susreta Hasana s američkim diplomatom Ričardom Holbrukom po izlasku iz logora, decembra 1992. godine u izbjegličkom kampu u Karlovcu:
“Taj dan, osim familija i prijatelja, bilo je na stotine novinara i svakojakih ljudi za koje mi nismo znali ni ko su, ni šta su. Samo su ispitivali. Između ostalog, u jednoj toj grupi, jer tad nisam ni znao ko je Ričard Holbruuk, samo sam onako iz svoje kese izvadio jednu figuru, pružio mu i rekao: ’Gospodine, odnesite ovo u svoju zemlju i pokažite toj Americi i ljudima šta se dešava sa nama. Mislim da vam ova figura može kazati mnogo toga. Nije nam to trebalo. Može li iko da pomogne toj zemlji, da se to ne dešava?”
Ovaj susret na sličan način opisuje i Ričard Holbruk u svojoj knjizi “Završiti rat”:
“Među onima sa kojima smo razgovarali bio je jedan mladi čovjek koji se predstavio kao pekar iz Sanskog Mosta. Iznenada je ispod tankog madraca izvukao plastičnu kesu i pružio mi dvije pažljivo uvijene drvene figure. ’Izrezbario sam ih komadićem slomljenog stakla dok sam bio u logoru na Manjači’, rekao je, ’da bih pokazao kako smo morali stajati tokom dana spuštene glave i ruku vezanih na leđa. Molim vas, ponesite ih u svoju zemlju i pokažite ih vašem narodu. Pokažite Amerikancima kako su postupali s nama. Recite Americi šta nam se dešava’.
Holbruk je ispunio molbu bosanskog logoraša i drvene figure pokazao američkoj javnosti. Hasan Osmančević tada se sa porodicom nalazio u Kanadi, gdje ga Holbruk ponovo pronalazi:
“Onda je on tražio saglasnost moju da se napravi od te figure ta bronzana figura - da to bude simbol logoraša u svijetu. I kasnije smo se onda mi i telefonski čuli. Tad je on bio ambasador u Bonu, u Njemačkoj, i reko mi je: ’Ono što ste mi rekli u poruci, ja sam prenio. Mi smo učinili, mi smo napravili figuru. Ta vaša figura je napravila pet miliona dolara za Bosnu.’ To je za mene bio nekakv poseban značaj.”
Iako je bilo ponuda da proda svoju figuru, koja mu je vraćena, Hasan se nije mogao rastati od nje:
“Apslulotno me nisu zanimale. Odgovor je bio: ’Ta se figura ne može prodati’, jer je to zarađeno na poseban način, to je ipak nešto što mora ostati kod mene.”
O onome što se dešavalo tokom 210 dana zatočeništva u logoru, Hasan nerado priča. Više voli govoriti o svojim drvenim figurama i o tome kako ih je pravio:
“Pazite, nema tu ni mržnje ni bijesa. Kad gledam ovu figuru, danas, sretan. A to mi je bio san. Kad sam bio zatvoren u logoru, kad sam morao držati glavu i onda razmišljati: ’Šta? Bože moj, ako se ovo jednog dana završi, pa sretnem te ljude, da ga gledam u uči, a da on on spusti glavu, a ja da nemam pušku u ruci.”
Po povratku u Sanski Most 1996. godine, Hasan je obnovio svoj prijeratni posao sa pekarom i mlinom u „Zlatnoj dolini“. Prošle godine bio je i jedan od dobitnika priznanja Najbolji menadžeri BiH iz oblasti srednjeg biznisa.
Bio bih sretan, kaže, kada bi se ponovo sreo sa Ričardom Holbrukom, ovaj put u svom rodnom gradu i u nekoj sasvim drugačijoj situaciji:
“Da možemo pokazati jednu sasvim drugu situaciju, da možemo nešto drugo reći od onoga momenta, one priče u Karlovcu - i današnje priče – da je to nešto sasvim drugo, da život nije sav crn kao što svi mislimo, da ima i lijepih primjera. I posebna bi bila draž da se desi da se nas dvojica sretnemo.”
