Dostupni linkovi

Državni ili privatni fakultet?


RSE: Kažu da u Srbiji trenutno fakulteti niču kao pečurke posle kiše?

„Kod nas na privrednim fakultetima trenutno studira oko 30.000.“

„Većinu studenata bi studiranje na državnom fakultetu, a u drugom gradu, što bi koštalo gotovo isto kao i privatni fakulteti ovde.“

„Učiću samo za jednu oblast, a ne i šire, kao što se radi i na Zapadu.“

„Čula sam da kada se završi fakultet da se dobija još i na engleskom prevod diplome, znači da se priznaje i u svetu.“

„Nismo računali da će konkurencija tako sumanuto da uleti na tržište.“

„Postoji jako veliki broj odeljenja pravnih fakulteta, kako privatnih tako i državnih, tako da se govori o cifri od 50 fakulta.“

„U Majdanpeku sa nepunih 10.000 stanovnika ima više visoko obrazovnih institucija nego osnovnih i srednjih škola.“

„Svako bi želeo da ima neku diplomu, pa makar bilo kakvu diplomu, kada je čovek ima, uvek nešto znači.“

„Da može da si sutradan obezbedim sebi direktorsko mesto do penzije i šta ja znam.“

RSE: Bio je to odlomak iz onoga što će biti, i sami ste iz ovog uvoda shvatili o čemu će se razgovarati. U ovom trenutku iz Beograda, iz Akademske alternativne mreže, profesor na Elektrotehničkom fakultetu u Beogradu Srbijanka Turajlić.

RSE: Gospođo Turajlić, puno se govorilo u medijima o ovom pitanju. Da li ste i kako ste shvatili, da li je problem državnih fakulteta u tome što su se uplašili konkurencije, može li se tako reći?

TURAJLIĆ: Ne, ja moram priznati da se apsolutno ne mogu složiti sa tom tezom, jer problem državnih fakulteta i univerziteta i problem svih ljudi koje interesuje visoko obrazovanje u ovoj zemlji, je što ne postoje nikakvi standardi po kojima se otvaraju fakulteti ili po kojima bi se merili postojeći, a postoji svest o tome. Svako ko je hteo o tome nešto da pročita, jer u zemljama okruženja kada su ušle u tranziciju napravljen je neverovatan broj fakulteta i univerziteta koji se više ne mogu zatvoriti i koji prosto unose haos i ne daju kvalitet.

RSE: Da li mi trenutno imamo haos?

TURAJLIĆ: Mi imamo apsolutni haos.

RSE: U nekim novinama je pisalo „kaubojština“

TURAJLIĆ: Ja mislim da mi zaista imamo apsolutni haos i da to jeste tema o kojoj se mora razgovarati, pri čemu odmah da se ogradim pre nego što naš sagovornik uđe u tu priču. Ja uopšte ne mislim da su automatski državni fakulteti nešto što je kvalitetno, a privatni fakulteti nešto što je manje kvalitetno. Dakle, ja mislim da mi ne znamo uopšte koliki je kvalitet kog fakulteta i možemo samo nagađati o tome.

RSE: Naš drugi sagovornik je rektor Univerziteta „Braće Karić“, Danijel Cvijetićanin.

RSE: Gospodine Cvijetićanin, kako se vama čini, postavljam ponovo to pitanje o konkurenciji, odnosno o državnim fakultetima.

CVIJETIĆANIN: Pa, kao što vidite, postoji saglasnost. I ja sam saglasan sa profesorkom Turajlić. Kod nas je zaista veliki nered u oblasti visokog obrazovanja, ali to nipošto ne treba okriviti sada ni državne, ni privatne fakultete. Jer, postoji nered u pogledu nedostatka standarda, postoji nered u nedostatku kriterijuma za otvaranje univerziteta, postoje nejasni kriterijumi i standardi i nedoumice, ali i prosto želja neka da se, umesto razdvajanja privatnih i državnih, počne praviti razlika između kvalitetnih i nekvalitetnih fakulteta. To je besmislica oko koje se profesorka Turajlić i ja slažemo. Prema tome, možemo razgovarati o krizi akademskog obrazovanja kod nas, ali ne o sukobu između privatnih i državnih, nego o krizi koja proizlazi iz nedostatka kriterijuma da se oformi jedno kvalitetno obrazovanje.

RSE: Kada su se okupili dekani pravnih fakulteta ovde u Srbiji i održali zajedničku konferenciju za novinare nedavno, oni su se, između ostalog, založili za to da studenti koji završe privatne pravne fakultete ne mogu da polažu pravosudne ispite, što bi značilo da ne mogu da budu sudije.

CVIJETIĆANIN: Ja sam čuo za to i prosto ne mogu da verujem da su to tako rešili. Jedan novinar mi je to rekao i ja sam ga optužio da mi prenosi pogrešne vesti. To bi značilo da na neki način oni sprečavaju ljude sa privatnih pravnih fakulteta da rade u državnoj službi. I zamislite sada taj idiotizam da se nekom zabranjuje da radi u državnoj službi zato što je završio privatni fakultet, a zamislite još veći idiotizam ili isti takav idiotizam da se nekom zabrani da radi u privatnom preduzeću zato što je završio državni fakultet. Pa da se kaže: Ti si završio državni fakultet i to je tvoja državna ekonomija ili državno pravo ili državna tehnologija ili elektrotehnika. Zamislite tu besmislicu i budalaštinu. Tako nešto teško da mogu da verujem da je neko ozbiljno mislio.

RSE: Gospođo Turajlić mislite li da su oni bili ozbiljni?

TURAJLIĆ: Ja, nažalost, verujem da su oni ozbiljno mislili, jer to i jeste ono što zabrinjava. Jer pazite, pravni fakulteti u ovoj zemlji su po kreatori najvećeg haosa u sistemu visokog obrazovanja i ja to govorim već 15 godina, pa nema razloga da ne ponovim još jedanput. Zašto? Svojim potpuno neumerenim prekomernim upisom oni su, zapravo, stvorili nemoguće uslove za rad i doveli do fantastičnog materijalnog položaja svoje sopstvene fakultete, odnosno sami sebe. Ja ne znam tačno koliko u ovom momentu Pravni fakultet ima registrovanih studenata, ali pouzdano znam da vam kažem da je 2003. godine imao 12.000 ponavljača. Kada dodate tome i one što redovno studiraju, to je sigurno 15.00 - 16.000. A Pravni fakultet ima redovno zaposlenih manje od 80 sve zajedno, asistenata, profesora, saradnika itd. Nemoguće je da kvalitetno 80 ljudi opsluži 15.000 i oni to naravno i ne rade, jer oni godinama nisu držali nastavu studentima koji sami plaćaju školovanje, oni godinama nisu ni onima koje država finansira držali svoje vežbe itd.

