Dostupni linkovi

Brisel ne pominje odlaganje referenduma


Gost RSE je Bojan Šarkić, zamjenik šefa Misije Srbije i Crne Gore pri EU. Naš gost govori o referendumu, o svom diplomatskom putu, Misiji Zajednice u Briselu, ulozi Evropske unije na Balkanu, o tome hoće li se nakon diplomatske karijere vratiti u Crnu Goru...

RSE: Što je razlika - misija ambasada, konzulat? Sve je to neka vrsta predstavljanja, sve to nešto se predstavljamo, ali što je u stvari misija?

ŠARKIĆ: Sve ovo što ste pomenuli, u stvari pomenuli ste diplomatska predstavništva koja se nazivaju na razne načine: ambasada, poslanstvo. Bivše države SRJ koriste nazive poslanstva, veleposlanstva, legati, misije, stalna predstavništva. U stvari, u našoj terminologiji kada se kaže misija, misli se na diplomatsko predstavništvo koje se nalazi pri velikim međunarodnim organizacijama. Na primjer, Misija pri Ujedinjenim nacijama, OEBS-u, Misija pri Evropskoj uniji i Misija pri Savetu Evrope. Tako da, taj termin Misije se vezuje za diplomatska predstavništva koja su u tzv. multilateralnim centrima, mada se termin misija koristi za svako diplomatsko predstavništvo.

RSE: Što je Vaša misija?

ŠARKIĆ: Moja misija u Misiji Srbije i Crne Gore? Moja misija je da predstavljam interese Crne Gore i Državne zajednice, a s obzirom da me poslala Vlada Crne Gore, prevashodno, ja sam ovdje da zastupam, zaštitim njene interese u okviru Državne zajednice i same interese Crne Gore.

RSE: Može biti da ja nisam baš dobro informisana, ali kako to: mi u Briselu imamo Misiju Srbije i Crne Gore, a u Londonu smo imali Misiju Crne Gore, čiji ste šef bili Vi i to u vrijeme dok je postojala Savezna Republika Jugoslavija? Zašto mi u Briselu nemamo Misiju Crne gore, kada smo imali u Londonu?

ŠARKIĆ: Misija Crne Gore u Briselu postoji. Nju je otvorila gospođica Slavica Milačić, možda 1999. godine ili 2000., ne sjećam se tačno, kada se ona povukla iz Brisela, odnosno nije se povukla nego je pozvana na drugu dužnost. Misija je bila praktično, na neki način, zaleđena. Jedno vrijeme sam ja neke stvari pokrivao iz Londona, ali trenutno postoji zgrada gdje se nalazi Misija Crne Gore. Ona je, da tako kažem, u tom užem centru gdje se nalaze sve institucije Evropske unije i od skoro u toj Misiji se nalazi jedan naš kolega iz Ministarstva inostranih poslova Crne Gore, iz administrativnog dijela.

RSE: Znači, mi imamo sjedište i imamo kancelariju, ali nemamo Misiju Crne Gore?

ŠARKIĆ: U ovom momentu interesi Crne Gore se zastupaju preko Misije Srbije i Crne Gore. Upravo je to moj zadatak, zbog kojeg sam ja praktično prebačen iz Londona 2004. godine, u avgustu, došao sam na novu funkciju, ovdje u Brisel.

RSE: Kako ste u opšte došli na mjesto diplomate? Meni se čini, a Vi će te me naravno ispraviti, da niste prešli one uobičajene puteve, Ministarstvo inostranih poslova Crne Gore, pa Ministarstvo inostranih poslova u Beogradu...Kako ste došli na to mjesto i čiji ste kadar?

ŠARKIĆ: Mislim da vam informacije nisu baš najbolje. Ja sam jedan od onih ljudi koji su upravo prošli sve procedure, od razvodnika do generala, rekao bih. Konkurisao sam 1986. godine na jedan konkurs koji je bio tada u Saveznom sekretarijatu za inostrane poslove, to je bio jedan veći konkurs od nekih 200-300 ljudi. Prva selekcija je vršena u MIP-u Crne Gore, odnosno u tadašnjem Sekretarijatu za inostrane poslove u Titogradu - Podgorici. Pošto smo polagali prvo neke ispite, prvo je bio jezik, onda u Beogradu su bili širi ispiti, da Vas sada ne opterećujem sa svim tim predmetima, bilo je dosta ozbiljno, nekoliko dana se polagalo. U svakom slučaju, iz Crne Gore je tada primljeno šest ljudi. Jedan od njih sam bio i ja. I mislim da smo nas šest čak bili u prvom turnusu primljeni u Ministarstvo inostranih poslova čak i po uspjehu kako smo to uradili na tim ispitima. Tako da, jeste ja sam prešao tu cjelu putanju, mada sam imao radno iskustvo i prije toga, jer sam proveo nekih dvije godine radeći u Centralnom nacionalnom birou Interpola u Beogradu.