Ova figura vjerovatno bi ostala samo uspomena na neka crna vremena da nije bilo slučajnog susreta Hasana s američkim diplomatom Ričardom Holbrukom po izlasku iz logora, decembra 1992. godine u izbjegličkom kampu u Karlovcu:
“Taj dan, osim familija i prijatelja, bilo je na stotine novinara i svakojakih ljudi za koje mi nismo znali ni ko su, ni šta su. Samo su ispitivali. Između ostalog, u jednoj toj grupi, jer tad nisam ni znao ko je Ričard Holbruuk, samo sam onako iz svoje kese izvadio jednu figuru, pružio mu i rekao: ’Gospodine, odnesite ovo u svoju zemlju i pokažite toj Americi i ljudima šta se dešava sa nama. Mislim da vam ova figura može kazati mnogo toga. Nije nam to trebalo. Može li iko da pomogne toj zemlji, da se to ne dešava?”
Ovaj susret na sličan način opisuje i Ričard Holbruk u svojoj knjizi “Završiti rat”:
“Među onima sa kojima smo razgovarali bio je jedan mladi čovjek koji se predstavio kao pekar iz Sanskog Mosta. Iznenada je ispod tankog madraca izvukao plastičnu kesu i pružio mi dvije pažljivo uvijene drvene figure. ’Izrezbario sam ih komadićem slomljenog stakla dok sam bio u logoru na Manjači’, rekao je, ’da bih pokazao kako smo morali stajati tokom dana spuštene glave i ruku vezanih na leđa. Molim vas, ponesite ih u svoju zemlju i pokažite ih vašem narodu. Pokažite Amerikancima kako su postupali s nama. Recite Americi šta nam se dešava’.
Holbruk je ispunio molbu bosanskog logoraša i drvene figure pokazao američkoj javnosti. Hasan Osmančević tada se sa porodicom nalazio u Kanadi, gdje ga Holbruk ponovo pronalazi:
“Onda je on tražio saglasnost moju da se napravi od te figure ta bronzana figura - da to bude simbol logoraša u svijetu. I kasnije smo se onda mi i telefonski čuli. Tad je on bio ambasador u Bonu, u Njemačkoj, i reko mi je: ’Ono što ste mi rekli u poruci, ja sam prenio. Mi smo učinili, mi smo napravili figuru. Ta vaša figura je napravila pet miliona dolara za Bosnu.’ To je za mene bio nekakv poseban značaj.”
Iako je bilo ponuda da proda svoju figuru, koja mu je vraćena, Hasan se nije mogao rastati od nje:
“Apslulotno me nisu zanimale. Odgovor je bio: ’Ta se figura ne može prodati’, jer je to zarađeno na poseban način, to je ipak nešto što mora ostati kod mene.”
O onome što se dešavalo tokom 210 dana zatočeništva u logoru, Hasan nerado priča. Više voli govoriti o svojim drvenim figurama i o tome kako ih je pravio:
“Pazite, nema tu ni mržnje ni bijesa. Kad gledam ovu figuru, danas, sretan. A to mi je bio san. Kad sam bio zatvoren u logoru, kad sam morao držati glavu i onda razmišljati: ’Šta? Bože moj, ako se ovo jednog dana završi, pa sretnem te ljude, da ga gledam u uči, a da on on spusti glavu, a ja da nemam pušku u ruci.”
Po povratku u Sanski Most 1996. godine, Hasan je obnovio svoj prijeratni posao sa pekarom i mlinom u „Zlatnoj dolini“. Prošle godine bio je i jedan od dobitnika priznanja Najbolji menadžeri BiH iz oblasti srednjeg biznisa.
Bio bih sretan, kaže, kada bi se ponovo sreo sa Ričardom Holbrukom, ovaj put u svom rodnom gradu i u nekoj sasvim drugačijoj situaciji:
“Da možemo pokazati jednu sasvim drugu situaciju, da možemo nešto drugo reći od onoga momenta, one priče u Karlovcu - i današnje priče – da je to nešto sasvim drugo, da život nije sav crn kao što svi mislimo, da ima i lijepih primjera. I posebna bi bila draž da se desi da se nas dvojica sretnemo.”