RSE: Da li hoćete da kažete da ovi privatni pravni fakulteti, koji upravo insistiraju na manjim grupama, možda nude bolje obrazovanje?

TURAJLIĆ: Ja ne mogu da tvrdim da nude bolje i ne mogu da tvrdim o kvalitetu, ali mogu da tvrdim nešto da se Beograd nekako iscrpljuje u velikom broju studenata, a ostali pravni fakulteti u zemlji prihode ostvaruju otvaranjem odeljenja. Pravni fakultet u Kragujevcu je imao dva odeljenja i on je ove godine otvorio još dva, koliko sam ja uspela da saznam: u Šapcu i u Ćupriji. Nema načina da jedan fakultet na pet mesta izvodi kvalitetnu nastavu. To se prosto i bez standarda može reći. Dakle, šta se ustvari dešava? Pravni fakulteti, pošto ovde postoji pomama za studiranjem prava a ne zna se zašto, su fantastično pokrili tržište i ostvaruju izvanredne prihode iz toga. I oni direktno u ovom njihovom stavu, zato u njega i verujem jer znam koji je stav, ja u tome direktno vidim pokušaj da se uspostavi monopol. Dakle, mi smo premrežili Srbiju, mi uzimamo novac za studije i sada tu vise privatni nemaju šta da traže.

RSE: Koliko znam gospodine Cvijetićanin i BK univerzitet ima svoje istureno odeljenje? Kako uspevate da održite i da li održavate isti kvalitet nastave u Beogradu i, na primer, gospođa Turajlić je pomenula Šabac, ne znam da li imate tamo odeljenje?

CVIJETIĆANIN: U Šapcu nije mi poznato, ali znam da imamo u Novom Sadu odeljenje. U Čačku, Novom Pazaru i u još nekim mestima znam da postoje odeljenja našeg Fakulteta za trgovinu i bankarstvo. I naš Fakultet za menadžment isto ima odeljenje, mislim samo u Čačku.

RSE: I kako održavate isti kvalitet nastave?

CVIJETIĆANIN: Mi pokušavamo to da održimo na taj način što u tim mestima zapošljavamo profesore asistente koji baš stanuju u tim mestima i koji su uvek na raspolaganju studentima. Dakle, pokušavamo da redukujemo na minimum broj takozvanih putujućih profesora. Jer, nije problem napraviti van Beograda fakultet. U malim mestima u svetu se razvijaju najveći univerziteti, što naravno nije uporedivo, ali su profesori tamo neprekidno. I to je poenta, a ne da bude centar. Jer, ako smo mogli da napravimo u najmanjem mestu ili u tom Boru koji ste spomenuli, ako bismo uspeli da napravimo jedan jak univerzitetski centar u kome bi stanovalo 100-200 profesora, to bi bio jako dobar fakultet i univerzitet. Ali nevolja naših odeljenja takozvanih je u tome što profesori nisu tamo. Ima jedan način da se to prevaziđe, to je takozvano učenje na daljinu i Bolonjska deklaracija i proces podrazumevaju i tako nešto. To bi se moglo kombinovati sa ovim našim centrima na taj način što bi nekoliko profesora ili asistenata bili zaposleni u nekom mestu, u nekom internet centru, profesorka Turajlić bolje te organizacione stvari poznaje. I onda bi pomagali studentima da komuniciraju sa svojim matičnim univerzitetom. Mislim da je to perspektiva tih centara.

RSE: To je donekle i tema za budućnost.

CVIJETIĆANIN: To nije tema za nas.

RSE: Ali sada ćemo saznati šta je naša tema i nadovezaćemo se na priču o malim gradovima. Idemo u Majdanpek:

*****

Poslednjih godina je pravi trend otvaranje fakulteta i viših škola, zanimljivo i u devastiranim i prilično malim sredinama. Tako i u rudarskom Majdanpeku, sa nepunih 10.000 stanovnika, ima više visokoobrazovnih institucija nego osnovnih i srednjih škola. Ove godine je otvoreno čak tri fakulteta, koji funkcionišu u okviru Privatne privredne akademije iz Novog Sada. To su Spoljnotrgovinski, Pravni i Direktorski fakultet, odnosno Fakultet za obrazovanje rukovodilaca. Nešto duže u ovom gradu radi viša mašinska škola iz Trstenika, koja je državna.

Otkud čak tri fakulteta u Majdanpeku je pitanje koje smo postavili Igoru Barboloviću, kordinatoru centra za studiranje u ovom gradu:

„Suština je da se ljudi u malim mestima opismene, zato što, ako nemaju novaca, ne mogu da studiraju u Beogradu i Novom Sadu.“

Opismenjavanje ljudi zadržavanjem školovanog kadra ima i svoju cenu:

„Cena školarine - ona je do 3.000 dinara na godišnjem nivou, to podrazumeva literaturu i polaganje ispita, u okviru te cene.“

Na pitanje gde su priznate diplome u okviru novosadskog fakulteta, dobili smo ovakav odgovor:

„Svaki fakultet je registrovan u Ministarstvu i nosi svoj broj pod kojim je registrovan. Znači da svako može proveriti da je diploma validna i da li je priznata od države Srbije.“

U Višoj mašinskoj školi iz Trstenika cena je nešto povoljnija i iznosi 35.000 dinara. Bilo kako bilo, diploma ipak nešto znači, kažu oni koji su uglavnom već imali iskustvo sa pojedinih fakulteta, a sada odlučili da ponovo sednu u klupe:

„Svako bi želeo da ima neku diplomu, pa makar bilo kakvu diplomu, ali kada je čovek ima zna se da uvek nešto znači.“

A znate li gde su diplome priznate?