RSE: Onda mi objasnite, jeste li policajac ili diplomata? što bih ja sada kada bih htjela napraviti Vaš portret, bi li ja bila u pravu da kažem: on je policajac. Ili diplomata?

ŠARKIĆ: Nisam policajac sigurno, ja sam diplomata. to iskustvo koje sam imao u Interpolu, mislim da je bilo jedno izvanredno iskustvo. Tada je potpredsjednik Interpola bio gospodin Budimir Babović i mislim da je to bilo jedno veoma lepo iskustvo upoznati se i sa tom međunarodnom kriminalističko-policijskom saradnjom. Tako da, mislim da bi to bilo iskustvo dobro i korisno za svakoga ko radi u bilo kom dijelu državne administracije. Biti diplomata, ljekar, policajac ili bilo šta, traži jednu određenu sklonost i talent za svaki posao. Mislim da nikada ne bih mogao da budem ljekar, iako se tom pozivu veoma divim, jer je human prije svega. I jednostavno nisam baš od onih junaka kada su doktori u pitanju.

RSE: Ja sam čula da Vaš motiv, kada se bavite ovim poslom, apsolutno nije novac. Jeli to tačno?

ŠARKIĆ: Nikada mi novac nije bio ni u čemu. Odrastao sam u takvoj porodici i vaspitan tako da su neki drugi prioriteti bili uvijek ispred materijalnog. Mada, mogu da se pohvalim i da budem zadovoljan svojim roditeljima, da mi nikada u životu nije ništa falilo.

RSE: Naredno pitanje bi logično moralo biti prvo pitanje ove emisije, ali sam ga ja namjerno pomaknula, jer zasigurno znam da Vam pozicija u Briselu ne daje baš prostora da mi odgovorite onako kako bih ja to htjela. Što je zvanična Podgorica protekle sedmice dobila od Evropske unije glede referenduma? Jednu packu po prstima? Ili Evropska unija još jednom dokazuje svoju ulogu na Balkanu?

ŠARKIĆ: Ja ne vidim to kao nikakvu packu. Nekakvi komentari, koji su prethodili predaji tog papira, su bili da je to nekakav protest, da Evropska unija ima ovakvo ili onakvo viđenje nad svim što se dešava u Crnoj Gori. Kada se malo pogleda taj papir, ta finalna verzija koja je predata prije dva dana u Podgorici, vidjećete da nema ni pomena, niti jedne riječi koja se odnosi na odlaganje referenduma. To je ono što je najvažnije. Druga stvar, takođe se kaže da je referendumski proces unutrašnje pitanje, odnosno pitanje vlasti u Crnoj Gori. Preporučuje se da se poštuju buduće preporuke Venecijanske komisije, ali o tome je Evropa govorila i ranije. S druge strane, ja ne vidim tu ničega problematičnog, jer je to i sa naše strane, odnosno sa strane Vlade Crne Gore, pominjano u nekoliko navrata - da je Crna Gora implementirala u svoj zakon dio tih preporuka o kojima se Venecijanska komisija izjašnjavala u svom prethodnom izjašnjavanju. I sada ostaje da sačekamo šta će biti u tim novim preporukama, koje će se pojaviti početkom ili sredinom decembra. Ali, ja sam čvrstog uvjerenja da će dvije stvari o kojima se najviše govorilo, prije svega ko će imati pravo glasa, mislim da će to biti gotovo nesporno, da će pravo glasa na referendumu imati građani Crne Gore. Kao što stoji i u Zakonu o referendumu i kao što je jedan standard u cijelom svijetu. I sa druge strane, oko kvalifikovane većine, mislim da će to biti jedna preporuka, koja takođe postoji u Crnogorskom zakonodavstvu, jer imamo limit da da referendum može biti validan tek onda kada izađe 50 posto od ukupnog biračkog tujela u Crnoj Gori.

RSE: Dijalog sa Beogradom, dijalog sa opozicijom, usklađenost sa međunarodnom zajednicom...Ne čini li Vam se da je ovo sada novi pritisak na Podgoricu, u cilju održavanja Zajednice Srbija i Crna Gora?

ŠARKIĆ: Može to da se tumači kao pritisak ili ne, ali ono što je nužno jeste da je Crnoj Gori zaista nužan razgovor i on bi trebao da bude između vlasti i opozicije. I mislim da je na krajnjem ishodu i na kraju cijele priče, koja će se, nadam se, završiti referendumom, biti potrebno da učestvuje i opozicija. Jer, poslije „dana D“, dakle kada se završi cijela priča, opozicija će vjerovatno nastaviti da radi u ovim demokratskim uslovima. U tim novim uslovima i za početak toga je potreban jedan dijalog. Ja sam ubijeđen da će Unija u jednom momentu apelovati na sve strane da se aktivno uključe, već su to i uradili ovim papirom, mislim da će čak apelovati na opoziciju da se prihvati razgovora oko uslova za referendum.