„Pa po onim prospektima kako oni kažu, pojedine škole čak su priznate i u inostranstvu, ali ko će verovati.“

„Pa, mene je navelo to što mi je tu i što ne moram negde da putujem. I jednostavno sam hteo da proširim svoja znanja, a ujedno da sebi obezbedim direktorsko mesto do penzije.“

„Cene jesu visoke za naš standard, ali kada podvučete crtu i saberete koliko treba prosečno izdavati sredstva za studiranje u Beogradu i Novom Sadu ili nekim drugim većim gradovima, otprilike je to isto, možda čak i povoljnije. Ja se iskreno nadam da ću moći neki posao da nađem sa obzirom da u mom rodnom mestu nema ovih kadrova, odnosno ima deficita.“

Nezaobilazno pitanje glasi, da li se ljudi upisuju vođeni razmišljanjem - samo dovoljno platiti, pa završiti?

„Da, mislim da ste potpuno u pravu. Čak imam tu i nekih nezvaničnih informacija da je to neki stav koji vlada i u okviru te škole, koja je praktično inicirala i formirala neki kao kordinacioni centar pa se studenti i upisuju ovde. Na žalost, to nije dobro. Ali to je neka naša socijalna realnost u Srbiji. I to će jednostavno tako i da bude u narednom periodu i pitanje je samo vremena kada će da se ovakve diplome priznaju ili ne priznaju.“

*****

RSE: Gospođo Turajlić mislite li da je na privatnim fakultetima, pa i na BK univerzitetu, dovoljno platiti pa završiti?

TURAJLIĆ: Ja naravno ne mislim, jer znam neku decu koja studiraju i imam utisak da studiraju prilično normalno, nekad polože, nekad padnu, većinom polože. To je tačno, oni svi hvale da su uslovi jako dobri. Priznajem da sam vodila raspravu sa studentima na tu temu i u jednom momentu sam rekla: pa dobro, ali na privatnim fakultetima se lakše polaže jer se može kupiti ispit. Na to me jedno troje dece pitalo, to je bilo vreme dok sam sedela u Ministarstvu pa sam imala neku odgovornost, pitali su: a jeste vi ubeđeni da na državnom ne može? Nisam naravno imala odgovor na tu temu.

RSE: Pa znate kako je pokazalo ono istraživanje da 80 posto studenata zna za korupciju.

TURAJLIĆ: Generalno se priča da se neki ispiti mogu kupiti, ja priznajem da nisam to lično nikad probala, niti videla. Ali, statistički gledano, ako se oni mogu kupiti, onda je to verovatno moguće na raznim mestima. Dakle, apsolutno ne pripadam onima koji misle da ne tvrdim da nema ljudi koji upišu fakultet zato što veruju da kada su ga platili, da će oni na kraju dobiti diplomu, ali to se ne dešava. Imali ste fantastičan primer na Višoj tehničkoj školi, recimo 1995. godine, koja je otvorila jedno odeljenje za plaćanje izuzetno dobrog i modernog programa. Upisalo se strašno mnogo dece, recimo 30. I posle prvog semestra ostalo ih je pet. Tih pet je došlo da nešto zaista nauči, ostali su mislili: pa dobro, platili smo dobićemo diplomu. I već u sledećoj generaciji upisalo se 20 potpuno normalnih studenata i nastavilo da studira. Dakle, ta dilema sa vrlo brzo razbija.

CVIJETIĆANIN: Moram da kažem da korupcije ima na fakultetima i u državnom i privatnom sektoru. Ja sam doskora bio na Beogradskom univerzitetu i ja se sećam da je fakultet na kome sam ja bio zaposlen veoma oštre mere preduzimao i veoma se uporno borio protiv korupcije.

RSE: Imate li utisak da vaši studenti, oni koji upisuju BK univerzitet, dolaze tu upravo sa tom idejom: platili smo, pa završićemo?

CVIJETIĆANIN: Ja ne bih mogao tako da okarakterišem baš ni jednog studenta koga sam sretao, jer znate, ne plaćaju studenti nego njihovi roditelji. Roditelji najčešće nisu skloni da plate za diplomu, jer žele da i njihovo dete nešto nauči i da bude kvalifikovano za neku profesiju.

RSE: Postoje li pokazatelji koliko studenata u proseku izgubi godinu, kod vas?

CVIJETIĆANIN: Postoje te statistike i ja ih nisam poneo, ali moram reći da, ako na nekom fakultetu postoji profesor na čijem predmetu 90 posto studenata pada, onda da li mislite da je to u redu? Da li mislite da je to dobar profesor ili dobar fakultet? To pokazuje da nešto krupno nije u redu ili sa nastavnim programom ili sa profesorom ili sa ispitom ili najzad i tek na kraju - sa studentima. Da mnogo studenata pada pre indicira da program nije dobro komponovan. Hajde, zapitajte se koliki je procenat na najboljim i najpoznatijim svetskim univerzitetima, kolika je prolaznost tamo? Pa kada vidite da je 90 posto, hoćete zaključiti da oni kupuju diplome? Ne, zaključićete baš suprotno, kako su ih dobro naučili, njih 90 posto.

RSE: Dobro, ali morate priznati da ovde imamo druge uslove i da je 80 posto studenata čulo za korupciju ili bilo uključeno u korupciju.

CVIJETIĆANIN: Ja sada moram nešto reći, pošto sam statističar, odnosno kvantitativni ekonomista, datako da kažem. To kada je neko čuo za korupciju ne znači da toliko i ima korupcije jer 85 posto ljudi je čulo za silovanja, a da li to znači da je 85 posto ljudi silovano, to ne znači. Prema tome, molim vas da se kao novinar odučite od tog načina da je 80 posto ljudi čulo za nešto, pa sad je to 80 posto tako.

RSE: Ne morate mene da opominjete, to su radile institucije, odnosno organizacije koje su primenile potpuno legitimne mehanizme.

CVIJETIĆANIN: I one su zaključile i tako su iznele, a Vi ste izneli podatak da je 80 posto ljudi čulo za korupciju. E sad kada kažem: čulo ili bilo uključeno? Pa ja ću Vam reći: 70 posto ljudi je prelazilo ili bilo pregaženo na pešačkom prelazu. Pa šta sada? Jel' mislite da je taj zaključak ispravan?

TURAJLIĆ: Jel mogu ja da dodam, ustvari postavim kontra pitanje? Šta mislite, koji univerzitet u odnosu na celu Srbiju ima najveću prohodnost?

RSE: Nemam taj podatak.

TURAJLIĆ: Univerzitet umetnosti u Beogradu. A znate zašto? Zato što je beskrajno rigorozan prijemni ispit i zato što se radi u užasno malim grupama. Zato što su oni neprekidno na nastavi i što praktično kada dođe juni, nema više ništa da se polaže, sve je urađeno. Prema tome velika prolaznost na ispitu nužno znači ozbiljan rad profesora, male grupe, posvećenost studentima, a ne kupovinu ispita. Ne tvrdim da nema kupovine ispita, odmah se ograđujem, ali prosto, mi imamo pogrešnu percepciju i mislimo da je jedan fakultet ozbiljan, onda kada na njemu 5 posto položi u jednom roku. Ja vas uveravam da nema ni jednog ozbiljnog fakulteta u svetu gde bi taj nastavnik mogao da traje duže od godinu dana, dobio bi otkaz istog momenta. Jer njegov je zadatak da nauči studente, a ne da ih obara, to je prosto pogrešna predstava.

CVIJETIĆANIN: Moram da kažem još nešto. Ono na čemu mi insistiramo na BK univerzitetu i ono na čemu insistiramo na svim kvalitetnim univerzitetima i fakultetima, to je da student dolazi da nešto nauči, kao što student ne sme da misli samo o tome kako će dobiti diplomu.

RSE: Pa čuli ste šta kažu u ovoj anketi iz Majdanpeka, pre svega im je važna diploma i da postanu direktori.

CVIJETIĆANIN: Izvinite, ali sada ću vas pitati: kada ste poslednji put čuli da je neko rekao - on ima diplomu, sigurno će biti direktor ili kako vole oni da kažu, do kraja života? On bi da bude diša, dobro, tako mali Đokica zamišlja dišu. A možda će biti u nekoj sportskoj kladionici generalni menadžer sa tri službenika celog života. Ne znam šta će biti, jer vreme kada je diploma značila pravo na rentu davno je iza nas. Ako je ikad postojalo takvo vreme, ja sam uveren verujte da nikad takvo vreme nije ni postojalo ali se uvek tako nekako širila fama oko tih univerzitetskih diploma, otprilike: zašto sam ja žuljao klupu devet godina (jer studije negde traju i po devet godina)? Sada ću da uživam i primam rentu celog života. To naprosto nije tačno, praksa je ipak ona koja, a naročito tržište rada, koje vrednuje i diplome i pojedince. Neki ljudi naprimer imaju fantastičan talenat a nemaju diplomu i nikad im diploma nije potrebna. Pavle Vujisić, šta mislite, da li je imao diplomu?

RSE: Koliko se sećam nije.

CVIJETIĆANIN: A da li znate nekog glumca koji je bio, osim na prste bi ste mogli izbrojati glumce filmske, koji bi se mogli sa tim čovekom staviti u istu klasu? Takvih možda u našoj zemlji ima 50 nema više, a sa diplomom, koliko ih ima? Prema tome, ni ranije diploma nije bila sve. Diploma pravnog fakulteta, ekonomskog, elektrotehničkog, ne znači sama po sebi ništa.

RSE: Želite da kažete da se danas, na Zapadu pre svega, traži znanje?

CVIJETIĆANIN: Traže se sposobnosti, profesionalni pristup, to je ono što se traži.

TURAJLIĆ: Može još jedan zadatak u okviru toga šta je ustvari kvalitet, jer postoji jako mnogo priča i mi smo jako ponosni na ovih naših 20 studenata koji su dobili prvu nagradu u Americi. I po svim merilima, na kojima Vi insistirate, oni su jako loši studenti. Jer oni su apsolventi između 15 i 20 nepoloženih ispita i to krajnje ozbiljnih ispita po našoj meri. Dakle, za takmičenje za Ameriku oni su prvaci, a za nas su oni neuspešni studenti. Da su imali sreće i da u ovoj zemlji postoji mali dobar privatni fakultet, na kome bi oni radili u malim grupama ono šta ih zanima, oni bi danas bili inžinjeri i prvaci. Ovako su neuspešni studenti za koje nije izvesno ni da će diplomirati i prvaci na drugu stranu. Dakle, mi imamo stvarno pogrešnu percepciju studija.

*****

RSE: Da se vratimo na ono šta smo takođe čuli iz priloga iz Majdanpeka. Dakle, kako se to dogodilo da jedan grad ima više fakulteta nego osnovnih i srednjih škola? Najpre ima reč pomoćnik aktuelnog ministra prosvete Emilija Stanković.

RSE: Vama su poznate pritužbe koje su pre svega dolazile sa Pravnog fakulteta u Beogradu, a za davanje dozvole za rad određenom broju privatnih pravnih fakulteta. Mislite li da ti prigovori i te pritužbe imaju osnovu?

STANKOVIĆ: Ja Vas moram da obavestim da se vrlo često, a ne znam zašto, mešaju pojmovi, privatni fakulteti i odeljenja. Broj privatnih fakulteta nije značajan, jer postoji Fakultet za poslovno pravo koji sada već nije Fakultet za poslovno pravo nego je Pravni fakultet. Postoji Pravni fakultet Univerziteta u Novom Pazaru i Privredna akademija koja ima prilično sličan program koji imaju i pravni fakulteti. Ali postoji jako veliki broj odeljenja pravnih fakulteta, kako privatnih tako i državnih, tako da se govori o cifri od 50 fakulteta, ali ja zaista ne mogu dozvoliti tu vrstu nepreciznosti, jer je reč o velikom broju odeljenja, kako privatnih tako i državnih pravnih fakulteta.

RSE: Strahujete li za kvalitet nastave ukoliko se odeljenja pravnog fakulteta otvaraju u malim sredinama i gradovima koji ne broje veliki broj stanovnika. Ko će zapravo tamo predavati, strahujete li da će ono što studenti tamo dobijaju u okviru nastave biti daleko od onoga što dobijaju recimo na Pravnom fakultetu u Beogradu?