RSE: Kako inače gledate na ulogu Evropske unije kada je balkanski „vreli krompir“ u pitanju? To je pitanje Zajednice Srbija i Crna Gora, to je pitanje Kosova, Makedonije, to je niz pitanja. Mislite li da se ona sa tim „krompirom“ može boriti?

ŠARKIĆ: Mislim da može. Dakle, ipak je tu 25 zemalja. Ovaj region u kojem se nalazimo, Evropa dakle, oni se i bave sa tim i baviće se sigurno do onog momenta dok se svi problemi ili „vrući kesteni“ ne ohlade. Trenutno je prioritet Kosovo. Pitanje Državne zajednice Srbija i Crna Gora, odnosno političkih odnosa i dalje sudbine, mislim da se tu radi više o demokratskom pitanju nego o bilo kom drugom. Tako da, Evropa je tu uključena, biće uključena. Konačno, ako hoćemo da budemo dio Evrope moramo i to da prihvatimo i na taj način i to je po „default“-u tako.

RSE: Ja bih još malo razgovarala o referendumu. Recimo, možete li dozvoliti sebi da prognozirate ishod izjašnjavanja građana Crne Gore?

ŠARKIĆ: Usudio bih se da prognoziram jedino da treba glasati na referendumu. Nije to prognoza, ali mislim da svaki čovjek treba da iskoristi, svaki građanin Crne Gore, treba da iskoristi tu mogućnost da odluči o svojoj sudbini. Uvjeren sam da će referenduma biti i mislim da svaki čovjek treba da sam odluči kako će glasati. Ni u kakve prognoze ne bih želio da ulazim, jer smatram da je to, ne nezahvalno, ali mislim da to zadire u pravo svakog čovjeka da sam odluči kako će glasati toga dana.

RSE: Meni se za Crnu Goru uvijek čini zanimljivim pitanje kadrovske politike aktuelne vlasti, kada je u pitanju predstavljanje Crne Gore u svijetu. Mislite da je dobra ta kadrovska politika?

ŠARKIĆ: Postavili ste mi veoma nezgodno pitanje. Dakle, da komentarišem moje kolege. Mislim da svi ljudi koji su ispred Crne Gore otišli u inostranstvo ili predstavljaju na bilo koji način Crnu Goru, oni podliježu nekim analizama i ocjenama koje daju određene strukture u Crnoj Gori. U konkretnom slučaju - Ministarsvo inostranih poslova, siguran sam, veoma pomno prati čime se mi bavimo, šta radimo. Prema tome, mislim da je ono jedino kompetentno da kaže s kim je zadovoljno, s kim ne, kako se radi i kako bi trebalo da se radi.

RSE: Kako funkcioniše zajedničko predstavljanje u diplomatskom poslu, kada je opstanak Zajednice krajnje neizvjestan?

ŠARKIĆ: Ono funkcioniše kao i Državna zajednica.

RSE: A hoćete li Vi biti diplomata kada i ako Crna Gora bude ponovo samostalna država?

ŠARKIĆ: Biću diplomata, neću biti policajac, sigurno.

RSE: Da li možete da mi kažete nešto malo i privatno? Imate li namjeru da se ikada vratite u Crnu Goru, da tamo živite i da li tamo postoji posebno nešto što Vas vezuje za taj prostor?

ŠARKIĆ: Ja nikada nisam pošao iz Crne Gore. Moje glasačko pravo se ostvaruje u opštini Kruševac, pored Sportskog centra. Dakle, za Crnu Goru me vezuje sve, počevši od Morače, ulice Šarkića...

RSE: Imamo u Podgorici ulicu Šarkića?

ŠARKIĆ: Mala je ulica, ali ima to ime.

RSE: Kome je to? Vašem pretku?

ŠARKIĆ: Mislim da je to vjerovatno po Šarkićima koji su živjeli od davnina tu. Tako da, mislim ima svega jedna ili dvije porodice, ako ima uopšte. Ali, mala je i zove se ulica Šarkića.

RSE: Da li mislite da se vani može više uraditi za državu iz koje ste ili ostajući u toj državi?

ŠARKIĆ: Bez obzira jeste li vani i čime se bavite, ako hoćete da utičete na bilo šta, što se dešava u vašoj kući, morate da ostanete na vezi sa vašom kućom. Dakle, apsolutno jedno bez drugog ne može. Postavili ste mi veoma teško pitanje, ali sam uvjeren da niko ne može izolovan da živi van svojih korjena i istorije. Barem ja na to tako gledam. I mislim da odeš vani, ali na kraju se vratiš kući.
XS
SM
MD
LG