STANKOVIĆ: Ja to ne bih komentarisala, možda bih mogla da komentarišem uslove u kojima su se ta odeljenja otvarala, a o kvalitetu nastave ne mogu govoriti. Jer, ako profesori koji rade na državnom fakultetu taj isti posao rade i na nekom odeljenju, onda je nemoguće govoriti o različitosti kvaliteta jednog profesora koji će držati predavanja na jednom ili drugom mestu. Ali svakako da nepostojanje sankcije za otvaranje odeljenja fakulteta je nešto što je unelo haos u tu oblast. I ja se zaista radujem novom zakonskom propisu koji za otvaranje studiranja van sedišta, takozvanih odeljenja, traži isti postupak akreditacije kao i za otvaranje matičnog fakulteta.

RSE: O kom broju odeljenja se zapravo radi?

STANKOVIĆ: Ja ne mogu tačno reći jer nemam tu vrstu evidencuje. I na sastanku koji je održan na pravnom fakultetu, dekan pravnog fakulteta Mirko Vasiljević je rekao cifru od oko 50.

RSE: Ukoliko u Ministarstvu nemate preciznu cifru, da li to znači da niko u državi nema praktično preciznu cifru o kom broju odeljenja se radi?

STANKOVIĆ: Ako je autonomija univerziteta zagarantovana i ako nije postojao zakonski propis koji je ograničavao ili na bilo koji način tražio dozvolu Ministarstva da bi se odeljenje otvorilo, a nije ga tražilo, onda Ministarstvo nije ni bilo u obavezi da ima evidenciju o otvaranju ili neotvaranju odeljenja.

RSE: Po nekim podacima, u Srbiji na privatnim fakultetima studira oko 50.000 studenata. Možete li to da uporedite sa brojem studenata na državnom univerzitetu i da mi kažete da li je to negde po evropskim kriterijumima?

STANKOVIĆ: Kako to izgleda po evropskim kriterijumima, to je različito od zemlje do zemlje i od politike koju određena zemlja po Evropi vodi. Ne može se genaralizovati, jer negde imaju privatni, a negde državni fakulteti. Po podacima Ministarstva, kod nas na privrednim fakultetima trenutno studira oko 30.000 studenata i jako je veći broj na državnim fakultetima, on je recimo samo na univerzitetima po Beogradu 77.000: Univerzitet umetnosti 2.000 studenata, Univerzitet u Novom Sadu 38.000 studenata, u Prištini 10.000, u Nišu je 14.000, u Kragujevcu 18.000, tako da je neuporedivo veći broj studenata kod nas trenutno na državnim fakultetima, nego na privatnim.

*****

RSE: Gospođo Turajlić, čuli ste kako gospođa Stanković objašnjava trenutnu situaciju. Jel' vama prihvatljivo iznošenje podataka vezanih za broj privatnih fakulteta, broj otvorenih odeljenja drugih fakulteta, a sve otprilike, približno...? Praktično stiče se utisak da Ministarstvo nema uvid u ono što se događa na terenu.

TURAJLIĆ: Nema! I sada moram da ih branim, nemoguće je i imati. Zapravo, fakulteti kriju kada otvaraju odeljenja. Zato što, tačno je da u zakonu ta materija otvaranja odeljenja nije regulisana. Ali, postoje neki zakoni, postoje moral i etika. Oni su potpuno svesni da je to nešto što baš ne doprinosi njihovom ugledu, i oni se trude da to bude podatak koji se neće saznati. Sa druge strane, svaki predsednik opštine u Srbiji smatra da će mu biti bolje na sledećim izborima ako otvori neko odeljenje. Ja sam taj posao zaista radila.

RSE: Mislite da postoji ta vrsta motiva?

TURAJLIĆ: Kako da ne. Ja sam probala da to otkrijem, pišući dopise predsednicima opština u celoj Srbiji 2003. godine i tražila da nam odgovore koliko odeljenja radi na njihovoj teritoriji. Nismo dobili odgovore. Drugim rečima, to je podatak koji niko ne želi dati. Tako da ne možemo imati jasan uvid. Možda bi mogli sa nekim zahtevom MUP-u, ali prosto ne možemo ustanoviti tačno gde se šta u ovoj zemlji dešava, jer nemate uspostavljen mehanizam te vrste kontrole.

RSE: Da li to znači da ste skeptični o mogućnosti da će taj zakon, koji je stupio na snagu od 10. septembra, proizvesti efekte i sve to uvesti u legalne tokove?

TURAJLIĆ: Ja se nadam da hoće, ako budu rigorozne kazne. Pazite, ja sam pošla sa suprugom na Zlatibor i stala u Ivanjici da popijem kafu i u razgovoru sa školskom drugaricom shvatila da postoji odeljenje Ekonomskog fakulteta iz Kosovske Mitrovice. Tada sam već bila u Ministarstvu i zatvorili smo ga sutradan. Dakle, na razne načine saznamo za pojedinačni podatak. Da je tada postojala mogućnost da se ozbiljno kazne i suspenduju sa univerziteta u Mitrovici, oni bi sami pozatvarali i druga odeljenja, a možda bi i još neko zatvorio. Dakle, to je zaista pitanje uspostavljanja mehanizma ozbiljne kazne za tu vrstu prekršaja. Ako za to bude bilo snage, mi ćemo se izboriti sa odeljenjima. Podatak koji je delimično tačan, iz ovoga što smo čuli maločas, to je stav Evrope spram privatnih fakulteta. Dakle, zapadna Evropa praktično nema privatne fakultete ili ih ima u tragovima. I oni se tamo jako teško otvaraju. Mnogo je povukla Austrija koja, i pre nego što je otvorila prvi, je napravila ozbiljnu agenciju za akreditaciju privatnih fakulteta sa stranim ekspertima. Nešto malo ima Skandinavija koja je, takođe, prvo uspostavila mehanizam standarda pa onda mehanizam otvaranja. Ostatak Evrope se toga jako plaši.

CVIJETIĆANIN: I Britanija. Ona nije Evropa.

TURAJLIĆ: Ne, ona jeste Evropa, ali oni imaju sasvim drugi način obrazovanja. Mi govorimo o sistemu koji liči na naš. Istočna Evropa, zemlje nekadašnjeg Sovjetskog bloka, je zatrpana privatnim fakultetima.

RSE: Dakle, to je sada pojava koja prati tranziciju.

TURAJLIĆ: Apsolutno. Ustvari, kada se kaže: „'u Evropi je tako i tako', onda je zaista neophodno da se naglasi - u sređenom delu Evrope se to radi vrlo pažljivo, vrlo oprezno, sa pogledom za neunošenje haosa. U istočnoj Evropi, gde nema mehanizma, od toga je već napravljen haos.

RSE: Gospodine Cvijetićaninu, pisalo se po novinama i o problemima oko registracije pravnog fakulteta u okviru univerziteta BK. Jel' tako, taj postupak još traje?

CVIJETIĆANIN: Još traje, da.

RSE: I vi ste to preduzeli po prethodnom zakonu?

CVIJETIĆANIN: Mi smo počeli taj proces po prethodnom zakonu.

RSE: I završićete to po prethodnom zakonu ili ćete morati od juna sve da ponovite po novom zakonu?

CVIJETIĆANIN: Svi fakulteti, univerziteti i svi programi biće akreditovani po novom zakonu. Novi zakon ne poznaje, skoro da ne prepoznaje fakultet, poznaje programe koji se akredituju. Prema tome, svi će morati, svi akademski programi moraće biti akreditovani po novom zakonu. To je ono u šta mi polažemo nadu, da će tu kvalitet doći do izražaja i da će onda jednom zauvek prestati razlika u fakultetima na privatne i državne, nego će postati akreditovani, kvalitetni i oni koji nisu akreditovani neće više postojati.

RSE: Koliko će državi trebati vremena da uvede reda u taj haos?

CVIJETIĆANIN: Zavisi kako se bude organizovala. U ovom delu Evrope zaista su retki privatni fakulteti. U Japanu su, međutim, isključivo privatni. Nema državnih. U Sjedinjenim Državama postoji jedna vrlo složena struktura. Prvih nekoliko najboljih fakulteta su privatni, pa je onda veliki broj kvalitetnih državnih, pa je onda opet jedan veliki broj kvalitetnih privatnih, pa onda vrlo nekvalitetnih državnih, pa onda nekoliko najnekvalitetnijih i privatnih i državnih. U Americi su svesni da samo, da li državni ili privatni, ne znači ni da je kvalitetan ni da je nekvalitetan. Mi se nadamo, mi na Univerzitetu Braća Karić, da će kvalitet presuditi i da će u toj akreditaciji kvalitet biti odlučujući. Međutim, vi znate balkanske običaje i da kod nas postoji, u mnogim oblastima proces deregulacije. I sada smo u tom procesu kada postoji jedna lavina, neću da kažem ni privatnih ni državnih, od koje će se teško akademska zajednica odbraniti. A bojim se da će se desiti da ćemo imati više profesora nego fakultetski obrazovanih ljudi. I onda će država da kaže da tu mora da se uvede red i onda će da se oformi komisija. O9nda će, posle mesec dana, komisija ta utvrdi da sa tom lavinom ne može da se bori i onda će moralno-političkoj podobnosti da zatvara neke fakultete.

RSE: Što znači da ste Vi skeptičniji nego gospođa Turajlić?

CVIJETIĆANIN: To znači da ćemo teško doći do kvliteta. Zato se akademska zajednica trudi da se lavina nekvalitetnih onemogući na samom početku.

RSE: Ukoliko nas neko u ovom trenutku sluša i namerava da upiše fakultet naredne godine, na šta da obrati pažnju? Gde može da proveri na koji fakultet može, a na koji ne bi trebalo da ide?

CVIJETIĆANIN: Ja sam po svom ekonomskom opredeljenju za liberalno tržište i za tržište kao presuditelj. Neka se raspita kako se zapošljavaju. Jer ipak je diploma prava ulaznica za prvi posao. Pravi uspeh nekog fakulteta je ne samo u toj diplomi, ali i u tome da li je to dobra ulaznica za prvi posao i kako se kasnije pokažu ti stručnjaci u svojoj profesionalnoj karijeri. Ako se sa Mašinskog fakulteta u Beogradu neki studenti iz moje generacije, pokazali se tako dobri da učestvuju u NASA programima i vode čak neke nacionalne programe.

RSE: Nemojte pogrešno da me shvatite, ali mnogo je vremena prošlo od vaše generacije, mnogo se uslova promenilo. Nisam baš siguran da danas za Mašinski fakultet važe ista pravila.

CVIJETIĆANIN: Ne znam, ali time sam samo hteo da ilustrujem tvrdnju - tržište presuđuje koji je fakultet dobar, a koji nije.

RSE: Šta mislite, gospođo Turajlić, da li je dovoljno samo otvoriti sajt Ministarstva prosvete i videti koji su privatni fakulteti dobri?

TURAJLIĆ: Prvi korak mora da bude otvaranje sajta i videti šta je registrovano. Možda će se neko uvrediti, ali moram da vam priznam, što je fakultet skorije otvoren, ja bi bila opreznija. Evo zašto. Prvih 14-15 fakulteta, nisam baš sigurna, je napravljeno u periodu od 1992. na ovamo. Jer, 1992. je otvoren mogućnost da se napravi privatni fakultet. Karići su startovali te godine, odmah iza toga je startovao Zečević, a MegaTrend je nastao dosta kasnije. To je već bilo mnogo. 2001., ova zemlja je imala 14 privatnih fakulteta. Pritisak je ogroman, dnevno imate zahteve. Mi smo za tri godine, dok je ministar bio profesor Gašo Knežević, otvoreno je sedam fakulteta i dva je otvorio sud. U poslednjih godinu dana je, po onome što ja znam, otvoreno 12 ili 13 fakulteta. To je zaista zabrinjavajući podatak. Reći ću vam još jedan podatak. Fakultet za saobraćajni menadžment je podneo prijavu, elaborat 17. juna, dobio dozvolu za rad 3. jula. Po proceduri koja postoji to je gotovo nemoguće obaviti za dve nedelje.

RSE: Šta se dogodilo?

TURAJLIĆ: Ja pretpostavljam da znam šta se dogodilo. Činjene su prijateljske usluge, ako ne neke druge. Za dve nedelje se ne može ozbiljno odabrati recenzentska komisija, pročitati elaborat, napisati izveštaj, vratiti Komisiji za akreditaciju da ona pogleda o kom se izveštaju radi, sastaviti nedelju dana unapred pre sednice Saveta, materijal za Republički savet i otići na Savet i to izglasati. To se tehnički ne može uraditi. Toga bi se ja plašila. Ja prosto imam utisak da se stvar otima kontroli. U tom kontekstu ja vrlo pozdravljam, profesor Cvijetićanin se verovatno ne slaže, ponašanje državnih rektora koji su napustili poslednju sednicu Republičkog saveta. Dakle, neko je nekim drastičnim potezom morao da kaže da je tu kraj.

RSE: Zašto se Vi ne bi složili sa tim?

CVIJETIĆANIN: Moram da priznam da je bilo neprijatno videti da je sednica Saveta prekinuta. Ali, sa druge strane, i mnogi rektori privatnih univerziteta ipak su sa nekom dozom zadovoljstva primili taj potez rektora državnih univerziteta. Ne samo u smislu: „konačno ćemo da rešimo problem, nego u tom smislu da je istina da jako veliki broj fakulteta priprema akreditaciju u nekom jako kratkom roku od, recimo, šest meseci. Reč je o više desetina fakulteta. Na listi o kojoj smo trebali da glasamo toga dana, bilo je nekoliko fakulteta za koje nikako ne bismo hteli, ni mi sa privatnih, niti sa državnih fakulteta, da glasamo. Razlika je bila samo u tome što su kolege sa državnih univerziteta napustili sednicu, a mi smo bili spremni da glasamo protiv tih nekvalitetnih predloga. Kod njih nije postojalo poverenje da će ti nekvalitetni predlozi biti odbijeni. To je bio taj nesporazum. Na susretima rektora, u Konferenciji univerziteta, mi smo taj nesporazum objasnili.

RSE: Na sajtu Ministarstva prosvete i sporta, šest je univerziteta koji su evidentirani. To je BK Univerzitet, Mega Trend Univerzitet, Evropski univerzitet, Singidunum, Univerzitet u Novom Pazaru i Union. Možda ova informacija nekom koristi, a mi idemo u Crnu Goru. Kako oni rešavaju ovaj problem, prvi privatni fakultet počeo je sa radom prošle godine, nakon što je dobio licencu Ministarstva Prosvete.

*****

Riječ je o Fakultetu za turizam, hotelijestvo i trgovinu, koji je smješten u Baru. Savjetnik za nauku i visoko obrazovenja Ministarstva prosvjete, Biljana Mišović:

„Pored ovog privatnog fakulteta u Crnoj gori postoji još tri privatna fakulteta. To je Fakultet za poslovni menadžment u Baru, Ministarstvo je izdalo licencu za 220 studenata, Visoka škola sestrinstva Kraljice Jelene u Igalu, to je primenjeni studijski program gdje u prvu godinu može da se upiše 35 studenata i Montenegro Business School, odnosno Fakultet za poslovne studije, Akademski studijski program u Podgorici koji je počeo sa radom ove studijske godine.“

Mišović kaže da su im se na samom startu studenti obraćali sa pitanjima da li je riječ o legalnim institucijama. Privatne fakultete u Crnoj gori osim domaćih privatnih lica, otvarati i stranci:

„Privatna ustanova koja je akreditovana od strane druge države ili organizacije dužna je Savjetu za visoko obrazovanje podnese certifikat o toj akreditaciji i ona će dalje u skladu sa svojim aktim sprovjesti njegove ocjene.“

Prodekan za nastavu prvog privatnog Fakulteta za hotelijerstvo, turizam i trgovinu Sanja Vlahović o prvim iskustvima:

„Najbolji vam je odgovor to da smo ove godine, u junu, imali preko 300 zahtjeva za upis, od čega zaista nismo mogli da primimo više od 200, je još 20 je bilo nagradnih mjesta samo za odlikaše.“

Školovanje na privatnim fakultetima u Crnoj Gori košta otprilike 1.500 eura po godini, a kako nam je kazala Sanja Vlahović, prilikom formiranja cijene u obzir je uzeta ekonomska socijalna situacija. Tako da ta vrsta školovanja košta nešto manje nego u okruženju:

„Išlo se na cijenu koja je minimalno mogla do pokriva troškove, jer ovi fakulteti u regionu koštaju preko 2.500 eura, pa čak neka prosječna cena na fakultetima u Hrvatskoj i Sloveniji je 3.000 eura. Išlo se analizom da je ovdje malo lošija situacija.“

Na pitanje da li se prilikom otvaranja privatnih fakulteta vodi računa da to budu studije sa deficitarnim zanimanjima ili kadrovima u Crnoj Gori ili je izbor prepušten onima koji ih otvara, Biljana Mišović odgovara:

„Naravno da bi trebalo da se o tome vodi računa. Međutim, pošto privatne fakultete otvaraju privatnici, oni svoj kapital mogu da ulažu tamo gdje hoće. Naravno da ove privatne institucije ulažu svoj kapital, međutim privatnu ustanovu može da finansira i vlada. Znači, i institucije i studente na toj instituciji, ukoliko postoji potreba državi za tim kadrom.“

Vlasnici Fakulteta za turizam i hotelijerstvo su prilikom izbora studija imali u vidu upravo Master Plan vlade o razvoju, kazala nam je Sanja Vlahović:

„Znajući Master Plan koji predviđa veliki broj zapošljenja, do 2010. i 2020. godine u turizmu, koja cifra dostiže po nekom planu i do 75.000 zaposlenih, normalno da se u tim analizama akcentovala potreba za tom vrstom obrazovanih kadrova.“

RSE: Gospodine Cvijetićaninu, kako vi određujete, koja je cena školarine, kojim se kriterijumima vodite?

CVIJETIĆANIN: Svi manje više, fakulteti i unverziteti, su neprofitne ustanove. Oni treba da pokrivaju troškove. U zavisnosti od toga kakav kvalitet usluga želimo da ponudimo, sabirajući troškove, dolazimo do školarine. Naravno, neke troškove ne možemo da predvidimo baš do poslednjeg detalja, ali do sada su fakulteti pokrivali svoje troškove. Koliko je meni poznato, sem pojedinih fakulteta, mi nismo morali da dotiramo, da vršimo preraspodelu između fakulteta.

RSE: Kolika je školarina na BK univerzitetu?

CVIJETIĆANIN: Različita je. Na odeljenju engleskog jezika je najviša 4.000, na Fakultetu za trgovinu i bankarstvo je 3.000 eura, u nekim centrima je niža 1.200, na Fakultetu za sport mislim da je 2.000.

RSE: To su za građane Srbije cifre od kojih se „kosa diže na glavi“.

CVIJETIĆANIN: Ali, u odnosu na cenu obrazovanja, korektna nastava teško može da se pokrije sa tim školarinama.

RSE: Ja bih voleo samo da završimo razgovor sa time ko može danas u Srbiji da plati toliko školovanje.

CVIJETIĆANIN: Počnite da razmišljate onda o tome da li Srbija može sebi da dozvoli studije? Vi postavljate pitanje: da li u Srbiji treba da postoje ozbiljne studije nekih profesija? Možda ne može Srbija da ima jedan Elektrotehnički fakultet, jer studije elektrotehnike zahtevaju laboratorijske vežbe, koje država, to će profesorka Turajlić najbolje da vam objasni, ne da ne želi nego nije u stanju da od poreskih obveznika transferiše fakultetima, ne može. Oni to mogu da dopune školarinama za neke studente, ali u suštini vi otvarate jedno jako teško pitanje. Moderno obrazovanje je skupo obrazovanje. Zato što zahteva jedan sasvim drugačiji rad od onoga što smo mi na filmovima navikli da vidimo.

RSE: Ako se već toliko plaća, onda se zaista očekuje da na tom privatnom fakultetu bude mnogo bolja nastava, mnogo bolji uslovi rada.

TURAJLIĆ: Na državnim univerzitetima nisu cene niže. Država daje i više od toga po glavi studenta. Svi misle da je to za džabe. Ne! To košta. I to veliki novac. Samofinansirajući studenti takođe plaćaju velike cene. Vi ste hteli da pitate da li siromašna Srbija može to sebi da dozvoli. Na moje zaprepašćenje, odgovor je, može. Kako? Svake godine u ovoj državi ostaje budžetskih mesta. Dakle, imate čitav niz fakulteta koji ne popunjava budžetska mesta na kojima se može studirati bez dinara. Imate primer Stomatološkog fakulteta koji je prvi izašao sa ogromnim školarinama. One su stigle negde do 2.000 eura, u jednom momentu kada su svuda bile 500 kod njih su bile 1.500, oni su pravili upis po redu. Dakle, nije bilo odustajanja zato što nema 1.500 eura u jednoj siromašnoj zemlji. Prema tome, ta percepcija koliko smo mi siromašni, imam utisak da oni koji su istinski siromašni i ne pokušavaju da studiraju bilo šta. Ali, nekakav prosek populacije studira. Ako čak i prihvatimo tezu da jedan deo bogatije populacije ide na privatne univerzitete, time će ostati više mesta na budžetu za one koji nemaju novca. Ja nikako ne vidim novac umešan u to, vidim samo kvalitet.

RSE: Možete li da se setite nekih fakulteta koji godišnje ne uspevaju da popune mesta?

TURAJLIĆ: Tehnologija, geologija, rudarstvo, fizika, hemija...

RSE: A sada mi objasnite zašto na tehnologiji ne mogu da nađu dovoljan broj studenata, a sa druge strane svaki fakultet, što privatan ili državni, koji otvori mesta menadžera raznih vrsta ne može da se izbori sa tolikim brojem kandidata?

TURAJLIĆ: Ne mogu da vam kažem dovoljno tačno. Pretpostavljam da programi nisu dovoljno atraktivni i tu bih se vratila na ono pitanje: šta da rade rofitelji kada upisuju decu? Prvo pogledaju u listu što postoji, posle toga puste decu da ozbiljno pogledaju programe. Postoji jedan broj oblasti u ovoj zemlji, kada bih sutra upisivala decu, svesno bi ih upisala na privatne, a ne na državne fakultete. Moja percepcija je takva da su moderniji, bolji programi i bolje studije na privatnim. Ono što država mora da uradi sutra, odnosno rektorska konferenija prekjuče, je da hitno uspostavi standarde. Najvažniji deo razgovora iz Crne Gore nisu cene nego: hotelijerstvo može da upiše 220, a ona škola u Tivtu 35. Tu je problem. Nije problem visine školarine. Novac se zarađuje tako što ja za jednu školarinu upišem pet puta više nego što mogu da školujem. Dakle, pod hitno se mora ustanoviti koliko koji fakultet može da upiše, koliko ima prostora. I to je ono što pokušavam da vam kažem. Rektori su 2004. doneli odluku da će standardi biti doneti i onda se stalo.

RSE: Meni se čini iz ovog priloga uz Podgorice da je najzanimljivije što se tamo vidi određena strategija u rešavanju tog pitanja pa se otvaraju oni fakulteti za kojima postoji potreba.

CVIJETIĆANIN: Nikada nisam bio pristalica planske privrede. Ni onda kada je ona bila hit u našoj zemlji.

RSE: Ali, ukoliko u jednom gradu postoji potreba za inžinjerima, a ne za pravnicima, zašto ne forsirati određeni fakultet?

CVIJETIĆANIN: Trudiću se da opet budem blag prema vama, ali kada kažete „u nekom gradu“, podrazumevate da radna snaga nije mobilna. Radna snaga je danas mobilna na nivou sveta. Čak se države trude da smanje mobilnost. Sjedinjene Države ne dozvoljavaju Kinezima da nasrnu ni na njihovo tržište ni na tržište evrope, ali opet iz Kine uzimaju stručnjake koji su najbolji. Pustite ljude da sami donose odluke o tome šta će da studiraju, na koji fakultet će da se upisuju, šta je za njih dobro, a šta loše. Pustite ih da misle svojom glavom. Ne treba država da se meša u individualne, porodične odluke šta će ko biti po profesiji. I onda pustite da se školarine same formiraju, pa će studenti sami ići tamo gde su školarine najviše. Nemojte se toliko brinuti, jer će sa tom ne diplomom, već znanjem. Mi proizvodimo profesionalce.
XS
SM
MD
LG